Diplomirani pravnik i nekadašnji dužnosnik u Vladi samoproglašene Republike Srpske Krajine Savo Štrbac ne propušta priliku da za srpske medije saspe paljbu na Hrvatsku.
Nedavno je to Štrbac, koji se hvali da mu je hrvatska mirovina triput veća od srpske, činio i prema dijelu državnog vrha zbog koncerta Marka Perkovića Thompsona., a nakon toga je u spornom intervjuu za srpske medije iskoristio priliku iznošenje svoje verzije o Oluji pri čemu je zanemario činjenicu da je Hrvatska bila okupirana od srbočetničkog agresora.
Naime, nakon godina okupacije hrvatskog teritorija, tadašnje hrvatsko vodstvo s dr. Franjom Tuđmanom na čelu, odlučilo se za Oluju, akciju koja predstavlja krunu bitaka Domovinskoga rata. Oluja simbolizira slobodu hrvatskog naroda i vraćanje okupiranog teritorija. Javnost se sjeća snimki iz Beograda kada su tenkovi krenuli prema Hrvatskoj, a razdragani Srbi su na njih bacali ruže. Spomenute izjave kao i manipulacije podacima o žrtvama za portal Direktno komentirao je povjesničar Ante Nazor.
Nedavne izjave Save Šrtpca o karakteru rata u Hrvatskoj, te njegovom uzroku i odlasku Srba iz Hrvatske, potaknule su nove rasprave na društvenim mrežama. Treba li reagirati na ovakve i slične izjave srpskih političara o Domovinskom ratu?
Ne treba reagirati na sve izjave, dovoljno je katkad podsjetiti na izvore koji ih demantiraju. Jedan od onih koji često govore o Domovinskom ratu zanemarujući činjenice je i spomenuti Savo Štrbac, dužnosnik ‘vlade’ samoproglašene paradržave ‘Republike Srpske Krajine', u čijem mandatu su ubijani i protjerivani Hrvati na tom privremeno okupiranom području Republike Hrvatske. Ta je ‘vlada', provodeći isključivu velikosrpsku politiku, odbila sve mirovne inicijative i okupirano područje Republike Hrvatske namjeravala pripojiti Republici Srbiji, tako da je odgovorna i za to što vojna opcija povratka okupiranoga teritorija RH nije imala alternativu. I on je, primjerice 1994. i u prvoj polovici 1995., stranim novinarima govorio da ‘ne dolazi u obzir da se Srbi vrate pod vlast Hrvatske’ te da ‘ne žele ni u kojem obliku biti dio Hrvatske’. Koliko je vjerodostojan i ozbiljan sugovornik svjedoči i njegova izjava da je ‘među preko pola miliona ljudi na Thompsonovom koncertu bilo dve trećine mlađih od 30 godina, a većina od njih su na sebi imali neka obilježja od Nezavisne Države Hrvatske', koja pokazuje da mu je svaki hrvatski grb ustaški.
Koliko su teze ili podaci koje javno iznosi Savo Štrbac prihvaćeni u hrvatskoj javnosti, a koliko u znanosti?
Ne vjerujem da se hrvatska javnost previše zamara onime što govori Savo Štrbac, a na znanstvenoj razini riječ je o vrlo upitnim podacima. Nažalost, njegove manipulacije brojem žrtava, posebice civila, i okolnostima njihova stradanja slijede pojedine ‘nevladine’ udruge u Hrvatskoj, poput Documente, i pojedinci koji neodgovorno pristupaju toj iznimno osjetljivoj problematici, najčešće preuzimajući podatke od spomenute udruge ili iz nerelevantnih izvora, o čemu svjedoče primjeri javno objavljenih podataka ili popisa za pojedina područja (Sisak, Bršadin, itd.). Najsvježiji primjer je poimenični popis žrtava smrtno stradalih tijekom i nakon vro ‘Oluja', koji je 29. srpnja 2025. objavila udruga Documenta. Iako taj popis još nisam pregledao cjelovito, ono malo što sam pogledao i pročitao u uvodu njegove objave metodološki je zbunjujuće s obzirom na obrađeno vremensko razdoblje i primjere stradalih čija se smrt ne može dovesti u izravnu vezu s ‘Olujom', niti s posljedicama ‘Oluje', tako da s priličnom sigurnošću mogu primijetiti da je broj žrtava u ‘Oluji’ preuveličan, posebice kad je riječ o srpskim civilnim žrtvama.
Primjerice, nije logično to što su na popisu žrtava ‘Oluje’ i osobe s prebivalištem u BiH čije stradanje u BiH nema izravne veze s ‘Olujom', a kad se već takve osobe nalaze u popisu nije dosljedno da je izostavljeno osmero hrvatske djece i mladića iz sela Matići kraj Orašja u BiH koji su ubijeni 7. kolovoza 1995. u topničkom napadu srpskih snaga iz osvete zbog ‘Oluje’. Nije primjereno da se poimenično objavljuju osobe za koje nije pouzdano utvrđeno da su žrtve te operacije, a za osobe srpske narodnosti takvih je samo 64 posto od ukupno objavljenih. Stoga se nameće pitanje je li cilj objave spomenutoga popisa bio utvrđivanje ili ‘pumpanje’ broja smrtno stradalih u ‘Oluji’ radi pokušaja kriminalizacije te operacije. A to što se na popisu žrtava ‘Oluje’ nalazi čak i četverostruki ubojica Živko Korać, koji je 2001. (!) počinio samoubojstvo bježeći od hrvatske policije, svojevrsno je ruganje stvarnim žrtvama rata i legitimacija znanstvene ozbiljnosti Documente.
Trenutni podaci HMDCDR-a, koji su u studenom 2024. poslani za jedan zbornik radova (trenutno u tisku), pokazuju kako je Documentin podatak da je ‘među žrtvama srpske nacionalnosti u Oluji bilo 1055 civila’ gotovo dvostruko preuveličan (vjerojatno ih nije bilo više od 600, uključujući i kolateralne žrtve, samoubojstva, međusobna ubojstva i ubojstva od pripadnika snaga koje nisu bile hrvatske), a da je broj od 472 smrtno stradala srpska vojnika umanjen (primjerice, izvori pokazuju da je do 21. kolovoza 1995. asanirano i uredno pokopano 560 poginulih pripadnika SVK).
S obzirom na to da su pojedini novinari, pa čak i povjesničari, već javno i nekritički preuzeli Documentin podatak o više od 1000 ubijenih srpskih civila u Oluji, treba upozoriti da je glede moguće odgovornosti pripadnika Hrvatske vojske i policije za ubijanje srpskih civila, tijekom suđenja u Haagu tužiteljstvo MKSJ uspjelo dokazati da su pripadnici hrvatskih snaga odgovorni za smrt 43 (zapravo 44, op. A. N.) civilne osobe srpske narodnosti u više mjesta na području sjeverne Dalmacije i južne Like. Također, do travnja 2011. su „na osnovu prijava policije i istraživanja u evidencije državnog odvjetništva uneseni podaci o 214 smrtno stradalih osoba, koje su stradale bilo kao žrtve kaznenog djela ubojstva (47), bilo kao žrtve kaznenog djela ratnih zločina (167)'; pritom je procesuirano 10 pripadnika hrvatskih snaga, kojima se ‘stavlja na teret ubijanje 11 osoba' (DORH, Izvješće o radu, 26. 4. 2011., | DORH; pristupljeno 15. 10. 2024.).
Na tragu netočnih podataka u Documentinoj objavi pojedinci u medijima opet šire i tezu kako se Hrvatska ‘nije suočila sa zločinima počinjenim tijekom i nakon Oluje', zanemarujući pritom podatke o procesuiranju počinitelja zločina nad civilima i počiniteljima protupravnih postupaka nad imovinom pripadnika srpske nacionalne manjine tijekom i nakon Oluje, što je lako provjeriti na stranicama DORH-a. U svakom slučaju, Hrvatska se kao pobjednik u ratu suočila i s tom problematikom, možda ne u količini i brzini koju neki očekuju, ali svakako znatno više i brže nego što su to bili učinili pobjednici 1945. ili srpska strana uzimajući u obzir brojne zločine srpskih snaga u Hrvatskoj i BiH od 1991. godine.
Zapravo, s obzirom na više od 150 masovnih grobnica i najmanje 1300 pojedinačnih grobnica sa žrtvama zločina srpskih snaga u Hrvatskoj, vjerojatnijom se čini tvrdnja da su zločini nad Hrvatima u prosjeku manje procesuirani od zločina nad Srbima, što Documenta u dijelu svoje objave u kojem govori o (ne)procesuiranju zločina zlonamjerno zanemaruje, kao i ključnu činjenicu o velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku, relativizirajući pritom ulogu žrtve i agresora.
HMDCDR je do sada (u suradnji sa zapovjednicima HVO-a i hrvatskim dužnosnicima na lokalnim razinama u BiH) poimenično objavio popis ubijenih zarobljenih pripadnika HVO-a i ubijenih hrvatskih civila u BiH kao reakciju na osuđujuću drugostupanjsku presudu šestorici Hrvata na MKSJ u Hagu te popis smrtno stradalih osoba u jednoj županiji u RH (u suradnji s ljudima iz institucija na tom području). Popis smrtno stradalih te županije HMDCDR je svojedobno dao na korištenje Documenti, koja je javno tvrdila da državne institucije ništa ne rade po tom pitanju. Međutim, Documenta je isto nastavila govoriti i nakon toga, a prilikom objave svojeg popisa žrtava na području županije za koju je preuzela podatke od HMDCDR-a, prešutjela je navesti HMDCDR kao izvor ili barem kao jedan od izvora. U svijetu znanosti to se tretira kao svojevrsna krađa intelektualnog vlasništva i iznimno pokvaren čin.
Zbog toga, a posebice zbog Documentine uloge u plasiranju lažnih podataka u javnost tijekom suđenja hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču na MKSJ u Haagu (primjerice, laž o 22.000 zapaljenih srpskih kuća u Oluji) te odvratnom ponašanju prema nevinim generalima i njihovim obiteljima tijekom toga suđenja, suradnja između HMDCDR-a i Documente nije moguća. Mogu samo ponoviti ono što sam već javno rekao da je glede znanosti Documenta ‘amaterska organizacija, koja pokazuje kontinuitet u neznanstvenosti, te da je način na koji je sastavila popis žrtava u vro Oluja zlonamjeran, a da su podaci o žrtvama u vro Oluja, posebice o civilnim žrtvama, preuveličani’.
HMDCDR je već prije najavio da će do kraja godine javno iznijeti trenutne brojčane podatke o smrtno stradalim osobama u Domovinskom ratu, kao rezultat istraživačkog projekta ‘Izravni demografski gubici Republike Hrvatske u Domovinskom ratu', a poimenično objavljivanje popisa uslijedit će kad se za to ispune potrebni znanstveni kriteriji te uz suglasnost Ministarstva hrvatskih branitelja, čija je baza bila temelj toga projekta. S obzirom na to da je riječ o iznimno osjetljivom znanstvenom projektu, jer se radi o ljudskim žrtvama, razumljivo je zašto treba biti iznimno oprezan prije njegova konačnoga objavljivanja. Upravo Documentine i slične javne objave poimeničnih popisa potvrđuju pravilo da je bolje ne objavljivati, nego obmanjivati.
Savo Štrbac je srpsku agresiju na Hrvatsku i Domovinski rat nazvao građanskim, objasnivši to sljedećim riječima: ‘Koju god definiciju svjetskih autoriteta da uzmete, građanski rat je kad stanovništvo iste države, nezadovoljno nečim, ustane protiv vlasti, a mi smo u Hrvatskoj bili nezadovoljni kampanjom i postupcima HDZ-a, koji je koristio ustaške ambleme iz Drugog svjetskog rata – Srbi, Židovi i Romi su strašno stradali u tom sistemu i čim im se spomenu Jasenovac, Jadovno i drugi logori, ledi ime se krv u žilama’.
Možemo teoretizirati i relativizirati spominjući, primjerice, ‘elemente građanskog rata', na čemu neki potom grade zaključak o građanskom ratu, no izvori su neumoljivi, tako da ‘svjetski autoriteti’ znaju da se radi o klasičnom primjeru rata za teritorij, jer je cilj oružane agresije JNA i snaga iz Srbije, Crne Gore i BiH na Hrvatsku, uz podršku dijela Srba iz Hrvatske, bio pripajanje Srbiji dijela teritorija Republike Hrvatske. Primjerice, uz ostale dokumente, o tome svjedoči odluka ‘Skupštine SAO Krajine', od 16. svibnja 1991., o ‘priključenju SAO Krajine Republici Srbiji i ostanku u Jugoslaviji sa Srbijom, Crnom Gorom i drugima koji žele da očuvaju Jugoslaviju', posebice član 3. spomenute odluke u kojem se navodi da je ‘teritorij SAO Krajine sastavni dio jedinstvene državne teritorije Republike Srbije’.
Savo Štrbac opravdava i ‘Balvan revoluciju': ‘Osjećaj da može doći do recidiva tog ustaškog režima i fizičkog uništavanja na najmonstruoznije načine natjerao je Srbe na onaj ustanak, koji su novinari pejorativno nazvali ‘balvan revolucija’. Bio sam dolje, znam sve, iz prve ruke svjedočim”.
Pa i ova njegova izjava pokazuje da pobunjeni Srbi nisu imali konkretan razlog ‘za ustanak', nego samo ‘osjećaj da može doći do recidiva’. Međutim, da je glavni uzrok pobune kontinuitet velikosrpske politike, a ne postupanje nove demokratski izabrane hrvatske vlasti 1990., potvrđuje velikosrpski projekt iz 1939., koji kao da je preslikan u 1990. i 1991. godinu. Izvori pokazuju da je već u razdoblju prije uspostave Nezavisne Države Hrvatske (NDH) u Drugome svjetskom ratu, srpska politika pojedine kotareve iz netom stvorene Banovine Hrvatske (26. VIII. 1939.) željela pripojiti drugim banovinama, odnosno, može se reći, srpskom dijelu tadašnje Jugoslavije, jednako kao što je gotovo identično područje vodstvo pobunjenih Srba u Hrvatskoj namjeravalo pripojiti Republici Srbiji i 1991. godine.
Uostalom, to što govori Savo Štrbac demantira i svjedočenje obavještajca i oficira SVK Slobodana Lazarevića na sudu u Haagu da je Slobodan Milošević ‘imao izaslanike u Krajini, uglavnom agente Službe državne bezbednosti (Srbije) koji su stvarali incidente, a onda je štampa koristila te incidente da uzbuni civilno stanovništvo i stvori klimu straha koja je bila neophodna da bi došlo do rata' te da je ‘navodno ‘spontana’ pobuna protiv hrvatskih vlasti 1990. organizovana iz Beograda', što je ‘bio prvi korak ka stvaranju srpske autonomne oblasti oko Knina’.
Savo Štrbac kaže da je Galbraithova izjava da to (u ‘Oluji’ nije bilo etničko čišćenje, jer su Srbi otišli prije nego što su imali bliske susrete s hrvatskom vojskom, samo djelomično točna. ‘Narod je za dva-tri dana taj prostor (Sjeverne Dalmacije, Like, Banije i Korduna) napustio samoinicijativno, a okidač za to bio je strah. Nema drugog objašnjenja. To je bio strah od bliskog susreta s vojskom o kojoj su čuli sve najgore, od njenog djelovanja u Drugom svjetskom ratu do akcija koje su prethodile Oluji … Sve su te akcije izvedene po sistemu spržene zemlje.'
To da su Srbi napustili privremeno okupirani prostor RH ‘samoinicijativno', što dodatno potvrđuje pravednost i opravdanost oslobađajuće presude hrvatskim generalima Gotovini i Markaču, već je prokomentirao Gotovinin odvjetnik Luka Mišetić. Zapravo, izjava Save Štrbca manjim dijelom je i točna, jer se, s obzirom na brojnost i brutalnost zločina koje su srpske snage od 1991. počinile na okupiranom području nad Hrvatima, ni strah od moguće osvete kao motiv odlaska ne može isključiti. No, brojni srpski dokumenti pokazuju da su svi mirovni pregovori propali zbog kontinuiranog odbijanja tadašnjeg srbijanskog/srpskog vodstva da se privremeno okupirana područja Republike Hrvatske reintegriraju mirnim putem te da je odlazak Srba iz Hrvatske uoči i tijekom ‘Oluje' (prije dolaska hrvatskih snaga!) posljedica takve politike. Sadržaj svih tih dokumenata može se sažeti u izjavama najviših dužnosnika ‘krajinske’ paradržave iz 1991. i 1995. da će ‘Srbi u Krajini prije izginuti ili se iseliti iz Krajine nego što će pristati na bilo kakav život u bilo kojoj državi Hrvatskoj’ (prosinac 1991.), te da bi ‘život u Hrvatskoj bio gori od svakog rata’ (veljača 1995., nakon odbijanja Plana Z4).
Srpski izvori jasno pokazuju da je vodstvo ‘RSK’ planove za evakuaciju stanovništva pripremalo najkasnije od 1993. godine, te da je ‘Vrhovni savet odbrane RSK’ ratno stanje proglasio 28. srpnja 1995., a da su neposredne pripreme ‘Republičkog štaba civilne zaštite RSK’ za evakuaciju stanovništva počele 29. srpnja 1995., dakle nekoliko dana prije nego što je počela ‘Oluja’. U popodnevnim satima prvog dana ‘Oluje’ vodstvo „RSK“ samo je provelo u djelo odluku iz 1991. da će se ‘Srbi prije iseliti iz Hrvatske, nego prihvatiti život u bilo kakvoj državi Hrvatskoj’.
Na njihov konačan i masovan odlazak utjecala je odluka ‘Vrhovnog savjeta odbrane RSK’ (oko 16.45 sati potpisana od Mile Martića, a pola sata nakon toga odobrena i od generala Mile Mrkšića, zapovjednika SVK), o evakuaciji stanovništva iz općina Benkovac, Obrovac, Drniš, Gračac i Knin prema Srbu i Lapcu, koja je u izbjeglištvo pokrenula i stanovništvo na drugim područjima ‘RSK', kao i pripadnike oružanih postrojbi ‘RSK’. To je bio završni čin tragedije srpskog naroda u Hrvatskoj koju je uzrokovala velikosrpska politika, odnosno beskompromisna politika srbijanskoga vodstva i vodstva pobunjenih Srba u Hrvatskoj od 1990. s ciljem da dio Republike Hrvatske, etnički očišćen od nesrba, pripoje Srbiji. Da su početkom 1990-ih ‘politička vodstva Srbije i Srba u Hrvatskoj zajednički dijelila cilj stvaranja etnički homogene srpske države”, kao i da je to bio kontekst u kojem su počinjeni zločini, utvrđeno je i u presudi međunarodnog suda pravde u Haagu od 3. veljače 2015. (čl. 426).
Uz dokumente ‘RSK', i pregled tiska objavljenog u Srbiji i Crnoj Gori neposredno nakon ‘Oluje’ potvrđuje da je za odlazak i stradanje srpskoga stanovništva iz Hrvatske tijekom ‘Oluje’ odgovorno političko i vojno vodstvo pobunjenih Srba u Hrvatskoj. Primjerice, čak je i Vuk Drašković, tadašnji vođa opozicijske stranke Srpskog pokreta obnove i jedan od žešćih zagovaratelja velikosrpske politike početkom 1990-ih, kao uzrok stradanja Srba iz ‘RSK’ naveo njihovu isključivost u provedbi odluke da svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi – ‘u velikoj Srbiji’ (‘Gurat ću na svaka vrata', Vreme, 21. VIII. 1995.).
Istodobno, dužnosnici ‘RSK’ međusobno su se optuživali u medijima ili pravdali svoje odluke i time zapravo priznali svoju odgovornost. Posebno je znakovita izjava ‘ministra vanjskih poslova RSK' Milivoja Vojnovića objavljena u srbijanskom dnevnom tisku da je ‘cilj evakuacije bio i uvlačenje Srbije i Jugoslavije u rat’ (Politika, 23. VIII. 1995.). Zbog toga su i komentari u srbijanskom tisku bili neumoljivi, a jedan od njih nameće se kao zaključak: Krajinska bežanija ima svoju jasnu identifikacionu šifru … jasno je da je usvajanjem politike sa Pala (političko središte Srba u BiH tijekom 1990-ih, op. a.) celokupno rukovodstvo RSK, od predsednika Republike, Vlade i vojnog vrha, palo na istorijskom ispitu, i da je isključivo odgovorno za sudbinu 200.000 Srba iz zapadnog krajinskog dela (Radovan Kovačević, ‘Ko je doneo odluku o evakuaciji RSK”, Politika, 27. VIII. 1995.).
Povezani tekstovi
