Prvog maja 1995. godine hrvatske oružane snage izvršile su agresiju, pod kodnim nazivom “Bljesak”, na srpsku oblast Zapadna Slavonija, u sastavu Republike Srpska Krajina (RSK), u vrijeme kada je ova oblast bila pod zaštitom UN-a (UNCRO – Sektor “Zapad”).
Protiv zapadnoslavonskih Srba, sa oko 15.000 žitelja i sa oko 4.000 vojnika, krenulo je više od 16.000 pripadnika hrvatskih oružanih snaga. Zaštitne snage UN-a, na vrijeme upozorene od strane hrvatskih generala, povukle su se na bezbjedna mjesta, prepuštajući svoje štićenike na milost i nemilost agresoru.
Narod zapadne Slavonije, sjećajući se Jasenovca iz ‘41. i Pakračke Poljane iz ‘91, krenuo je u egzodus prema Srpskoj. Na putu prema “mostu spasa” do rijeke Save, sustizale su ih avionske bombe, maljutke iz helikoptera, topovske granate i snajperski meci. Ranjenici su klani ili gaženi tenkovskim gusjenicama.
U ovoj akciji, prema “Veritasovim” podacima, poginule su i nestale 283 osobe, uključujući 114 civila. Među žrtvama je 56 žena, 8 djece do 14 godina i 75 osoba preko 60 godina starosti. Od ukupnog broja žrtava do sada je rasvijetljena sudbina 165 osoba. Među nestalima se vodi još 118 osoba, među kojima je 51 civil, uključujući i 23 žene. Od 148 ekshumiranih posmrtnih ostataka iz grupnih grobnica, do sada ih je 115 identifikovano. I kad se identifikuju ekshumirani a neidentifikovani (33), ostaju nepoznata grobna mjesta za 85 posmrtnih ostataka.
Oko 1.450 pripadnika Srpske vojske Krajine (SVK) je zarobljeno, većina na prevaru uz pomoć zaštitnih snaga UN-a, od kojih su mnogi prošli teška psihička i fizička maltretiranja u Bjelovaru i Varaždinu. Hrvatski sudovi su osudili velik broj zarobljenih Srba na dugogodišnje kazne zatvora za svakovrsne ratne zločine, koje su izdržavali u zloglasnom zatvoru Lepoglava, a nekoliko desetina zarobljenika prošlo je višegodišnje specijalne torture zloglasne Lore u Splitu.
Civili koji nisu mogli ili nisu željeli napustiti svoja ognjišta, smješteni su u logore za civile, a za to vrijeme pravoslavni hramovi i srpska imanja su opljačkana, opustošena i uništena. Uskoro su i ovi civili, uz pomoć zaštitnih snaga UN i humanitarnih organizacija, preveženi u Srpsku i Srbiju, od kojih se do sada vratilo tek oko hiljadu i po ljudi, uglavnom starije dobi, dok su se ostali rasuli po cijelom svijetu.
Rezolucijom 994 od 17. maja 1995, Savjet bezbjednosti (SB) zatražio je od Hrvatske da povuče svoje snage iz zone pod zaštitom UN-a, a od sukobljenih strana da se povuku iz zone razdvajanja uspostavljene Zagrebačkim sporazumom o primirju iz 1994. Hrvatska je ignorisala ovu rezoluciju jer nije imala ultimativan karakter niti je propisivala kaznene mjere za neispunjavanje obaveza.
Sve navedene činjenice bile su poznate i Haškom tužilaštvu, koje nikada nije otvorilo intenzivnu istragu za zločine u toj akciji, kao što ni SB nikada Hrvatskoj nije uveo kaznene sankcije zato što je, kao članica UN-a, izvršila agresiju upravo na zaštićenu zonu organizacije kojoj je i sama pripadala.
Ali je zato Haško tužilaštvo, već 25. jula 1995. godine, optužilo tadašnjeg predsjednika RSK, Milana Martića, zbog toga što je 2. i 3. maja 1995. godine “za odmazdu izdao naređenje vojnim organima RSK da granatiraju Zagreb”, usljed čega je poginulo šest civila, jer se pri tom “nije pridržavao zakona i običaja koji regulišu vođenje rata”, za koje djelo ga je Haški tribunal pravosnažno i osudio na 35 godina zatvora.
Pred nacionalnim pravosuđima Hrvatske, Srbije i BiH, protiv pripadnika hrvatskih oružanih snaga pokrenuto je nekoliko krivičnih postupaka za zločine nad Srbima u toj akciji, koji nisu odmakli dalje od predkrivične faze.
U avgustu prošle godine iz Tužilaštva BiH u Hrvatsku je upućena zamolnica da joj BiH ustupi krivično gonjenje protiv 14 hrvatskih komandanata koji su učestvovali u akciji “Bljesak”, inicirano krivičnim prijavama Centra javne bezbjednosti Banjaluka iz 2006. i 2007., koju je Vlada Hrvatske odbila po hitnom postupku uz obrazloženje da “dokumentacija i materijal koji su dostavljeni ne daju nikakav osnov za postupanje pravosudnih tijela u Hrvatskoj”.
S druge strane, u martu 2020, na zagrebačkom Županijskom sudu, nakon višegodišnjeg postupka, nepravosnažno su u odsustvu osuđeni Milan Martić, predsjednik RSK, na 7 godina zatvora, i Milan Čeleketić, komadant SVK, na 20 godina zatvora, zbog “osvetničkog raketiranja hrvatskih gradova (Zagreba i Karlovca) nakon vojno-redarstvene akcije Bljesak”, iako su ispaljivanje raketa naredili u toku izvođenja hrvatske agresije i kao upozorenje agresorima da obustave napad na srpsku oblast pod zaštitom UN-a.
Uz dužno žaljenje svih ratnih žrtava, već 27 godina postavljamo ista pitanja: ko to i zašto pravi razliku između civilnih žrtava u Zagrebu i Okučanima i po kom kriterijumu međunarodni i nacionalni sudovi procjenjuju ko i kada krši zakone i običaje koji regulišu vođenje rata?
Sjećanje na žrtve iz akcije “Bljesak” obilježit će se i ove godine sljedećim manifestacijama:
- u Gradišci, 30. aprila (subota), parastosom, polaganjem vijenaca i cvijeća i obraćanjem zvaničnika kod spomen obilježja, s početkom u 10.30 časova;
- u Beogradu, 1. maja (nedjelja), parastosom u crkvi Sv. Marka i polaganjem cvijeća u tašmajdanskom parku na spomen ploču stradalim Srbima, s početkom u 11.00 časova;
- u Medarima kod Okučana, 1. maja (nedelja) parastosom u crkvi Sv. Preobraženja u posljepodnevnim satima;
- u Šeovici kod Pakraca, 2. maja (ponedeljak) parastosom na groblju u popodnevnim satima i
- u Okučanima, 2. maja (ponedeljak) centralno obilježavanje u crkvi Sv. Velikomučenika Dimitrija s početkom u 9 časova.
Beograd i Banja Luka, 29.04.2022.
P R E D S J E D N I K
Savo Štrbac
Povezani tekstovi
