Još se nije stišala medijska bura ni oko izjave splitskog gradonašelnika Željka Keruma da su Srbi izvor svih problema u Hrvatskoj, izgovorenu u jednoj veoma gledanoj emisiji na HRT-u, a na istu temu medijski prostor u regionu uzburkala je izjava američkog muzičara Boba Dilana da Srbi mogu da nanjuše Hrvate kao Crnci rasistu i Jevreji nacistu, datu u intervjuu za časopis „Roling Stoun“.
Prvi je govorio negativno o Srbima a drugi o Hrvatima. Bitna razlika je u težinama njihovih izjava. Kerum je lokalni tajkun i budaletina sa kojim se sprdaju i njegovi sugrađani, a Dilan je legendarni svjetski kantautor.
Srbi, navikli da ih upoređuju sa „lošim momcima“, Kerumu nisu ni pridavali neki veći značaj, posebno službeni Beograd, ali zato hrvatski mediji već danima analiziraju Dilanovu izjavu pitajući se „šta je autor htio da kaže“, istovremeno ga skidajući sa programa nekih elektronskih medija i proglašavajući ga „personom non grata“ u njihovoj državi. Prebacuju mu da je njegova izjava bez istorijskog pokrića jer da on ništa i ne zna o odnosima Hrvata i Srba a ne zna zato što nije pročitao nijednu knjigu na tu temu.
Srpski mediji, s druge strane, uglavnom doslovno prenose Dilanovu izjavu i reagovanja iz hrvatskih medija, bez sopstvenih komentara i trijumfalizma.
Moram priznati da sam se ugodno iznenadio ovom Dilanovom izjavom, ali joj u početku nisam pridavao neki veći značaj. Ne bi ni sada da me nije nazvao jedan moj poznanik, koji se i sam bavi hrvatsko- srpskim odnosima, i upitao me da li sam pročitao Dilanovu izjavu i, prije nego sam bilo šta odgovorio, konstatovao da je ta izjava više doprinijela u popravljnju lošeg imadža Srba nego sav dugogodišnji trud cjelokupne naše diplomatije.
Skoro da bih se mogao složiti sa mojim uvaženim poznanikom o popravljanju imidža, što samo potvrđuje staro pravilo da je po svakom pitanju važno ko i šta govori. Ovo me asociralo i na rane devedesete prošlog vijeka kada su predstavnici pojedinih republika, u vrijeme raspada zajedničke države, jurili poznate ličnosti iz svjetskog džet seta da daju neku izjavu u njihovu korist ili bar da se fotografišu sa njima, i ne pitajući za cijenu. Pade mi na pamet i „čuveni“ susret Tuđmana i Klintona u Bijeloj kući u „sačekuši“ ispred toaleta.
To se zove lobiranje što je na zapadu potpuno legalna rabota, sa kojom se bave registrovane agencije i pojedinci. Lobiranje se i plaća. Koliko i sa čime, e to je, uglavnom, obavijeno velom tajnosti.
Hrvatska vlada i trenutno ima angažovanu jednu američku agenciju za lobiranje pred Haškim tribunalom u predmetu „Oluja“.
Srbi, posebno za vrijeme „Miloševićeve ere“ nisu htjeli ni čuti (platiti) za lobiranje. Mislili su da istina, onakva kakva je zaista, sama po sebi odlazi u svijet. Koliko me pamćenje služi, tek je u Koštuničino vrijeme, 2004 .godine, formiran lobistički Srpski kokus u američkom Kongresu, o kojem se već duže vremena ništa ne čuje.
Evo, sada se javio gospodin Dilan sa ovom svojom šokantnom izjavom i za hrvatsku i za srpsku stranu, ali, svakako, i za širu svjetsku javnost, naviklu, u zadnjh dvadesetak godina, na obrnutu varijantu istine.
Da li je Bob Dilan srpski lobista?
Vjerujem da gospodina Dilana niko sa srpske strane nije angažovao i platio za ovakvu izjavu, već da je ona upravo rezultat pročitanih knjiga i poznavanja istorijskih činjenica.
02.10.2012.
Savo Štrbac
Povezani tekstovi
