Skoro dva mjeseca po završetku hrvatske vojne operacije pod kodnim nazivom „Oluja” na zapadne dijelove RSK, koji su u to vrijeme bili pod zaštitom UN-a (sektori „Jug” i „Sjever”), u selu Varivode, tada u opštini Knin, 28. septembra 1995. godine ubijeno je devet mještana srpske nacionalnosti: Jovan Berić (75), Špiro Berić (55), Radivoj Berić (69), Marija Berić (69), Mirko Pokrajac (84), Dušan Dukić (59), Marko Berić (82), Milka Berić (67) i Jovan Berić (56). Oko istog dana ubijen je i deseti mještanin Varivoda, Uglješa Ilijašević (54), čije je tijelo kasnije pronađeno u jednoj gustijerni u blizini sela. Prosječna starost žrtava bila je 67 godina.
U obližnjem selu Gošić, 27. avgusta iste godine, ubijeno je sedam mještana takođe srpske nacionalnosti, čija je prosječna starost bila 70 godina.
Svi ubijeni u oba sela bili su civili, a u vrijeme rata kao ni u vrijeme ubistava na tom području nije bilo nikakvih ratnih dejstava. Ostali su u svojim selima zato što nisu mogli ili nisu željeli da napuste svoja ognjišta, a neki su povjerovali i pozivima Franje Tuđmana koji je onima što nisu „okvrvavili ruke” garantovao imovinsku i ličnu bezbjednost. Svi su ubijeni u svojim dvorištima, na kućnim pragovima ili u kućama, vatrenim oružjem iz neposredne blizine. Izuzetak je Uglješa Ilijašević, čije je tijelo u oktobru pronađeno u obližnjoj gustijerni sa prostrijelnom ranom u potiljačnom dijelu glave.
Iako je znala identitet žrtava, hrvatska policija ih je, u namjeri prikrivanja zločina, tajno pokopala na kninskom groblju pod oznakom „nepoznat”. Njihova tijela su u proljeće 2001. godine ekshumirali haški istražitelji, među 301 posmrtnim ostatkom koliko ih je bilo pokopano na tom groblju, a koji su svi poticali iz vremena „Olujе” i perioda nakon nje. Porodice su ih identifikovale 2002. godine DNK metodom, nakon čega su sahranjeni u rodnim selima, gdje su im opština Kistanje i Srpsko narodno vijeće podigli spomenike, koji su već više puta bili skrnavljeni.
Pod pritiskom međunarodne zajednice i organizacija za zaštitu ljudskih prava, ova ubistva su relativno brzo procesuirana, pa je Županijsko državno odvjetništvo u Zadru već 1996. godine podiglo optužnicu protiv šestorice bivših hrvatskih vojnika (Nikole Rašića, Ivana Jakovljevića, Pere Perkovića, Ivice Petrića, Zlatka Ladovića i Nedeljka Mijića) zbog krivičnog djela ubistva iz koristoljublja.
Iako su četvorica optuženih u istrazi priznala izvršenje djela, Županijski sud u Zadru ih iste godine, u nedostatku dokaza, oslobađa optužbe. Tu presudu je Vrhovni sud ukinuo i slučaj vratio na ponovno suđenje.
Tokom ponovljenog suđenja pred Županijskim sudom u Šibeniku, zastupnik optužbe je 13. februara 2002. godine odustao od optužnice protiv svih optuženih uz obrazloženje da se došlo do saznanja o drugim potencijalnim počiniocima ubistava u oba sela, najavivši novu istragu. Međutim, ni tri decenije od zločina nema ni optuženih ni osuđenih za ubistva civila u Varivodama i Gošiću, kao ni za mnoga druga ubistva srpskih civila u susjednim selima nakon „Olujе”.
Prema popisu stanovništva u Republici Hrvatskoj iz 1991. godine, u Varivodama je živjelo 477 žitelja: 472 Srbina, dva Jugoslovena, jedan Hrvat i dvoje ostalih. Po popisu stanovništva iz 2021. godine, u tom selu je živio 61 žitelj, bez oznake o nacionalnoj pripadnosti. Među njima nema nikog mlađeg od 25 godina, 31 stanovnik je stariji od 65 godina, dok je svega četvoro mlađih od 40 godina.
Beograd / Banja Luka, 27. septembar 2026. godine
Informativna služba DIC „Veritas”
