Po ugledu na Hitlerove naciste, šestorica pripadnika Specijalne policije iz sastava Interventnog voda Stanice javne bezbjednosti Konjic 10. jula 1992. godine, u dva sata iza ponoći upali su u stan profesora Gimnazije Đure Golubovića (1951), a potom ga, zajedno sa suprugom, profesorkom Vlastom (1958) i dva maloljetna sina, Petrom (7) i Pavlom (5), nasilno odveli prema selu Spiljani, gdje su ih postrojili pored puta i strijeljali hicima iz automata.
Ovaj monstruozni zločin ostao bi nepoznat široj javnosti da nije bilo predstavnika Udruženja američkih pravnika za centralnu evropsku i azijsku pravnu inicijativu, čija je kancelarija u BiH mjesecima revnosno pregledavala i sakupljala arhivu u ovdašnjim sudovima, a potom publikovali sve optužnice i presude o ratnim zločinima od 1992. do 2006. godine.
Zahvaljujući toj inicijativi “Fokus” objavljuje dosije o najbestijalnijem činu strijeljanja četvoročlane srpske porodice Golubović iz Konjica, kojeg su počinili, ne neke krimogene i odmetnute grupe, kao što je to bio slučaj s ubistvom šestorice zarobljenih muslimanskih boraca iz Srebrenice u okolini Trnova od strane paravojne formacije “Škorpiona”, već od pripadnika specijalne muslimanske policije. I dok su pravosudni organi Srbije, odmah po objavljivanju šokantnih snimaka, pohapsili i osudili pripadnike “Škorpiona”, daleko teži zločin u Konjicu još nije dobio konačan sudski epilog, a to znači da pravda još nije stigla zločince u policijskim uniformama.
Kako se može utvrditi iz prezentovane dokumenatacije, pomenutog američkog udruženja, optužnica, koju je sačinio tužilac Ibro Bulić podignuta je tek 1994. godine, iako su svi vojni i policijski organi u Konjicu bili upoznati s ovim i mnogim drugim zločinima, a provostepena presuda je izrečena krajem 1995. godine. Bila je to obična sudska farsa u kojoj je tek u ponovljenom suđenju pred Kantonalnim sudom u Mostaru, 25. jula 2000. godine, jedino Miralem Macić (1969) osuđen na 12 godina zatvora. Godinu dana kasnije, Vrhovni sud Federacije je potvrdio prvostepenu presudu.
Poslije odležane kazne, koja je bila simbolična u poređenu s težinom i brutalnosti počinjenog zločina, krajem prošle godine Macić je u avgustu prošle godine ponovo uhapšen zbog masovnih zločina nad Srbima u selu Bradina, kod Konjica.
Međutim, već na startu ovog suđenja, bilo je očigledno da se radi o još jednoj sudskoj farsi u nametnutom Sudu i Tužilaštvu BiH, a pogotovo zbog činjenice da se u ulozi Macićevog advokata pojavio Duško Tomić.
Petorica pripadnika interventnog voda Specijalne policije ili bolje reći eskadrona smrti, pri Stanici javne bezbjednosti Konjic, Miralem Macić (1969), Jusuf Potur (1966), i Adem Landžo (1956), zajedno sa Šefikom Tucakovićem i Mirsadom Maksumićem, koji su kasnije poginuli u ratu, skovali su zločinački plan u kući Macićevog oca Hadže da se počnu “svetiti Srbima” po Konjicu. Pored njih, na optužnici za ovaj zločin našla su se i imena, rezervnog policajaca Hadže Macića, Dražena Markovića (1966) iz Jablanice (HVO), koji je u bjekstvu i Halila Tucakovića (1955), veterinarskog tehničara, koji se navodno skriva negdje u inostranstvu.
Macić, Landžo i Potur za vrijeme oružanog sukoba Armije RBiH i takozvane Republike Srpske pomognute vojskom iz Srbije i Crne Gore na teritoriji BiH kršeći odredbe Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica u vrijeme rata iz 1949, zajedno s poginulim Šefikom Tucakovićem i Mirsadom Maksumićem, 1. jula 1992. godine, u vojničkim uniformama naoružani automatskim puškama na prijedlog Šemse Tucakovića dogovorili se da ubiju porodicu profesora Đuru Golubovića, navedeno je u optužnici koju je sastavio tužilac Ibro Bulić.
- Krenili su svi zajedno iz kuće u 22 časa naoružani prema stanu Đure Golubović u Ulici trećeg marta, broj 14 i odmah nasilno upali u stan i prisilili Đuru Golubovića (1951), sina Pere, njegovu suprugu, Vlastu (1957), rođenu Ninković i njihovo dvoje djece, Petra (1985) i Pavla (1987), i izveli ih iz stana. Macić se vratio u Đurin stan i iznio TV prijemnik u gepek, a potom se s dva automobila uputili lokalnim putem Konjic – Borci – navodi Bulić se u optužnici.
Prema navodima u optužnici, poslije vožnje iz grada dva automobila, u kojima se nalazilo devet lica, su se zaustavila pred spuštenom rampom policijskog punkta u mjestu Polja Bijela. Poslije razgovora s dežurnim policajcem na kontrolnom punktu Hažom Macićem, dignuta je rampa i vožnju su nastavili prema selu Spiljani.
- Na udaljenosti od hiljadu matara od punkta s njegove desne strane, kod slivnika, ugasili su svjetla na automobilima, osim pozicionih, a potom su svi izašli iz automobila s oružjem. Naredili su članovima porodice Golubović da izađu iz automobila i da se poredaju na desnoj ivici kolovoza. Kad su to učinili, policajci su uperili cijevi i istovremeno otvorili rafalnu paljbu u članove porodice Golubović, koji su popadali na zemlju – opisao je ovaj stravičan prizor tužilac Bulić u optužnici.
Nekim čudom ispostavilo da je u ovom zločinačkom piru sedmogodišnji Petar jedini ostao nepogođen i nepovrijeđen. Mališan je prilikom rafalne paljbe i sam pao na zemlju između tijela svojih roditelja i mlađeg brata Pavla. Kada je bio siguran da su se zločinci izgubili u mrkloj noći, mali Petar je odlučio da napusti mjesto zločina, gdje su ležala nepomična tijela njegovih roditelja i brata Pavla. U nadi da će pronaći spas iz ovog pakla, potražio je utočište kod policije na punktu. Na veliku nesreću, zla sudbina je mališana Petra odvela u zagrljaj krvoločnim zvijerima. Poslije pješačenja stigao je na policijski punkt gdje je dežurnom policajcu Hadži Maciću i Draženu Markoviću ispričao šta se dogodilo s njegovim roditeljima i bratom Pavlom. Dežurni na punktu je motorolom odmah javio u Policijsku stanicu da se kod njega nalazi mali Patar, a ubrzo potom iz Konjica je ponovo stigla zločinačka grupa.
- Preuzeli su malog Petra, a potom su nastavili vožnju prema Konjicu. Zaustavili su se na mjestu zvanom Begin Vir gdje su izveli dijete iz auta pa iz oružja osuli vatru u Petra Golubovića. Smrtonosni rafali su ovog puta, kao i njegove roditelje i brata, pokosili tijelo mališana – navedeno je u optužnici, a potvrđeno na suđenju u presudi trojici zločinaca.
R. JOVIĆ
Policajci zaklali Branka Đogića
Pored navedenog zločina optuženi Miralem Macić zajedno sa Senadinom Ćibom, Ademom Lendžom i poginulima Mirsadom Makusmićem i Šefikom Tucakovićem, postupajući kao komandir grupe sa zadatkom navodnog pretresanja stanova, 10. jula 1992, uputili su se iz Konjica u selo Zivašnica u službenom vozilu. Čim su došlu u selo, odveo ih je u kuću Branka Đogića, koji je bio stražar u preduzeću “Igman” i koji je pucao na njega i Tucakovića kada su krali oružje iz magacina preduzeća za vojne potrebe, naveo je u optužnici tužilac Ibro Bulić.
Izveli su Đogića iz kuće, pod optužbom da skriva oružje, pa su mu nedaleko od kuće naredili da legne na zemlju. Macić je podsjetio Đogića na događaj od prije rata u preduzeću kad je prilikom krađe oružja pucao na njega i Tucakovića. Potom je Macić naredio Branku da sam sebi psuje “*ebem ja sebi četničku majku”, što je on energično odbio.
Odmah potom Macić ga je više puta udario čizmom u glavu od čega je Đogić izgubio svijest. Macić je zatim naredio Senadinu Ćibu i Ademu Landžu da ga nastave udarati, a potom su njegovo besvjesno tijelo odvukli do obližnje šume, pa naredio prisutnim da ga zakolju što su svi odbili, osim Mirsada Maksumića koji je izvadio bajonet kojim je zamahnuo i oštricom zario nož u vrat.
Zločinac preminuo u zatvoru
U januaru ove godine, Macić je iznenada preminuo u zatvoru, a samo dan kasnije, umro je i njegov ratni komandir u Stanici javne bezbjednosti Konjic Enes Tucaković. Kao što su u vrijeme rata muslimanske vlasti u Sarajevu, poslije počinjenih masovnih zločina nad Srbima i Hrvatima, fizički uklanjali svoje zločince, kao nepoželjne svjedoke koji bi ih mogli kompromitovati, tako i danas na suđenjima u famoznom antiustavnom Sudu u Sarajevu mračne snage nastoje da prikriju istinu o najsvirepijim i masovnim zločinima nad Srbima tokom proteklog rata.
Povezani tekstovi
