Piše: Savo Štrbac
I u ovom “studenom” novembru 2025. od hrvatskih zvaničnika nebrojeno puta se čulo da Hrvatska traga još za 1.740 nestalih i smrtno stradalih s nepoznatim mestom ukopa iz domovinskog rata, kako u toj državi službeno zovu građanski rat 1991 – 1995.
Direktorka hrvatske Uprave za zatočene i nestale Ana Filko u intervjuu za “Nacional” od 15. novembra 2025, kao najveću prepreku bržem i efikasnijem rešavanju problema nestalih navodi nedostatak verodostojnih informacija o mogućim mestima ukopa posmrtnih ostataka, uz objašnjenje i poruku: “Sve je manje svedoka, a deo ključne dokumentacije nalazi se u arhivima Republike Srbije, koja ne otvara arhive niti dostavlja podatke o premeštanjima posmrtnih ostataka. Takav izostanak saradnje i dalje ostaje bitna prepreka pronalaženju nestalih osoba… Pitanje nestalih jedno je od ključnih merila napretka Srbije u pristupanju Evropskoj uniji. Istina o žrtvama i saradnja u njihovu pronalasku predstavljaju temelj civilizacijskih, humanih i evropskih vrednosti.”
A hrvatski potpredsednik vlade i ministar odbrane Ivan Anušić na pitanje što je s mogućnošću blokiranja ulaska Srbije u EU ako ne isporuči potrebnu dokumentaciju o nestalima, 19. novembra u intrvjuu za RTL Danas kaže: “Ako oni kažu da ih ne žele dati ili ih nemaju, naravno da će biti na stolu i njihov ulazak u Evropsku uniju.”
Na novinarski upit RTL-a kako predsjednik RH Zoran Milanović gleda na mogućnost takve blokade Srbije, iz njegovog kabineta je 22. novembra stigao odgovor: „ Znamo da u susednoj Srbiji znaju i moraju znati puno više informacija o nestalima nego što su do sada pokazali i, još važnije, učinili po tom pitanju. Otkrivanje istine o sudbini nestalih je važno i s ljudskog i s državnog stajališta. Hrvatska kao suverena država i članica EU treba iskoristiti sve raspoložive mehanizme da to pitanje reši.“
A predsednik Komisije Vlade Srbije za nestala lica Veljko Odalović, 9. novembra na RTS-u o pitanju nestalih kaže: “Mi nemamo sastanke komisije, mi nemamo sastanke radnih grupa, zato što oni neće, a ne mi. Tako da optuživanje Srbije po tom pitanju je licemerno, nešto što stvarno ne doprinosi pomeranju.”
Različiti pogledi na pitanje nestalih na prostoru bivše SFRJ, pa tako i Hrvatske i Srbije, datiraju još od ratnih vremena. Sa problemom nestalih i ja se bavim još od početka devedesetih, najpre kao advokat, od 1993. i kao predsednik Komisije Vlade RSK za razmene zarobljenika i posmrtnih ostataka, a od 1995. i kao predsednik “Veritasa” (koji veoma blisko sarađuje i sa Komisijom Vlade Srbije za nestale lica), o čemu sam u predhodnih desetak godina i na ovim stranicama objavio više tekstova.
Iako se svi slažemo da je pitanje nestalih prevashodno humintarno i civilizacijsko pitanje, iz sopstvenog iskustva svedočim da je ono svih predhodnih, i ratnih i poratnih, godina, (zlo)upotrebljavano i u političke svrhe, a najviše u Hrvatskoj pred izbore na svim nivoima i prilikom obilježavanja raznih godišnjica iz rata devedesetih, o čemu svedoče i uvodno citirane izjave hrvatskih zvaničnika.
Pitanje nestalih dominiralo je i 2018. na zagrebačkom susretu predsednika Srbije Aleksandra Vučića i tadašnje predsednice Hrvatske K. Grabar Kitarović, što dokazuje i prisustvo šefova komisija i predstavnika udruženja porodica nestalih obeju država.
Iznoseći broj nestalih u ratu devedesetih, hrvatski zvaničnici su se, i tada kao i sada, pozivali na podatke Uprave za zatočene i nestale, koja deluje pri hrvatskom Ministarstvu branitelja.
Trenutno na sajtu pomenute ustanove stoji da je još uvek “nepoznata sudbina 1.352 osobe te mesto ukopa posmrtnih ostataka 388 smrtno stradalih osoba, što ukupno čini 1.740 nerešenih slučajeva iz domovinskog rata”. A ona se poziva na četvrto izdanje Knjige nestalih, koja je nastala u saradnji Uprave za zatočene i nestale Ministarstva branitelja i hrvatskog Crvenog krsta, uz proveru i saglasnost Crvenog krsta Srbije, te Komisije Vlade Republike Srbije za nestala lica i u konsultaciji s Međunarodnim odborom Crvenog krsta, “koja sadrži ažurirani popis osoba nestalih na području RH i otvorenih zahteva za traženje posmrtnih ostataka, sa stanjem od 1. maja 2015. godine”.
Knjiga sadrži dva odvojena popisa: prvi sa 1.716 osoba nestalih na području RH i drugi sa 422 osobe za koje se zna da su smrtno stradale, ali nije poznato gde su njihovi posmrtni ostaci, što ukupno daje 2.138 nerešenih slučajeva. Pomenuta Uprava broj nestalih na određeni dan utvrđuje tako što od tog broja oduzima u međuvremenu identifikovane osobe, što ukazuje da je u međuvremenu sa tog početnog popisa identifikovano 398 osoba.
Pošto u Knjizi nestalih nije navedena nacionalna, vojna i državna pripadnost popisanih osoba, “Veritas” je izvršio uporednu analizu tog popisa sa “Veritasovom” evidencijom, na kojoj se u vreme prve analize (jun 2016) nalazilo 1.859 osoba i sa spiskom nestalih, koji je Hrvatska u decembru 2010. dostavila Međunarodnom sudu pravde uz svoj odgovor na kontratužbu Srbije u sporu po uzajamnim tužbama o genocidu, na kojem se nalazilo ukupno 1.024 osobe, i došao do sledećih rezultata: sa “Veritasove” evidencije 974 osobe nalazilo u toj knjizi, a 882 nije; sa hrvatskog spiska u knjizi se nalazilo 839 osoba, a 215 nije; 56 imena iz oba popisa u knjizi nalazila su se i na hrvatskom spisku i na “Veritasovoj” evidenciji; 365 imena iz oba popisa u knjizi nije bilo ni na hrvatskom spisku ni na “Veritasovoj” evidenciji.
Ni danas ne znam čija su traženja onih 365 osoba koje se nalaze u knjizi, a nema ih ni na hrvatskom spisku ni na “Veritasovoj” evidenciji (ceneći po “odokativnoj” metodi, može se zaključiti da ima i jednih i drugih), ali sam znao da se one 882 osobe sa “Veritasovog” spiska nestalih nisu našle u knjizi zato što članovi njihovih porodica kod nadležnog Crvenog krsta (nacionalnih ili međunarodnog) nisu otvorili zahteve za traženje, što je bio uslov za ulazak u knjigu.
U novembru 2025, prema “Veritasovim” podacima, među 8.631 do sada verifikovanih srpskih žrtava sa područja Hrvatske i bivše RSK, uključujući i pripadnike JNA i dobrovoljce, iz rata devedesetih, nalazi se 1.490 osoba čije sudbine još nisu rešene, među kojima je 1.065 civila i 425 žena.
Ponukani učestalim izjavama hrvatskih zvaničnika o nerešenim slučjevima nestalih u ratu devedesetih, ovih dana smo ponovo izvršili uporednu analizu “Veritasovog” spiska nestalih sa spiskom iz Knjige nestalih i utvrdili da se na tom spisku još uvek nalazi 696 osoba sa “Veritasovog” spiska nestalih (razlika daje broj rešenih slučajeva od pojave knjige do danas). Ako se tom broju pribroji broj od 365 koje ne potražuje ni srpska ni hrvatska strana i oduzme od trenutno ukupno nerešenih slučajeva (1.740), dobije se broj od 679 osoba sa hrvatskog potražnog spiska.
Ova egzaktna računica pokazuje da se na spisku nestalih osoba na području Hrvatske i bivše RSK od 1991 do 1995, kojeg hrvatska Uprava za nestale osobe uzima kao osnovu za izračun broja nestalih, među nerešenim slučajevima nalazi 17 osoba više sa “Veritasovog” (srpskog) nego sa hrvatskog potražnog spiska. Pošto se na aktuelnom “Veritasovom” spisku nestalih nalazi još 1.490 osoba, sa kojeg se sa spiskom iz knjige nestalih podudara 696 imena, računica pokazuje da se čak 794 osobe i ne nalaze u knjizi iz 2015. godine.
Komentarišući navode po kojima su više od trećine nestalih osobe srpske nacionalnosti, aktuelna direktorka Uprave za nestale, prema pisanju “Nacionala”, objašnjava da oni ne vode evidenciju po nacionalnosti te da Hrvatska traga za svim svojim državljanima (“Među nestalima su i branitelji i civili različitih nacionalnosti, a svi se postupci vode jednako”). I to je jedino javno priznanje hrvatske strane za ono o čemu srpska strana godinama govori.
Kada bi hrvatski zvaničnici češće iznosili realni nacionalni sastav žrtava iz rata devedesetih na području Hrvatske i bivše RSK, uključujući i one sa nepotpunog spiska iz knjige nestalih iz 2015, bio bi to veliki doprinos pomirenju hrvatskog i srpskog naroda i boljim odnosima između Srbije i Hrvatske.
A pošto bi iznošenjem takvih podataka doveli u sumnju zvanični narativ po kojem je RH vodila “pravedan i legitiman, odbrambeni i oslobodilački rat u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica”, ne verujem da će hrvatski zvaničnici u dogledno vreme menjati dosadašnji vokabular.
Izvor: Politika, 25.11.2025, štampano izdanje
Povezani tekstovi
