D.I.C. Veritas

Večernje novosti, 12.12.2016., Savo Štrbac: Zločin u Paulin Dvoru

Nakon mučnog ubistva nedužnih civila, 17 leševa je odvezeno sa mesta zločina i skriveno na prostoru vojnog skladišta Lug kod Čepina, tako što je “grobnica” prekrivena starim vozilima

TOGA 13. maja. 2002, haški istražioci predvodili su konvoj raznih vozila, u kojem je bilo i rovokopača. Kolona se kretala od Gospića prema vrletima Velebita. Prestavnici hrvatske i komisije SRJ za nestala lica, koji su takođe bili u koloni, nisu imali nikakva saznanja gde će se kolona zaustaviti. A zaustavila se na lokaciji zvanoj Rizvanuša, koja se nalazi na šumskom putu prema vrhu Visočica, udaljena oko 4,5 kilometra od puta Gospić – Karlobag.

 Istražioci su pokazali na neku zaravan i naredili rukovaocu rovokopača da zakopa. Iako po spoljnom izgledu ništa nije ukazivalo da je tu nešto skriveno ili zakopano, na dubini od oko metar ukazala su su plastična burad, bez poklopca, ulubljena i položena. Niko od prisutnih ni tada nije mogao ni pretpostaviti šta je u buradima. No, kada je prvo bure presečeno, iz njega je ispalo ljudsko telo obloženo zemljom, što je ukazivalo na to da je već ranije bilo pokopano direktno u zemlju. Telo je bilo sabijeno kako bi moglo stati u bure. U svih sedam buradi ista scena.

Vanjskim pregledom već kod prvog tela pronađena je plastificirana sindikalna iskaznica nekog drvnog kombinata. Ime se moglo pročitati, Labus Milan, ali ne i naziv i mesto kombinata. Po tom imenu, iako je Labus ličko prezime, nije se moglo doznati ko je i odakle je bio taj čovek. Naveče toga dana, iz Like, preko nekih kanala, poruku mi je poslao član naše komisije da me haški istražioci mole da im javim sve što znam o nestalom Milanu Labusu.

“Veritasovim” vezama do jutra nisam doznao odakle je i gde je nestao. Zapravo, u “Veritasovoj” evidenciji nestalih nalazio se jedan jedini Labus Milan s mestom nestanka u Paulin Dvoru, koji je udaljen od Rizvanuše više od 500 kilometara. Iako nisam ni pomislio da bi se taj Labus mogao pronaći na Velebitu, ipak sam sva imena nestalih u Paulin Dvoru istim kanalima poslao našem predstavniku. Drugo veče dobio sam poruku da su mi istražioci zahvalili i da su videvši imena koja sam im poslao bili sigurni šta traže.

Savo Štrbac: Zločin u Paulin Dvoru  Vecernje novosti, 12.12.2016.

U narednih nekoliko dana pretražene su još dve mikrolokacije iz kojih je ekshumirano još 11 tela i sva su bila u belim buradima. Ukupno 18 tela. Kod još nekih pronađeni su očuvaniji dokumenti sa kojih se moglo pročitati ime žrtve i odakle su. Svi su bili iz Paulin Dvora kod Osijeka.

Šta se to desilo u tom srpskom selu?

Noću 11/12. decembra 1991. godine grupa pripadnika 130. brigade Hrvatske vojske upala je u kuću Andrije Bukvića, u kojoj su bili u nekoj vrsti kućnog pritvora meštani uglavnom srpske nacionalnosti i zbog navodne odmazde za smrt saborca, iz automatskog oružja i ručnim granatama, ubili 18 civila (17 Srba i jednog Mađara), prosečne starosti 64 godine. Među ubijenima je bilo osam žena i četiri bračna para.

Nakon mučnog ubistva nedužnih civila, 17 leševa je odvezeno sa mesta zločina i skriveno na prostoru vojnog skladišta Lug kod Čepina, tako što je “grobnica” prekrivena starim rashodovanim vozilima, dok je u blizini mestu zločina ostavljen skalpirani leš Dare Vujnović, koja je zetečena i ubijena van “kuće smrti”. Sutradan ujutro zločinci su kuću Andrije Bukvića, u cilju uništavanja tragova zločina, eksplozivom sravnili sa zemljom.

Za ovaj zločin ubrzo je doznao i komandant operativne zone, puk. Karl Gorinšek, i odmah o svemu obavestio Glavni štab HV i pro forme naredio istragu, koja se pretvorila u strogo čuvanu tajnu.

O ovom zločinu se ponovo počelo govoriti tek krajem novembra 1996. godine, kada je tadašnji komandant Drugog zbornog područja, general Đuro Dečak, od tadašnjeg šefa Hrvatske izveštajne službe Miroslava Tuđmana tražio mišljenje o prelokaciji posmrtnih ostataka, a ubrzo posle toga, 12. decembra, počinje njihova ekshumacija i “pakovanje” u belu plastičnu burad. Sredinom januara 1997, na sastanku koji je u strogoj tajnosti održan u Osijeku, za novu “grobnicu” paulindvorskih žrtava odabrana je Rizvanuša na Velebitu. Pod nadzorom Siguronosno-informativne službe, na čijem je čelu tada bio pukovnik Ante Gugić, i uz pratnju i znanje Kriminalističkog sektora Vojne policije, kojem je na čelu bio major Ante Glavan, transport “opasnog tereta” obavila je Karlovačka inženjerijska brigada HV. Sve je ovo urađeno kada su se oko primarne grobnice počeli vrzmati haški istražioci.

Zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva izvršenog u Paulin Dvoru, u martu 2003, optužena su samo dvojica pripadnika 130. brigade HV kao neposredni izvršioci, iako ih je bilo mnogo više. Na suđenju, koje je potrajalo sve do 2013. godine, pravosnažno su osuđena obojica optuženika: Nikola Ivanković na 15, a Enes Viteškić na 11 godina zatvora.

Iako je proteklo dvadest pet godina od zločina u Paulin Dvoru, hrvatsko pravosuđe za ovaj zločin još nikoga nije procesuiralo po komandnoj odgovornosti, kao ni one koji su prikrivali, odnosno naredili, organizovali i realizovali premeštanje posmrtnih ostataka žrtava.

 

Savo Štrbac, Dokumentaciono-informacioni centar “Veritas”


facebooktwittergoogle_pluslinkedinmailfacebooktwittergoogle_pluslinkedinmail

Komentari su isključeni.