Međunarodni dan izbjeglica ili Svjetski dan izbjeglica je međunarodni događaj koji svake godine, 20. lipnja, organiziraju Ujedinjeni narodi. Na taj se dan skreće pozornost na izazove s kojima se izbjeglice diljem svijeta suočavaju te se odaje priznanje postignućima ljudi s tim statusom.
Hrvatska koja je 90.-tih iskusila krvavi rat, jako dobro zna što znači izbjeglički status. Najprije se 91. suočila s prilivom velikog broja Hrvata izbjeglih sa okupiranih područja, a još više 1992. kada su u našoj zemlji potražile izbjeglice iz zaraćene BiH.
Srbija se na obilježavanje ovoga dana također osvrnula sa svojim iskustvom dolaska Srba iz Krajine koji su ’95. tijekom Oluje u kolonama napustili Hrvatsku. Konkretno, o tome se oglasio jedan od onih koji je tih dana također iz rodne Hrvatske otišao u Srbiju.
“Otvorena rana na tkivu srpskog društva”
“Ne moram gledati globalne izvještaje da bi razumio progon. Mi taj progon živimo već tri desetljeća kroz sudbinu preko 600.000 ljudi koji su devedesetih prešli Drinu i Dunav. Ovo je priča o ‘povijesnim izbjeglicama’ čiji je egzodus davno prestao biti udarna vijest, ali je ostao otvorena rana na tkivu našeg društva”, kazao je Savo Štrbac.
Danas, nakon više od tri desetljeća od izbijanja sukoba, kaže, proces integracije ove populacije predstavlja složenu kroniku velike humanitarne solidarnosti, ali i dubokih ekonomskih i pravnih izazova sa kojima se ove obitelji i dalje suočavaju.
“Kada su devedesetih stigli, prvo utočište bile su im radničke barake, propali hoteli i sportske hale, mjesta nazvana ‘kolektivni centri’. Ono što je zamišljeno kao privremena stanica za prvu pomoć, za tisuće ljudi pretvorilo se u čekaonicu dugu nekoliko desetljeća. Život u tim centrima bio je život pod reflektorima nedobrovoljnog zajedništva: bez privatnosti, u vlazi, na marginama društva. Danas je to poglavlje u centralnoj Srbiji konačno zatvoreno. Kolektivni centri su ispražnjeni, a nekadašnji simbol izbjegličke muke, poput onog u Krnjači, preuređen je za neke nove nevoljnike sa Bliskog istoka. Zidovi su promijenili stanare, ali je geopolitička nesreća ostala ista.”
Bez doma i dalje 24 000 izbjeglica
Međutim, priznaje Savo Štrbac, zatvaranje kolektivnih centara ne znači da je svaka izbjeglička obitelj dobila svoj krov: “Službena statistika kaže da je u ovom statusu još 24.000 ljudi, uglavnom iz Hrvatske, ali iza te brojke krije se oko 7.000 obitelji koje tri desetljeća plaćaju režije za tuđe kvadrate.”
Srbija je sprovela masovnu integraciju podijelivši oko 400.000 državljanstava, što je na papiru, smatra Štrbac – bio potez za svaku pohvalu: “Ali, baš tu dolazimo do apsurda koji samo birokracija može izrežirati. Onog trenutka kada bi izbjeglica dobio srpsku osobnu kartu, zakon bi ga automatski proglasio integriranim’. Preko noći, brisanjem izbjegličkog statusa, ovi ljudi su izgubili pravo konkurirati za međunarodnu pomoć i strane donacije. Tako je stvoren pravni ‘nevidovnjak’ – čovjek koji je formalno jednak sa domicilnim stanovništvom, ali suštinski i dalje podstanar sa ekonomskim teretom koji ne može nositi.”
