D.I.C. Veritas

Ekspres.net, 17.11.2018, ČESTICE RATA

Od dva miliona parcela, koliko su Srbi posedovali pre rata u Hrvatskoj, u proteklih dvadeset godina oduzeta im je, silom ili pravnim nasiljem, gotovo trećina. Izbegli i prognani za sobom su ostavili oko 500.000 hektara poljoprivrednog zemljišta i oko 100.000 hektara pod šumom.  Trenutno se vodi borba za još oko 700.000 takozvanih katastarskih čestica

Kažu da je rat završen. Kažu i da suštinski niko nije pobedio, a da su na kraju izgubili samo ljudi. Ipak, gotovo dvadeset godina posle rata, posle “Oluje”, a nakon dolaska i ulaska u te Evrope, nakon podvojenih država, primirja i nikada zamrznutog verbalnog konflikta, i dalje tinja rat. Zvaćemo ga katastarski.

Prema zvaničnim podacima, u Republici Hrvatskoj 1991. živelo je oko 700.000 Srba. Oko pola miliona ih se tako izjasnilo na popisu, ali tu se ubraja i dobar deo onih koji se, u osvit rata, nisu nacionalno opredeljivali ili su sebe smatrali Jugoslovenima, a u stvari su bili srpskog porekla. Čak 500.000 njih je tokom i posle rata proterano ili prognano, što je oko 150.000 porodica. Ti ljudi su za sobom ostavili kuće, stanove i zemlju. Procena je da su Srbi, pre raspada Jugoslavije, u Hrvatskoj posedovali oko dva miliona katastarskih parcela ili ondašnjih čestica.

U međuvremenu, oko 800.000 tih parcela Hrvati su preknjižili na sebe, jer se pravi vlasnici nisu pojavljivali (?!) ili su umrli. Pola miliona parcela Srbi su sačuvali, a trenutno se vodi borba oko one poslednje trećine.

Ključni problem je u tome što u Hrvatskoj postoji dualni sistem. To znači da umesto objedinjenog katastra kao u Srbiji, u Hrvatskoj postoje zemljišne knjige gruntovnice, odakle ljudi vade vlasničke listove, a postoji i katastar u kome se vidi površina imanja. Međutim, dobar deo građana pre rata nije imao potrebe da uskladi zemljišne knjige i katastar. Upravo to će, prema rečima Miodrag Linta iz Saveza Srba u regionu, kasnije iskoristiti zvanični Zagreb i na osnovu toga napraviti sistemsku otimačinu imovine.

– U katastru je pre rata svima pisalo da su vlasnici zemlje, jer su redovno plaćali porez državi i nisu imali potrebu da angažuju advokate i da sudskim putem usklađuju katastar i zemljišne knjige. Zemljišne knjige vode sudovi, za razliku od katastra koji je u opštinama. I tako je godinama u gruntovnicama pisalo da su vlasnici neka zemljišna zajednica, koja je postojala pre 100 godina, a ne na primer Petar Petrović. Kao vlasnici su bili upisani dedovi ili pradedovi ili čak je vođeno kao opštinska svojina. Nakon proterivanja Srba, Hrvatska je 1996. donela Zakon o vlasništvu i počela je usklađivanje katastra i zemljišnih knjiga. Tada su opštinski sudovi slali na kućne adrese, gde Srba nije bilo jer su proterani, dopis da se ti ljudi pojave i da pokrenu postupak usklađivanja zemljišnih knjiga i katastra. Taj se čovek, naravno, ne javi jer živi u Srbiji, Republici Srpskoj ili u nekim trećim zemljama, a sud donese odluku da se Hrvatska upiše kao vlasnik tih katastarskih parcela. Taj postupak traje pune 22 godine – navodi Linta za “Ekspres”.

Osim ovog, postoje i drugi metodi. U tim slučajevima, recimo, u kršenju zakona učestvovali su opštinski sudovi i advokati, koji su zastupali interese nekih hrvatskih tajkuna. Tako je, recimo, kaže Linta, bilo slučajeva da je na nekoj parceli bilo upisano i devet suvlasnika Srba. Tada se pojavi neki moćni hrvatski tajkun i volšebno se upiše kao deseti suvlasnik. Budući da po zakonu jedan suvlasnik ima pravo da pokrene postupak podele i utvrđivanja vlasništva, on to i učini…

– Sud zatim pošalje dopis na svih deset adresa, od kojih se na kraju na sudu pojavi samo taj Hrvat, dok je, recimo, njih petoro umrlo, a ostali ne žive više u zemlji. Na kraju se na sudu pojavi samo Hrvat i postane vlasnik cele parcele. Ostali se brišu. Postojala je procena nekih hrvatskih udruženja da je preko milion i po katastarskih parcela bilo u vlasništvu Srba, a veliki broj njih ni danas nije imovinsko-pravno rešen – kaže Linta.

Površina zemljišta o kom se govori nije za zanemarivanje. Prema popisu imovine izbeglih i prognanih Srba iz 1996. godine, u vlasništvu Srba u Hrvatskoj 1991. bilo je oko 18 miliona kvadratnih metara građevinskog prostora, od kojih 14 miliona stambenog i četiri miliona kvadratnih metara poslovnog prostora. Pod nedovršene investicije prijavljeno je oko 800 miliona nemačkih maraka. Izbegli i prognani Srbi su u vlasništvu imali 500.000 hektara poljoprivrednog zemljišta (oranice, vrtovi, livade, voćnjaci, vinogradi i pašnjaci) i oko 100.000 hektara šumskog zemljišta. Zarad poređenja, to je devetina ukupnog obradivog zemljišta koje ima Srbija. Pritom, ovde nisu uključeni podaci građana Srbije, njih oko 25.000, koji su imali privatne kuće i vikendice, te drugu imovinu.

Situaciju dodatno komplikuje činjenica da pravo na imovinu u Hrvatskoj ne polažu samo pojedinci, već i firme iz Srbije, pa i sama država (vidi okvir). Ipak, predsednik Dokumentaciono-informacionog centra “Veritas” Savo Štrbac za “Ekspres” objašnjava da je za razliku od problema sa povratom državne i imovine javnih preduzeća, sa privatnom imovinom mnogo drugačije.

– Privatna imovina Srbima u Hrvatskoj nije oduzeta, već su oduzeti stanovi koji su bili u društvenom vlasništvu. Ja sam, recimo, imao stan na korišćenje u društvenom vlasništvu koji je podržavljen posle “Oluje” i ja nikada više ne mogu da ga dobijem.

Računa se sa najmanje 38.000, a po nekim procenama i oko 50.000 stanova su imali Srbi i pripadnici JNA u Hrvatskoj. To je sve podržavljeno. Prema nekoj našoj računici, samo oko tri milijarde evra je bilo u tim stanovima, koji su uz sve to još bili i potpuno namešteni i opremljeni. Bivši nosioci stanarskih prava mogli su tražiti zamenski stan, po programu iz 2004. godine, ali je on bio veoma rigorozan. Prvi uslov je bio da je neko posedovao stan u društvenom vlasništvu, pa da je ostao bez njega. Drugi je uslov bio da osoba nigde na drugom mestu u svetu nema kuću ili stan; treći je da nikakvu nepokretnost nije otuđena ili stavljena u pravni saobraćaj, znači zamenio, prodao, poklonio sve od 1991. godine, pa da se osoba mora vratiti u Hrvatsku, da stan i dalje ostaje državni a da se plaća renta… Posle su tek dozvolili da se nekretnina može i otkupiti, ali su to bili više formalni ustupci Srbima u Hrvatskoj koji su na neki način sarađivali sa vlašću HDZ. U praksi ipak nema otkupa stanova… – ističe Štrbac.

U području koje je bilo van ratnih delovanja, što su uglavnom veći hrvatski gradovi, građanima srpske nacionalnosti nezakonito je oduzeto oko 30.000 stanova na kojima je postojalo stanarsko pravo. Na području posebne državne skrbi (područje zahvaćeno ratom) oduzeto je 10.000 stanova na kojima je postojalo stanarsko pravo.

Hrvatski sudovi su se pozvali na Zakon o stambenim odnosima iz bivše SFRJ u kome piše da ako nosilac prava ne boravi u stanu više od 90 dana, stan će mu biti oduzet. Nije uzeta u obzir činjenica da su Srbi nasilno proterani i da nije postojala nikakva mogućnost da se u navedenom roku vrate. Ovakvi stanovi su posle toga, na osnovu Zakona o otkupu stanova, bili otkupljeni od strane novih nosilaca stanarskih prava. Tako su korisnici stanova dobili prednost nad vlasnicima. Hrvatska je kao naslednica SFRJ (što je zapisano i u Ustavu Hrvatske) preuzela sve obaveze koje je imala SFRJ. Isto tako sva stečena prava u SFRJ prenela su se na Republiku Hrvatsku, a jedno od tih prava je i stanarsko pravo. Hrvatska je 1996. godine ukinula stanarsko pravo ali to ne znači da ono više ne postoji.

Po pravilu stečena prava ne mogu se ukinuti i o tome jasno govori i Aneks G Bečkog sporazuma o sukcesiji da se sva stečena prava u vreme SFRJ i nakon raspada SFRJ moraju poštovati. Zakonom se ne može uzeti stečeno pravo. Time se sistemski krši jedno od temeljnih ljudskih prava savremenog kapitalizma, a to je pravo na slobodno uživanje privatnog vlasništva.

Temelj za rešavanje problema oduzete privatne imovine i stečenih prava jeste Prilog G Bečkog sporazuma o sukcesiji (Aneks G) u kojem se jasno kaže da će prava na pokretnu i nepokretnu imovinu na koju su građani bivše SFRJ imali pravo na dan 31. 12. 1990. godine biti priznata, zaštićena i vraćena u skladu sa utvrđenim standardima i normama međunarodnog prava bez obzira na nacionalnost, državljanstvo, mesto boravka ili prebivalište tih lica. Lica koja ne mogu ostvariti ova prava imaju pravo na novčanu nadoknadu u skladu sa normama građanskog i međunarodnog prava. Takođe, svaki prenos prava na pokretnu ili nepokretnu imovinu učinjen nakon 31. 12. 1990. godine i zaključen pod pritiskom ili suprotno standardima i normama međunarodnog prava biće ništavan.

Osim toga, u Hrvatskoj je nedavno uveden zakon o poljoprivrednom zemljištu u kojem se propisuje da se svi vlasnici moraju ponašati po uputstvima resornog ministarstva. To znači primenu svih agrotehničkih mera prilikom obrade, ili će u suprotnom, uključujući i situaciju da niko ne obrađuje zemljište, biti kažnjeni.

– Niko nije meni oduzeo zemlju i vinograde koje sam nasledio, jer ja to nisam nikome prodao ili potpisao. Međutim, zbog tog zakona preti mi druga opasnost, drakonske kazne. To smo protumačili na sledeći način – oni za hektar zemljišta mogu da izreknu kaznu do 2.000 evra, pa da bi se kazne na kraju naplatile, zemljište će se staviti na javnu prodaju, pa će onda kupiti država ili neko drugi za male pare.

Dakle, niko nije oduzeo kuće Srbima koje su srušene i minirane. Ali nikome nisu ni isplatili nadoknadu za srušenu kuću, već doneli zakon o obnovi oštećenih kući i propisali da obnova onima koji se vraćaju u Hrvatsku i to tako da je obnova ograničena brojem članova domaćinstva. Za prvog člana domaćinstva finansira se obnova 35 kvadrata, a za svakog sledećeg po 10 kvadrata. Mogli ste imati ceo hotel, ali ako se u Hrvatsku vraća samo bračni par, onda vam se obnavlja samo 45 kvadrata. Na taj način su zapravo oštetili nas izbeglice. To je pitanje i sa poljoprivrednim zemljištem. Malo toga je prodato i ostalo je naše, samo je problem što većina, kao recimo ja, ne može da se vrati u Hrvatsku, jer ne mogu da mi garantuju bezbednost. Osim toga, veliki broj plaši se i hrvatskih poternica pa se i ne usude ni da odu u Hrvatsku – objašnjava Štrbac.

Sa druge strane, upravo zapuštenost, nepojavljivanje i interesovanje vlasnika otežava rešenje pravnih zavrzlama. Prognani Srbi i dalje mogu da pokrenu sudski postupak i da traže poništavanje takvih odluka. Moguće je da podnesu tužbu nadležnom sudu i da dokažu da nisu bili u prilici da se odazovu ili ranije pokrenu sudski proces, jer nisu bili na tim adresama, i zatraže ponavljanje postupka. Naravno to je sve skupo, a sami postupci mogu da se razvuku i po nekoliko godina, jer se faktički fizička lica sude sa državom Hrvatskom. Upravo zato se vrlo mali broj ljudi i odlučuje na taj potez.

– Teško je jer imate etnički motivisano hrvatsko pravosuđe. Ti ljudi su u toj borbi prepušteni sami sebi. U Hrvatskoj bukvalno nemate nikakve šanse da u sudskom postupku ostvarite svoje planove. Ni vezano za stanove, neisplaćene penzije, srušene ili otete kuće. To je jedan veoma skup i neizvestan postupak. Bez aktivne podrške države Srbije nije realno da se pojedinac, odnosno Srbin izbori sa hrvatskim pravosuđem. To je jedan od klasičnih primera otimanja srpske zemlje i legalizacije etničkog čišćenja srpskog naroda sa tog prostora. Zato bi bilo dobro da država Srbija odvoji neka sredstava i pomogne određenom broju ljudi time što će platiti advokate u Hrvatskoj koji bi se u ime Srba borili i pokušali da dobiju slučajeve.

Seča šuma gorući problem

Na drugoj strani, predsednik Srpskog narodnog veća u Hrvatskoj Milorad Pupovac kaže za “Ekspres” da je veći problem od vlasništva nad imovinom, stanje u kojoj se ta zemlja nalazi.

– Otvoreno ću vam reći, neprisutnost vlasnika, nebriga i nepripremljenost udruženja Srba za bavljenje ovom problematikom, otvara mogućnost da zemlja bude zaposednuta bez znanja vlasnika i da se koristi. Trenutno nam je u glavnom fokusu kako zaustaviti seču šuma, posebno u Baniji. U Lici i Dalmaciji veći je problem sa neovlašćenim korišćenjem imovine. O tome smo razgovarali i sa Vučićem i tražimo način da se to zaustavi. Nekada lokalne samouprave samoinicijativno počnu raspolagati privatnom imovinom, kao što je slučaj sa opštinom Benkovac. Tamo je moja porodica, znam iz prve ruke. Zakon tu nije problem, trudili smo se u Saboru da to obezbedimo, ali je vođenje sudskih postupaka iscrpljujuće. Pritom, ljudi i ne znaju da imaju mogućnost da pravno reše sporove. Naša ideja je da se formira Zemljišni fond, koji bi upravljao tom imovinom i u ime vlasnika, posebno bi to bilo od koristi starim ljudima, koji ne mogu da obrađuju zemlju – predlaže Pupovac.

Slučajno ili ne, najviše “sreće” u problemu sa povratom imovine ima Srpska pravoslavna crkva. Što sigurno može da zahvali dobrim kontaktima u uticajnim političkim krugovima. Tako i sam Pupovac kao primer dobre prakse u kontekstu povraćaja zemlje navodi crkvenu imovinu, koja se merila stotinama hiljada hektara. To zemljište se sada postupno vraća Eparhiji gornjokarlovačkoj, zagrebačkoj i pakračko-slavonskoj.

Popis stanovništva u Hrvatskoj
1991.
4.784.265 stanovnika ukupno
581.663 Srba (12,2%)
2001.
4.437.460 stanovnika ukupno
201.631 Srba (4,54%)
2011.
4.284.889 stanovnika ukupno
186.633 Srba (4,36%)

Vrednost imovine preduzeća 1,8 milijardi evra

Republička direkcija za imovinu pozvala je pre nekoliko meseci preduzeća i javne ustanove koji su imali nepokretnu imovinu na teritoriji bivših jugoslovenskih republika da dostave podatke i dokumentaciju kako bi se formirao jedinstven registar. Poziv se odnosio na sva pravna lica, preduzeća i ustanove koje su imale odmarališta, lokale. Procenjuje se da je vrednost imovine preduzeća iz Srbije, konkretno, u Hrvatskoj oko 1,8 milijardi evra.

Uprkos tome, Ministarstvo državne imovine Hrvatske objavilo je pre tri dana javni poziv kojim daje u zakup odmarališta i druge nekretnine na Jadranu, a na koje Srbija polaže pravo prema Sporazumu o sukcesiji.

 

 

 

Povezani tekstovi

facebooktwittergoogle_pluslinkedinmailfacebooktwittergoogle_pluslinkedinmail

Komentari su isključeni.