Dana 14. jula 1993. godine oko 8 časova na relaciji Vrginmost- Glina došlo je do eksplozije šinobusa, koji je dan ranije počeo da saobraća po prugama Korduna i Banije i to onog dijela koji je bio pod kontrolom RSK. Tom prilikom na licu mjesta izgorjele su dvije žene: Dančula Maca (oko 70) iz Pješčanice i Roknić Soka (43) iz Čemernice (učiteljica u Blatuši); istog dana u glinskoj bolnici višestrukim teškim povredama podlegao i Radujković Janko (70) iz Brnjavca; Pero Gvojić (36) iz Male Trepče ostao je bez obe noge do iznad koljena, Janko Jakšić (34) iz Batinove Kose, ostao je bez jedne noge ispod koljena, Radujković Đuro (44) sin pomenutog Janka, ostao je bez lijeve noge do iznad koljena; nekoliko desetina putnika, uglavnom žena i djece, teže i lakše je izranjavano.
Na ovaj događaj me prije nekoliko dana podsjetio Đuro Škaljac, koji je u to vrijeme bio pomoćnik ministra MUP-a RSK za Kordun, kada me zamolio da provjerim da li se u Veritasovoj evidenciji žrtava nalazi već pomenuti Radujković Janko. Kada sam mu, nakon provjere, saopštio da ga nema u bazi, uputio me je na Jankovog sina Đuru, koji je takođe bio u tom šinobusu. U razgovoru sa Đurom Radujkovićem, doznao sam imena i ostalih žrtava. U našoj evidenciji nije bilo ni Dančula Mace, dok se nalazila Soka Roknić, koju je još 2011. prijavio njen zet Stojan, koji je znao samo podatak da je Soka izgorjela u eksploziji šinobusa, a njenu kćer Zoranu da je eksplozija izbacila iz voza što joj je i spasilo život.
Veritas je žrtve iz rata devedesetih na srpskoj strani sa područja Hrvatske i bivše RSK unosio u svoju bazu iz službenih evidencija vojnih, policijskih i civilnih organa RSK ali i na osnovu sopstvene istrage i nije mi bilo jasno zašto žrtve iz ovog događaja nisu bile evidentirane kao ratne žrtve u pomenutim službenim evidencijama, pa sam odmah krenuo u intenzivnu istragu.
U Devetoj knjizi “RH i Domovinski rat 1990-1995, Dokumenti RSK” izdavača Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, nalazi se izvještaj UNPROFOR-a od 14. jula 1993. godine, u kojem se na nepune dvije stranice opisuje ovaj događaj. Uprkos izjavama predstavnika srpske strane, koji su bili prisutni na uviđaju, da je “ova operacija vođena pod hrvatskom komandom koja želi da destabilizuje područje”, autor izvještaja ocjenjuje: “Stav lokalnih vlasti je nekako neobjektivan. Čini se da (žestoki radikali) trude se da izgrade tenzije u smislu osvete za vrijeme procedure otvaranja mosta na Maslenici 18. jula”, dodajući da se ovaj događaj može sagledavati u “kontekstu nastavljanja jakih previranja između različitih ekonomskih i mafijaških grupa koje su aktivne u regionu” koje nisu zainteresovane za mirno rješavanje odnosa izneđu Krajine i Bihaćkog džepa te između Srba i Hrvata.
Avanturista i hohštapler Slobodan Lazarević (po vlastitom kazivanju rođeni Beograđanin, sarajevski student, saradnik KOS-a još od 1968, 11 godina proveo u Australiji, ubačen na OI u Sarajevu 1984, pa u “Agrogomerc” kod F. Abdića u V. Kladuši, a devedesetih infiltriran u SVK, gdje je, zahvaljujući poznavanju engleskog i francuskog jezika, dobio čin potpukovnika i položaj oficira za vezu sa UNPROFOR-om u Kordunaškom korpusu) svjedočeći kao zaštićeni svjedok optužbe pred Haškim tribunalom u predmetu “Milošević”, govorio je i o ovom događaju:
“Bilo je nekoliko incidenata koji su se desili brzo jedan za drugim i oni su sijali strah među stanovništvom, a u isto vrijeme su zaustavili bilo kakve moguće dalje pregovore sa hrvatskom stranom… Prvi kojeg se sjećam je miniranje pruge, to je trebalo da bude prvi prolazak voza, prvo putovanje voza nakon početka sukoba. Voz je naletio na antitenkovsku minu, mnogo ljudi je poginulo i povrijeđeno. I, naravno, okrivljeni su hrvatski teroristi.
A na pitanje tužioca kako je saznao ko je bio odgovoran, svjedok odgovara:
“Pa manje-više mi je to palo na pamet na osnovu jednostavnog razmišljanja, dedukcije. Mjesto gdje je postavljena protivtenkovska mina je bila daleko od moguće penetracije hrvatskih snaga, kako bi bilo moguće da hrvatski teroristi uopšte uđu unutra, koliko bi brzo mogli da postave tu minu i da napuste područje. Svo to razmatranje nije mi dalo nikakav rezultat. Pošto je bila zima, a pošto nije bilo nikakvih tragova, nikakvih stopa u snijegu, bilo je jasno da ništa nije došlo sa te strane, znači moralo je doći iznutra.”
Srpski istoričar i političar Mile Dakić, rodom sa Korduna, odakle su i sve žrtve, u svom “Ratnom dnevniku”, objavljenom prije nekoliko godina, pod datumom od 19.07.1993, za ovaj događaj navodi: “Vjerovatno je ovaj zločin 14. jula učinio neki domaći čovjek, možda baš bivši željezničar, revoltiran odabirom kadra pri obnovi željezničkog saobraćaja na Kordunu i Baniji”.
I tako na osnovu nekoliko indicija dobismo “neoborivi” dokaz (i prilog za istoriju ratova devedesetih) da su minu pod šinobus, u kojem su bili svi Srbi, podmetnuli Srbi. Pri tom nije ni bitno što probisvijet S. Lazarević (2009. pred haškim Tribunalom bio svjedok odbrane hrvatskih generala za zločine nad Srbima; 2014. pod imenom Serž Lazarević kao francuski državljanin pojavio se na video-zapisima kao već trogodišnji zarobljenik mudžahedina u Maliju) događaj smješta u zimu kada po snijegu “svaka zvijer ostavi trag” iako se događaj desio usred ljeta.
Smilja, supuga Đure Radujkovića, na moje pitanje zna li se ko je podmetnuo minu pod šinobus, odgovori: “Neprijatelj, ko bi drugi? Muslimani su bili daleko, a Hrvati mnogo bliže”. I podsjeti me na staro vojničko pravilo: “kartu čitaj a seljaka pitaj”.
