Apelacijski sud, Odjel za ratne zločine u Beogradu, potvrdio je prvostupanjsku presudu Višeg suda, Odjela za ratne zločine u Beogradu, kojom je Jovan Radan, pripadnik Teritorijalne obrane Vukovara, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.
Presuda se odnosi na višestruko silovanje mlađe žene hrvatske nacionalnosti, počinjeno u Proleterskoj ulici na Sajmištu u Vukovaru tijekom listopada i studenoga 1991. godine.
Prvostupanjski postupak započeo je sredinom 2024. godine pod brojem KTO 2/23, a presuda je donesena 28. studenoga 2025. godine. Obrazlažući odluku o kazni, Sud je među olakotnim okolnostima uzeo u obzir činjenicu da je okrivljenik obiteljski čovjek. Predsjednik sudskog vijeća pritom je izjavio da ni presuda ni izrečena kazna, donesene 34 godine nakon počinjenja zločina, ne predstavljaju potpunu pravdu, ali da je visina kazne u skladu s dotadašnjom sudskom praksom.
Dana 5. srpnja 2026. godine Apelacijski sud odbio je žalbe i potvrdio prvostupanjsku osuđujuću presudu.
U obrazloženju odluke Apelacijski sud naveo je da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje te pravilno ocijenio iskaz oštećenice i ostale izvedene dokaze. Kao dodatni argument za vjerodostojnost iskaza žrtve Sud je istaknuo činjenicu da tijekom kaznenog postupka nije postavila imovinskopravni zahtjev, zaključivši da njezin iskaz nije bio motiviran željom za materijalnom koristi niti željom za osvetom.
Takvo obrazloženje izaziva ozbiljne pravne dvojbe.
Smatramo da vjerodostojnost iskaza žrtve seksualnog nasilja ne može biti dovedena u vezu s činjenicom je li zatražila naknadu štete. Pravo na naknadu štete jedno je od temeljnih prava žrtve kaznenog djela i njegovo korištenje ili nekorištenje ne može predstavljati kriterij za ocjenu istinitosti iskaza.
Takvo obrazloženje odstupa od međunarodnih standarda razvijenih u praksi Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, čija je sudska praksa postavila visoke standarde u dokazivanju i procesuiranju ratnih zločina počinjenih seksualnim nasiljem. Ti standardi polaze od zaštite dostojanstva žrtve, zabrane sekundarne viktimizacije i potrebe da se iskazi žrtava vrednuju prema pravilima kaznenog postupka i ukupnosti izvedenih dokaza, a ne prema okolnostima koje nisu pravno relevantne za njihovu vjerodostojnost.
Posebno zabrinjava činjenica da u obrazloženju presude nije dan odgovarajući značaj okolnostima koje bitno određuju težinu počinjenog zločina: dobi žrtve u vrijeme počinjenja djela, njezinu odnosu ovisnosti i podređenosti u odnosu na počinitelja, višestrukom seksualnom nasilju kojem je bila izložena te trajnim psihičkim i fizičkim posljedicama koje takvi zločini ostavljaju na žrtve.
Silovanje počinjeno tijekom oružanog sukoba nije samo napad na tjelesni integritet osobe. Ono predstavlja teško kršenje međunarodnog humanitarnog prava, oblik mučenja i jedan od najtežih ratnih zločina usmjerenih protiv ljudskog dostojanstva. Međunarodno kazneno pravo već desetljećima prepoznaje seksualno nasilje u ratu kao posebno težak oblik ratnog zločina koji zahtijeva odlučan kaznenopravni odgovor i senzibiliziran pristup žrtvama.
Pravomoćna osuđujuća presuda predstavlja važan iskorak u utvrđivanju kaznene odgovornosti za ratne zločine počinjene u Vukovaru. Međutim, smatramo da obrazloženje pojedinih dijelova presude i visina izrečene kazne ne odražavaju u potpunosti težinu počinjenog zločina niti standarde zaštite žrtava seksualnog nasilja razvijene u međunarodnom kaznenom pravu.
Od nacionalnih sudova koji odlučuju o ratnim zločinima opravdano se očekuje dosljedna primjena međunarodnih standarda zaštite žrtava, osobito u predmetima seksualnog nasilja. Samo takav pristup može pridonijeti jačanju povjerenja u pravosuđe, ostvarivanju pune pravde za žrtve te ohrabriti druge preživjele da prijave ratne zločine i sudjeluju u kaznenim postupcima.
