Nos Kalik je bilo čisto srpsko selo, smješteno u međurječju Čikole i Krke. Brojalo je oko 60 kuća i oko 100-ak duša. Najbiže mjesto Nos Kaliku su selo Miljevci udaljeno pet kilometara, dok je opštinski centar Drniš udaljen 18 kilometara.

“Ja sam se u ovom selu radio i u njemu živio sve do 02. marta 1992. godine. Radio sam  u Šibenuku u TLM “Boris Kidrič”. U proljeće 1991. godine, tražili su od nas Srba da potpišemo neku izjavu o lojalnosti, pa pošto ja to nisam učinio, dobio sam otkaz. Zadnji put sam bio u Šibeniku 13. decembra 1991. godine.

Početkom 1992. godine u naše selo ulazi JNA i od tada su sve komunikacije sa Šibenikom bile prekinute. Kao vojni obaveznik bio sam pripadnik TO i sa puškom u ruci sam branio svoje selo. Most na Čikoli je bio porušen tako da je Čikola predstavljala prirodnu granicu Krajine i RH.

Nos Kalik Foto: DIC Veritas

Pričalo se da je potpisan neki sporazum o primirju i da će uskoro doći snage UN i da rata neće više ni biti. Međutim, Hrvati su noću popravljali porušeni most na Čikoli. O tome smo obavijestili komandu u Kninu ali ništa nisu poduzimali da ih u tome spriječe. Govorili su da je sada primirje i da se ništa nepredviđeno neće desiti.

Dana 2. marta 1992. godine, ujutro oko pet sati, hrvatska vojska izvršila je napad na Nos Kalik. Ja mislim da su Hrvati toga jutra preko Krke, brodovima za prevoz turista i preko popravljenog mosta na Čikoli, ušli u Nos Kalik. Toga dana Nos Kalik je branilo 26 ljudi. Nas 24 mještanina, jedan dobrovoljac iz Pančeva po imenu Milorad i vodnik prve klase prezimenom Živković, rodom iz Aleksinca, koji je i komandovao našom jedinicom. Čim je počeo napad, svi mi koji smo imali oružje, zauzeli smo unaprijed pripremljene položaje i pokušali pružiti otpor.

Granatiranje Nos Kalika trajalo je cijeli dan. Od jedne granate poginuli su Zeljak Živko sin Dušana, rođen 1959. godine, Zeljak Niko pok. Petra, rođen 1952. godine i Živkova majka Zeljak Pera stara oko 60 godina. Ja sam bio ranjen, a pored mene bili su ranjeni i Kalik Boško sin Ilije i Kalik Dušan sin Mile. Otpor smo pružali sve do 21 čas. Hrvati su priznali da su u ovoj akciji imali 16 ranjenih i 7 poginulih. Hrvati su nas do večeri opholili sa svih strana. Pomoć nam nije stizala niodkud. Hrvati su nas navečer počeli pozivati na predaju. Mi smo se bili dogovorili da se nećemo predati. Međutim, vodnik Živković je rekao da je bolje predati se nego izginuti, pa smo se tako i predali.

Predalo se nas 24-oro. Iste večeri odvezli su nas u Šibenik na Šubićevac. Tu smo doživjeli razna maltretiranja. Tukli su nas čuvari, ali tukli su nas i civili koje su čuvari puštali među nas. U zatvoru Kuline na Šubićevcu ostali smo oko dva mjeseca. Iako prebijeni, svaki dan smo morali raditi teške fizičke poslove. Početkom maja 1992. godine prebacili su nas u zatvor Kerestinac kod Zagreba. U Kerestincu je bilo puno zarobljenika, uglavnom vojnika. Tu su nas također batinali svaki dan. Našu grupu su najviše tukli Hrvati iz Drniškog i Kninskog kraja koji su bili u uniformi Hrvatske vojske.

I u Kulini i u Kerestincu, stavljali su me na struju i to na poljski telefon. To su bila najteža mučenja. Još su nam davali da pijemo i neku tekućinu. Nakon ispijanja takve tekućine imaš osjećaj da sav goriš i da si sav u plamenu. I od struje i od tekućine moraš da govoriš i ono što ne znaš.

Razmjenjen sam dana 22. maja 1992. godine u Lipovcu kod Šida. Nakon ovog oporavka vratio sam se u Krajinu. Javio sam se kod vojske i odrediše me za kurira pri komandi u Kosovu. Tu sam dobio na upotrebu i kuću u kojoj sam stanovao sve do “Oluje”. Po izlasku iz Šibenika pridružila mi se i žena.

Žena mi je pričala da su ono troje poginulih u Nos Kaliku ostali tri dana na mjestu pogibije, a tek četvrti dan da su im tijela pokupili hrvatski vojnici u šatorska krila i pokopali ih na našem groblju u Nos Kaliku kod crkve sv. Nikole. Civili su ostali u selu sve do napada na Miljevce (22.06.1992. godine). Najprije su ih držali sve zajedno u jednoj kući, a onda im dozvolili da odu svojim kućama. Poslije zauzimanja Miljevaca, civili su pokupljeni iz sela i odvedeni na otok Obonjan. Neki koji su imali rođake, otišli su sa njima. Među njima je bila i moja žena Milka, djevojačko prezime Gardijan. Nju je odveo sa Obonjana njen brat koji je živio u Šibeniku. Kod njega je bila sve do kraja 1993. godine kada je preko Slovenije i Mađarske došla u RSK. Žena mi je pričala da je Kalik Mitar, sin Jove, rođen 1942. godine nestao sa Obonjana godinu dana nakon akcije na Nos Kalik. Pričalo se da se utopio.

Kada je krenula “Oluja”  povlačio sam se sa vojskom. Ženu mi je izvukao na traktoru jedan komšija.

Odmah poslije akcije “Miljevački Plato” porušeno je i opljačkanocijelo selo Nos Kalik, pa tako i moja kuća koja je bila nova, dimenzija  10×20 metara na tri etaže.

Nos Kalik je tada sravnjen sa zemljom. U Nos Kaliku sada ne živi niko.”

Ovu mi je priču u novembru 1996. godine u Beogradu ispričao bivši radnik, ratnik i zarobljenik, a sada beskućnik i po drugi put prognanik   SKOČIĆ RADE sin Dušana, rođen 5.08.1939. godine u Nos Kaliku, opština Drniš. U vrijeme kad sam sa njim pričao adresa mu je bila: KOLEKTIVNI SMJEŠTAJ, PUNKT  “LIVADICA”, ul. NOVOSADSKA 26 – BAČKI JARAK.

U vrijeme napada na Nos Kalik područje RSK već se nalazila pod zaštitom UN. Zaštitne snage pod nazivom UNPROFOR, po VENSOVOM PLANU, počele su pristizati u RSK kao zaštićenu zonu. JNA se spremala za odlazak sa zaštićenog područja.

Napad na Nos Kalik je prva agresija RH na RSK, a samim tim i na zaštićeno područje UN. Za ovu agresiju Hrvati nisu snosili nikakve posljedice. Napad na Nos Kalik je bila formula za sve buduće agresije RH na RSK (“Miljevački plato”, “Ravni kotari”, “Medački džep”, “Bljesak”, “Oluja…”).

Napad na Nos Kalik je bio početak kraja RSK po unaprijed napisnaom scenariju.

U Beogradu, 7. juna 1997. godine