Tužitelj koji se ne bi pozabavio ovim aspektom cijelog slučaja, za što mu na raspolaganju stoji sva dokumentacija i stručna pomoć hrvatske obavještajne zajednice, ne bi obavio svoj zadatak.
Kako će se državno odvjetništvo postaviti u slučaju Vasiljkovića? Hoće li biti vođeno jedino imperativnom da ovog zločinca stigne zaslužena kazna, ili će iskoristiti postojeće mogućnosti da krakove istrage proširi na one koji su Vasiljkovićem upravljali? Pozicije Vasiljkovića ovdje je potpuno jasna: ako ima imalo soli u glavi, zna da je Hrvatska, pa makar i hrvatski zatvor, jedina šansa da ostane živ. Srbija je sve druge članove njegova špijunskog kruga već pobila. Ne radi se ovdje samo o sitnim kriminalcima koji su bili pripadnici Srpske dobrovoljačke garde (SDG), ljudima koji se vole praviti važni svojim vezama i zaslugama i po kavanama tražiti kavgu. Radi se o puno značajnijim akterima srpskog zločinačkog plana, ljudima poput načelnika „resora javne bezbednosti“ i zamjenika ministra policije Srbije Radovana Stojčića –„badže“ i Željka Ražnjatovića-„Arkana“. Osim toga, suočeni s dokazima za svoje zločine, ovaj predratni kriminalac i ratni zločinac vjerojatno će biti sklon surađivati kako bi izbjegao maksimalnu kaznu. Tog sigurnosnog rizika svjesni su krugovi koji su za vrijeme agresije vodili glavnu riječ u Srbiji i koji su nakon rata nastojali taj rizik pod svaku cijenu otkloniti. Zahvaljujući čitavom nizu uglavnom nerazjašnjenih ubojstava, od “velikih imena” srpskog četništva devedesetih “kapetan Dragan” jedini je živi svjedok srpske agresije na Hrvatsku. Kao takav je upravo idealan za dokazivanje zločinačkog plana i zapovjedne linije. Bio je dovoljno nisko na hijerarhiji da zna što se događalo na terenu, a dovoljno visoko da poznaje i beogradsku stranu priče, stranu planiranja i podrške bez kojih do zločina nikada ne bi došlo. Drugi “preživjeli” svjedok, Frenki Simatović, je eksponent upravo te „beogradske strane“.
Vasiljković je značajna poveznica sa beogradskim nalogodavcima i sud to ne smije zanemariti
Je li teško dokazati Vasiljkovićevu odgovornost za sudjelovanje u agresiji i počinjene zločine, a preko njega i izravnu uključenost JNA i Beograda u sve što se u Hrvatskoj zbivalo? Ne bi trebalo biti. Hrvatska je u posjedu velikog broja dokumenata koji su optužujući za Vasiljkovića i Srbiju. Radi se ponajprije o cijelom arhivu “Republike Srpske Krajine” koju je Sava Štrbac trebao, neposredno prije operacije „Oluja“, prebaciti u Srbiju. Štrbac je za to u posljednjim danima tzv. SAO Krajine, u vrijeme opće pomutnje i dezorijentiranosti lokalnih vođa pobune, dobio potrebna sredstva za evakuaciju, uključujući kamion i gorivo. Da nije spašavao svoj hladnjak, televizor i fotelju, ti dokumenti vjerojatno ne bi bili dostupni Hrvatskoj. U tom se, iznimno dragocjenom, arhivu nalaze dokumenti KOS-a koji ukazuju na Vasiljkovićevu ulogu. Zanimljivo je da je u Srbiji upravo Savo Štrbac taj koji zastupa Vasiljkovića, iako ga je svojim kukavičlukom i pohlepom baš on uvalio u nevolje i olakšao posao hrvatskom pravosuđu. Dokumentacija također omogućuje potpunu rekonstrukciju srpskog vojnog, obavještajnog i političkog angažmana u Hrvatskoj. Cijela je dokumentacija javno dostupna, a pogotovo je dostupna hrvatskom pravosuđu. Ipak, i to je ono zastrašujuće, najveća je nepoznanica hoće li se hrvatski tužitelji koristiti svim tim dokazima ili će se ponašati kao da oni ne postoje, i tako propustiti priliku za utvrđivanje linije odgovornosti koja od Vasiljkovića vodi izravno u Beograd. Prema postojećim dokumentima, svaki bi sud za Vasiljkovića mogao donijeti najtežu osuđujuću presudu u onom roku koji je potreban da se predoče spomenuti dokazi. No riječ je o tome da u fokusu ovog postupka moraju biti, ne samo preživjeli svjedoci njegovih zločina, već i spomenuti srpski dokumenti! I da pravosuđe ne smije zanemariti dokaze koji vode do ostalih odgovornih, kako onih niže rangiranih izvršitelja, tako i onih koji su bili u funkciji planera i naredbodavaca.
Bajićeva odgovornost
Tužitelj koji se ne bi pozabavio ovim aspektom cijelog slučaja, za što mu na raspolaganju stoji sva dokumentacija i stručna pomoć hrvatske obavještajne zajednice, ne bi obavio svoj zadatak. S druge strane sud, koji ne bi produbio ovaj slučaj i koji bi kao rezultat ovog postupka osudio samo Vasiljkovića, pa bila to i najteža kazna, bio bi sud koji čini štetu hrvatskoj kao žrtvi agresije. Nažalost, hrvatsko je pravosuđe takvo da o strepnji od ovakvog scenarija ne moramo govoriti. Nadajmo se da do takvog ruganja žrtvama i samoj pravdi neće doći. I da će se Mladen Bajić angažirati u progonu ovog ratnog zločinca s barem približnom strašću s kojom je gonio mnoge nedužne hrvatske branitelje. Jer upravo je njemu hrvatska država povjerila da nakon odlaska s čelne pozicije u DORH-u bude glavni nadležan za ratne zločine.
Povezani tekstovi
