e-Veritas, 28.06.2025, Normalizacija mržnje

U biltenu SNV-a ukazuje se, između ostalog, na institucionalno nasilje uzrokovano ulaskom DP-a u Vladu i na to da govor mržnje sada sve češće dolazi s pozicija političke, institucionalne i akademske moći. Također, lani su intenzivirani napadi na Novosti

Porast etnički motiviranog fizičkog nasilja u 2024. u odnosu na 2023. godinu, etnički motiviran vandalizam, govor mržnje povezan s predizbornim aktivnostima te napadi na srpsku zajednicu u medijima i na društvenim mrežama pojave su koje, uz ostale, tematizira bilten “Historijski revizionizam, govor mržnje i nasilje prema Srbima u 2024.” u izdanju Srpskog narodnog vijeća. Primjeri govora mržnje, historijskog revizionizma i nasilja navedeni u biltenu dio su baze podataka s preko 700 dokumentiranih slučajeva. Biltene na te teme SNV objavljuje od 2013. godine. I ovaj je, kao i prethodni, dvojezični (hrvatski i engleski), a dio na hrvatskom ima 70 stranica, čemu treba dodati i bogato ilustriran dio.

Neželjeni trendovi posljedica su i ulaska Domovinskog pokreta u vladajuću koaliciju i njihovog uslovljavanja političke podrške HDZ-u smanjenjem prava Srba u odnosu na ono što im omogućava Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina.

Broj primjera etnički motiviranog vandalizma je velik i to blagodareći trima izborima u 2024. (izbori za Sabor i Evropski parlament te prvi krug predsjedničkih izbora): od 39 takvih slučajeva većina, njih 25, odnosi se na uvredljive grafite i uništavanje predizbornih plakata SDSS-a, a 14 na uništavanje i vandaliziranje sakralnih objekata, imovine institucija srpske zajednice i antifašističkih spomenika. To je povećanje skoro za trećinu u odnosu na 2023., kada je takvih slučajeva zabilježeno 28. Slična stopa povećanja zabilježena je i u etnički motiviranom fizičkom nasilju (11 slučajeva, godinu ranije osam, iako je to znatno manje nego 2021. kada ih je zabilježeno 26, godinu ranije 21, a 2019. godine 25).

Predizborne aktivnosti pratili su govor mržnje te napadi na srpsku zajednicu u medijima i na društvenim mrežama. Desnica je nastojala iskoristiti predizbornu medijsku pažnju za širenje nacionalističkih i mrzilačkih poruka, ali brine što se ljevica i vlasti nisu pretrgli u osudi govora mržnje, bilo zbog težnje da ne talasaju, bilo zbog toga što su takvi desničarski istupi postali nešto “normalno”.

Lani su se prvi put organiziranije i aktivnije zagovarali institucionalno nasilje i diskriminacija putem oduzimanja proračunskih sredstava srpskim organizacijama (slučaj Novosti), zabrana kulturnih manifestacija i koncerata vezanih za Srbiju ili Srbe, od izložbe o sijelu Tromeđe u Sinju i nastupa crnogorskog zbora na antifašističkoj fešti na Korčuli do zabrane koncerata pojedinih pjevač(ic)a narodne muzike. Srpsku se zajednicu prozivalo i zbog izgradnje 40 srpskih kulturnih centara širom zemlje koji su označavani kao “špijunski centri”, a nije nedostajalo ni pseudoznanstvenih publikacija s ciljem legitimiranja nacionalističkih politika.

Desne političke (ili politikantske) teze u medijima takoreći su svakodnevno ponavljane na društvenim mrežama ili u prijetnjama kojima su bili izloženi pripadnici srpske zajednice, što ukazuje na povećanu odgovornost političara i medija koji im daju platformu za normalizaciju međuetničkog nasilja u društvu, ali i na to da podsticaj etničkoj mržnji daju ljudi koji u društvu zbog svoje pozicije moći imaju određeni socijalni kapital. Zaključak je da je nasilje prema ranjivim grupama strukturalno i podsticano, a ne spontani izraz nečijeg sentimenta.

Obimna građa skupljena za bilten podijeljena je u tri cjeline. Prva se odnosi na govor mržnje u javnom prostoru koji je intenziviran zbog povezanosti s lanjskim izborima. Mediji su pratili istupe političara koji su širili govor mržnje pa nisu ostali imuni na taj govor, koji su uključivali u svoje uratke. U biltenu su dokumentirane i prijeteće poruke s društvenih mreža. Javne kulturne i sportske manifestacije te komemoracije i obilježavanja godišnjica također su već duže vrijeme poligoni za govor mržnje, prijeteće poruke gomile ili pojedinih govornika.

Na dva slučaja pokazuje se tko sve i kako učestvuje u širenju govora mržnje. Lani su intenzivirani napadi na tjednik Novosti, a u tome je prednjačio DP koji je kroz napade iskaljivao mržnju prema Srbima, dok mu je ulazak u Vladu omogućio nastavak kampanje protiv SNV-a kao izdavača, Novosti i njihovih novinara. Zato je Hrvatsko novinarsko društvo (HND) službeno reagiralo i stalo u obranu Novosti. Zanimljivo je da je lani početkom decembra u Večernjem listu najavljeno da će Novosti ostati bez 40 posto sredstava, što je ostvareno isforsiranom odlukom Savjeta za nacionalne manjine u aprilu ove godine.

Posebno poglavlje osim Novosti ima i knjiga “Krajina” srpskog historičara Koste Nikolića, koja je postala objekt iživljavanja brojnih novinara i političara koji su je bez razloga pretvorili u navodni pamflet imperijalnog projekta Srbije. Očito je nisu čitali jer bi ustanovili da daje nepristran uvid u ratna dešavanja 1990-ih, a sreća je za autora da je očito nisu čitali ni (podjednako glupi) srpski nacionalisti. Mjesto u biltenu imaju i reakcije na koncerte Lepe Brene i Aleksandre Prijović, što su mnogi iskoristili kao povod za napad na srpsku manjinu.

Drugi dio biltena odnosi se na historijski revizionizam i negacionizam u čemu, nažalost, vrlo često učestvuju i sami historičari. Svoje zasluge imaju i državne vlasti i institucije koje uporno izbjegavaju korištenje pojma “genocid” u vezi stradanja Srba u Drugom svjetskom ratu i nastoje umanjiti ustašku krivnju, između ostalog i u sistemu logora smrti Jasenovac, čija je osnovna namjena bila masovna likvidacija Srba, Židova, Roma i protivnika režima u NDH. Ivo Pejaković, ravnatelj Javne ustanove Spomen područje Jasenovac, bio je primoran na ostavku uslijed kampanje koju je pokrenuo historičar Vladimir Gajger, a koju je podržala ministarka kulture i medija Nina Obuljen Koržinek.

Brojni primjeri negacionizma u vezi Jasenovca postoje i u drugim dijelovima akademske zajednice. I dalje su prisutni pokušaji revidiranja simbola ustaškog režima, čijom se upotrebom sije strah među manjinskom populacijom u Hrvatskoj. Takvi se revizionistički i negacionistički stavovi vrlo lako prelijevaju u govore političara i u medije, naročito one koji se osim revizionizmom ističu i stvaranjem i prenošenjem govora mržnje, kako kroz autorske uratke, tako i kroz kolumne, “pisma čitalaca” ili komentare na društvenim mrežama.

U tome prednjači Hrvatski tjednik, koji velik prostor u svakom broju posvećuje napadima na Srbe, ostale ranjive grupe i antifašističke vrijednosti, a sličnu politiku slijedi i emisija “Bujica” Velimira Bujanca zbog kojeg njeni nakladnici ponekad budu blago kažnjeni. Treba navesti i emisiju “Podkast Velebit” koja služi kao platforma huškačima iz domene historije i politike, a svoj obol daju i narod.hr i drugi portali. Zapisan je i novinar Gordan Malić koji je, između ostalog, reagirao na presudu protiv novinara Marka Juriča osuđenog zbog govora mržnje prema srpskoj zajednici i SPC-u.

Treći dio biltena posvećen je nasilju koje je izraslo na navedenim i dokumentiranim slučajevima govora mržnje, bilo nasilju nad pojedincima, bilo otvorenom pozivanju na nasilje tokom predizborne kampanje. Masovno uklanjanje i oštećivanje predizbornih plakata, koji su često ukrašavani simbolima i sloganima NDH i ustaškog pokreta, najočitije je bilo u gradovima, od Zagreba i Karlovca do Šibenika, Zadra i Osijeka. Na meti vandala našli su se i antifašistički spomenici i spomen-obilježja na žrtve genocida, bilo da su išarani grafitima, zaliveni bojom ili razbijeni.

Nisu pošteđeni ni “kameni spoticanja”, recimo onaj u sjećanje na književnika Stevana Galogažu kojeg su ustaše ubili 1944. Oskvrnjivalo se i provaljivalo u pravoslavne crkve i parohijske kuće SPC-a u Bjelovaru i drugim mjestima, a nije prošlo ni bez razbijenih glava. Tako su u Vukovaru na Badnje veče 6. januara napadnuta četvorica mladića jer su govorili ekavicom. Iako su napadači mahom pohapšeni i osuđeni, ocijenjeno je da to nije bio zločin iz mržnje. Zbog pripadnosti srpskoj zajednici napadani su ljudi u Grebaštici kod Šibenika, Fažani, Đulovcu i drugim sredinama, dok je u Zagrebu lani u maju napadnut mirovni aktivist i antifašist Zoran Pusić, uz uvrede i prijetnje na nacionalnoj osnovi.

Povratnik Milan Pantelić iz Banskog Grabovca ubijen je u svojoj kući i ukradeno mu je 70-ak grla stoke. Iako taj zločin nije bio motiviran etničkom mržnjom, on govori o ranjivom položaju povratnika Srba u područjima posebne državne skrbi, gdje je policijska i pravna zaštita često teško dostupna.

Ističe se da ni lani nisu okončani svi sudski postupci protiv Tamare Opačić, autorice SNV-ovog biltena za 2017. i novinarke Novosti, te Saše Miloševića, urednika publikacije i generalnog sekretara SNV-a, koje su u jesen 2018. tužili Marko Skejo, Zdravko Tomac, Marko Perković Tomson, Ivica Marijačić, Marko Ljubić, Predrag Mišić, Stevo Culej, Marko Jurič, Anto Đapić i Zvonimir Hodak, s tim da su Đapić i Hodak odustali od tužbi. Radi se o tipičnom primjeru serijskih, tzv. SLAPP tužbi radi pokušaja zastrašivanja autorice i urednika, odnosno sprečavanja objave budućih izdanja te publikacije.

Ukazuje se i na institucionalno nasilje uzrokovano ulaskom DP-a u Vladu i na to da govor mržnje sada sve češće dolazi s pozicija političke, institucionalne i akademske moći, pokušavajući stvoriti hegemonijsku ideološku sliku društva u kojoj su svi Srbi neprijatelji, dok se sam govor mržnje “normalizira”. Kako se navodi u završnoj riječi, ovaj je “bilten odlično štivo kako za istraživače manjinskih identiteta, tako i za svakoga građanina koji s pomoću njega može osvijestiti trenutak u kojemu živi”.

 

 

 

Izvor: Portal Novosti