Irska policija je na temelju međunarodnog uhidbenog naloga uhitila osobu imenom Dragan Rakanović, koji se po optužnici tereti da je počinio ratni zločin.
Utvrđeno je da se traži 56-godišnji Srbin po imenu Dragan Rakanović zbog ratnih zločina počinjenih na području bivše Jugoslavije prije više od 30 godina.
Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku podiglo je optužnice protiv petorice hrvatskih državljana, pripadnika srpskih paravojnih postrojba, zbog ratnog zločina u Borovu selu 2. svibnja 1991. godine.
Optuženi su Milan Marinković (1947.), Jovan Jakovljević (1955.), Dragan Rakanović (1967.) i Milenko Mihajlović (1963.) zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv ranjenika i bolesnika i kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, te Jovica Vučenović (1959.) zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika.
Istraga protiv petorice okrivljenika zbog ratnih zločina protiv ratnih zarobljenika započela je u studenom 2010. godine u Vukovaru, a predmet je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske 15. travnja 2011. godine prebačen na Županijski sud u Osijeku.
Policija je 13. studenoga 2010. uhitila i u Istražni centar Županijskog suda u Vukovaru sprovela Milana Marinkovića, a za četiri osobe nedostupne hrvatskom pravosuđu raspisala je tjeralicu. Rješenjem Izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u Osijeku od 2. prosinca 2011. u odnosu na optuženog Milana Marinkovića razdvojen je postupak u odnosu na postupak prema ostalim optuženicima.
Dalibor Križanović i Zvonimir Meković su Hrvatski policajci koji su u noći 1/2 svibnja 1991. godine bili ranjeni u Borovu Selu i nasilno odvedeni u obližnju vikendicu gdje su ih, iako ranjene, mučili i tukli rukama i nogama, te raznim čvrstim tupim predmetima, kundakom puške, letvom i slično. Zločin su počinili Veselin Šoškočanin i Marko Lončarević, a za Dragana Rakanovića nisu bili u potpunosti sigurni pošto su u vrijeme kada su mučeni imali navučene deke preko glave, pa nisu mogli vidjeti ništa osim onog trenutka kada je jedan od njih skinuo deku, te su prepoznali svoje mučitelje.
Tijekom noći, 1/2. svibnja 1991. godine, četiri hrvatska policajca u civilu u dva službena vozila (u svakome po dvojica) s civilnim tablicama – Jurica Tolj, Mario Marinović, Dalibor Križanović i Zvonimir Meković – krenuli su provjeriti dojavu da se na potezu Borovo Selo – Dalj – Erdut, lokalni Srbi naoružavaju i okupljaju u skupine. Kretali su se relacijom Erdut – Dalj – Borovo Selo i prošli neometano sve do izlaza iz Borova Sela prema Borovu Naselju. U blizini pruge, na jednoj krivini, primijetili su u jednom trenutku s desne strane, u njivama drveni stup na kojem je bila postavljena srpska zastava (s oznakama 4 S – ocilima). Izašli su iz vozila i počeli se dogovarati o uklanjanju zastave, kad je na njih iznenada osuta paljba iz vatrenog oružja koja je bila tako žestoka da su policijska vozila ubrzo izrešetana do te mjere da se na jednome od njih ugasio motor. Mekovića su tom prigodom ranili u lakat, a Križanovića u obje ruke i prsa. Tolj i Marinović, iako također ranjeni uspjeli su se izvući svojim vozilom koje je ostalo pokretno, dok je drugu dvojicu (Križanovića i Mekovića) okružilo dvadesetak naoružanih srpskih civila-terorista koji su ih zarobili i s dekama na glavama odveli najprije u jednu obližnju kuću, a potom u vikendicu u dijelu Borova Sela zvanom “Crepulja” (u vlasništvu Đorđa Petričevića). Tamo su ih bez pružanja ikakve liječničke pomoći držali u toaletu i zlostavljali (tukli kundacima, letvama i kolcima, udarali rukama i nogama i rezali žiletima), a gotovo cijelo vrijeme su im držali vreće na glavama.
Sramotni sudski proces završio je osudom samo jednog jedinog zločinca – Milana Marinkovića i to na 3 godine zatvora (!?), budući da mu je Vrhovni sud Republike Hrvatske 2014. godine prvotno izrečenu kaznu od 3 i pol godine smanjio za 6 mjeseci (zbog obiteljskih prilika i zdravstvenog stanja), a teret troška pao je na proračun RH pošto je Milan uzdržavao svoju bolesnu majku, piše portal Veterani.
Kako je vidljivo iz optužnica, sudski procesi koji su vođeni odnose se samo na zarobljavanje hrvatskih policajaca prije pokolja u Borovu Selu i mučenja, dok se sam masakr nigdje ne spominje niti je komu zbog tih zločina suđeno, iako je poznat identitet desetaka aktera koji su izravno sudjelovali u tomu.
Dakle, za pokolj nad hrvatskim redarstvenicima i zvjerska mučenja i ubojstva desetaka civila u Borovu Selu “nitko nije kriv” – jer se odgovornost optuženih navodno “nije moglo dokazati” (osim u slučaju Marinkovića čije su 3 godine zatvora izrugivanje pravdi a ne primjerena kazna za zločin protiv čovječnosti i ratni zločin protiv ratnih zarobljenika!?
Dalibor Križanović je od posljedica mučenja postajo trajni invalid. Jedan počinitelj dobio je samo 6 mjeseci zatvora jer ima bolesnu majku a glavni četnički vojvoda Veselin Šoškočanin koji je pao u Dunav i utopio se, na groblju u Borovu Selu je dobio mauzolej na kojem ćiriličnim slovima između ostalog piše: “I sad gledam Borovo rođeno moje selo, braću i sestre i srpske borce. Moje bitke biju žestoko, ponosno dižu čelo i srpske zastave visoko i tvrdo na srpskoj zemlji stoje.”
Povezani tekstovi
