Prođe i sedamnaesta godišnjica hrvatskog napada na Srpsku autonomnu oblast (SAO) Zapadna Slavonija, koji je izveden 1. i 2. maja 1995. godine, u vrijeme kada je ova oblast bila pod zaštitom mirovnih snaga UN-a.
Kada je riječ o ovoj operaciji, srpska i hrvatska strana se u ničemu ne slažu. Za Hrvate je ona vojno redarstvena akcija, čiji je cilj bio vratiti okupirano područje u ustavno pravni poredak RH. “Bljesak je veličanstvena sjajno obavljena akcija koje se sjećamo s najvećim ponosom… Bljesak je ujedno bio i prijelomna tačka u Domovinskom ratu koja je uvjerila međunarodnu zajednicu u pravednost i legitimnost hrvatskih ciljeva, kao i svu pogubnost Miloševićevske agresivne politike”, rekao je predsjednik Sabora Boris Šprem, kao najviši državni predstavnik na proslavi godišnjice ove akcije u Okučanima.
A za Srbe to je bila agresija na dio teritorije RSK i na zaštićenu zonu UN-a, protivna “Vensovom planu”, koji nije prejudicirao političko rješenje hrvatsko – srpskog pitanja.
Svi hrvatski političari i mediji su ponavljali broj oslobođenih kilometara teritorije i broj žrtava na svojoj strani, ali niko i ne spomenu žrtve na srpskoj strani, niti koliko je ljudi srpske nacionalnosti napustilo ovu oblast, gdje se sada nalaze, odnosno da li se neko vratio na svoja ognjišta.
Da ne griješim dušu, ipak jeste nacinalna televizija (HRT) spomenula i srpske žrtve, i to u udarnom dnevniku, ali ne sa pijetetom ili žaljenjem, nego, može se slobodno reći, sa popriličnom dozom zluradosti. Naime, izvještavajući iz Spomen parka hrvatsih vitezova u Okučanima, sa mjesta održavanja centralne proslave, reporter je završio svoj izvještaj ovim riječima: “ U samo 32 sata oslobođena je zapadna Slavonija, a 18. korpus potučen do nogu, jedva je prebjegao preko Save u Bosnu. Ukupno su poginula 42 branitelja, a 162 su ranjena. Na protivničkoj strani gubici su bili deset puta veći”. Ispred podatka o žrtvama na “protivničkoj strani” ubačena je izjava generala Marijana Marekovića, glavnokomandujućeg u ovoj operaciji: “Oni su tako bježali da su vlastite ljude, vlastite izbjeglice, doslovice gazili”, što je dodatno trebalo omalovažiti i poniziti i “neprijateljsku stranu” i njene žrtve, a istovremeno oprati “hrvatske vitezove” od svakog zločina.
Ni hrvatsku državu ni, nažalost, međunarodnu zajednici ne interesuju prave činjenice: da su u ovoj akciji stradali sve domaći Srbi, njih 283, među kojima 57 žena i 9-ero djece do 14 godina, da je pred “oslobodiocima i vitezovima” pobjeglo, spašavajući gole živote, u drugu državu petnaestak hiljada domaćih Srba, od kojih se do sada vratio tek simbolički broj. Jer kada bi to spomenuli i priznali, otpala bi im osnovna teza o oslobađanju okupiranog područja (okupacija predstavlja nasilno zauzimanje dijela ili cjelokupne teritorije jedne države oružanim snagama druge, i uspostavljanje okupatorske vlasti na njoj), pošto je očito da su pobijeni i prognani Srbi vijekovima živjeli na prostoru zapadne Slavonije.
A na drugoj, srpskoj strani, nijedan medij nije propustio da spomene zvanični broj žrtava na hrvatskoj strani, koje niko ne dovodi u sumnju, iako njihova imena nikada nisu javno objavljena ( ni Vertas ih ne dovodi u sumnju). Ali su za to srpski mediji navodeći broj srpskih žrtava, obavezno, uz Veritasove podatke, navodili i podatke Hrvatskog helsinškog odbora (HHO) o ukupnim civilnim žrtvama na srpskoj strani (83), kao da su na taj način dovodili u sumnju tačnost Veritasove brojke, iako je ona znatno manja od brojke koja se može pronaći u hrvatskim izvorima ( 350- 450 mrtvih), na koju brojku se očito referisao i novinar HRT-a u pomenutom prilogu.
Hrvati su i na obilježavanju ove godišnjice, još jednom, pokazali da su svi, bez obzira koja je politička opcija na vlasti, jedinstveni u odnosu na “sveti Domovinski rat” i na “okupatore Srbe” koje je trebalo “pobiti, prognati ili pokrstiti”.
Hrvate mogu i da razumijem, jer je to davnašnja politika njihovih vodećih političara, ali ne mogu da shvatim ponašanje međunarodne zajednce, koja im sve to toleriše i koja ih čak i nagrađuje prijemom u evroatlanske integracije.
Beograd, 04.05.2012. Savo Štrbac
Povezani tekstovi
