Izjava hrvatskog ministra pravosuđa Damira Habijana, povodom hapšenja osobe po hrvatskoj potjernici u Crnoj Gori, još jednom je otvorila pitanje koje se decenijama sistematski gura pod tepih – selektivne pravde i politički doziranog pamćenja ratnih zločina.
Dok Zagreb bez zadrške traži izručenja i procesuiranja za zločine iz devedesetih, nameće se jednostavno i neprijatno pitanje: ima li Crna Gora pravo – i snage – da učini isto? Smije li crnogorska država da raspiše potjernice za onima koji su u splitskoj Lori mučili, masakrirali i ubijali crnogorske vojnike i rezerviste, uglavnom mladiće iz Nikšića i Šavnika? Smije li iko danas da zatraži odgovornost za zločine koji su dokumentovani, svjedočeni i presuđeni samo djelimično – bez pravde za žrtve i njihove porodice?
Zločini u Lori nijesu mit, nijesu propaganda, nijesu „ratni incidenti“. To su utvrđene činjenice o sistematskom mučenju, ponižavanju i ubistvima ratnih zarobljenika, među kojima su bili državljani Crne Gore. Ipak, dok se u regionu olako potežu potjernice kada to politički odgovara, slučaj Lora ostaje sramna rupa u savjesti svih koji govore o evropskim vrijednostima, vladavini prava i univerzalnosti pravde.
Ako se danas hapsi po potjernicama za zločine nad civilima iz 1991, zašto se ćuti o zločinima nad crnogorskim zarobljenicima? Ako se insistira na procesuiranju jednih, zašto se relativizuju ili prećutkuju drugi? Pravda koja bira nacionalnost žrtve i politički kontekst nije pravda – to je politika.
Još je poraznije što se u Crnoj Gori o Lori govori tiho, stidljivo ili nikako. Kao da postoji strah da se „ne zamjere“, da se ne „otvore stare rane“, da se ne naruše dobrosusjedski odnosi. A istina je jednostavna: nema dobrosusjedskih odnosa bez istine i pravde. Nema pomirenja ako se jedne žrtve priznaju, a druge brišu.
Pitanje Lora nije pitanje revanšizma. To je pitanje elementarnog dostojanstva države i poštovanja prema sopstvenim građanima koji su ubijeni i mučeni. Ako Crna Gora danas ne smije da traži pravdu za njih, onda treba otvoreno reći da smo pristali na ulogu države drugog reda – one koja ćuti dok joj se djeca zaboravljaju.
Ratni zločini ne zastarijevaju. Ali izgleda da hrabrost da se o njima govori – itekako zastarijeva. I upravo zato je vrijeme da se jasno i glasno postavi pitanje: hoće li Crna Gora ikada imati snage da traži pravdu za Loru, ili će i dalje gledati kako se pravda dijeli po nacionalnom i političkom ključu?
Izvor: borba.me (27.12.2025)
Povezani tekstovi
