MLADEN BAJIĆ, glavni državni odvjetnik RH, još nema odgovorne za likvidaciju 14 crnogorskih rezervista iz tzv. nikšićko-šavničke skupine. Nedavno je objavljeno da se vodi istraga, što je pomalo bizarno kada se zna da je vrlo kvalitetne i upotrebljive informacije Bajić još 2001. godine dobio od bivšeg vojnog policajca Marija Barišića. To je ona čuvena priča iz Lore o masakriranim zarobljenicima u bloku C, koji nisu nigdje evidentirani pa se s njima moglo raditi što se htjelo.
Nakon 11 godina – istraga?!
Barišić je Bajiću u svom iskazu naveo kako su zarobljenici bili bez ušiju, u krvi, izobličeni od torture, a iskaz je i dopunio pred zamjenikom Michelleom Squiccimarrom, koji je preuzeo slučaj Lora, nakon Bajićevog odlaska u Zagreb. To je, dakle, bilo prije 11 godina, a sada čujemo da se vodi istraga.
Na kakav se način vodi ta istraga možda najbolje svjedoči podatak da nitko dosad na razgovor nije pozvao umirovljenog stožernog brigadira Marka Rajčića, načelnika topništva u Oluji, koji je u doba zarobljavanja dijela vojnika iz nikšićko-šavničke skupine bio zapovjednik topničko-raketne skupine na južnom bojištu kojim je zapovijedao general Luka Džanko.
Istraga, a svjedoke nitko ne zove?!
“Ispitao sam zarobljenike zajedno sa Džankovim pomoćnikom za političku djelatnost Nenom Bobanom, koji je inače odvjetnik. Sve je bilo u skladu sa Ženevskom konvencijom, na to je general Džanko posebno pazio. Mene je kao topnika prvenstveno zanimalo gdje se nalazi protivnička artiljerija i pozicije neprijatelja. Zarobljenike smo žive i zdrave predali SIS-u i Vojnoj policiji. Čuo sam da su prebačeni u Loru i sve što sam poslije doznao, doznao sam iz medija koji su o tome pisali. Ja se osobno nisam raspitivao”, kaže nam Rajčić.
Pitali smo ga je li i njemu čudno što ga nije nitko zvao na razgovor u sklopu istrage o zloj sudbini zarobljenih Crnogoraca. “Pa normalno da mi je čudno, ali davno sam se ja prestao iznenađivati”, kazao nam je Rajčić.
Urota državnih tužitelja
Radan Nikolić iz Udruženja boraca ratova od 1990. godine Crne Gore bio je još izravniji. Njegovo udruženje već se godinama bori da se konačno procesuira ratni zločin nad crnogorskim rezervistima. Iznio nam je teoriju urote.
“Meni se čini da ovdje postoji jedan dogovor između tužiteljstava pojedinih država da se neki slučajevi ratnih zločina nikada ne procesuiraju. Drugo objašnjenje ne mogu da nađem. Ovaj slučaj zahtjeva angažman tužitelja Hrvatske, Crne Gore i Bosne i Hercegovine, jer uključuje sve tri države i drukčije ovaj predmet neće biti riješen”, pojašnjava nam Nikolić.
Ubijeni s metkom u potiljak
Pripadnici nikšićko-šavničke skupine zarobljeni su na nekoliko lokacija, ali im je zajedničko što su svi završili prvo u Lori, a potom u Duvnu, tj. Tomislavgradu. Nađeni su posmrtni ostaci njih 13, još se uvijek traže ostaci Miloša Perunovića. Obdukcija na beogradskom VMA pokazala je da su ustrijeljeni u potiljak. Kosti su razmještane, nekome je bilo silno stalo da se nikada ne pronađu, uvjeren je Nikolić.
“Lora je više hrvatski, nego crnogorski problem. Ako se zločini neće procesuirati, onda je to katastrofa. Problema ima na svakom koraku. Ne mogu da se ne sjetim komentara jednog našeg tužitelja, koji je još u ratno vrijeme komentirao: “Što hoće ovi naši borci, pa kolike smo zaštitili i nismo ih procesuirali”. Eto, vidite o čemu se tu radi. Neshvatljivo je da se ovako odgovorne državne funkcije povjeravaju ljudima takvog mentalnog sklopa. To je strašno i samo pokazuje s čim smo ovdje suočeni”, žali se Nikolić.
“Nestanak Tome Duića, upravitelja Lore, najobičnija je farsa”
Ne može da povjeruje kako hrvatske tajne službe već godinama nisu u stanju locirati Tomu Duića, bivšeg upravitelja Lore, koji je pravomoćno osuđen na osam godina zatvora za ratni zločin nad civilima, te čeka još jedno suđenje za ratni zločin na ratnim zarobljenicima. Njegova uloga nezaobilazna je i u istrazi o sudbini nikšićko-šavničke skupine, uvjeren je Nikolić.
“Nestanak Tome Duića najobičnija je obična farsa. Nitko me ne može uvjeriti da je tek tako nestao. Treba znati da se ovdje ne radi samo o 14 stradalih rezervista, već i njihovim obiteljima. To su strašne stvari, imali smo nekoliko samoubojstava. Zna se, dakle, pouzdano da su bili u Lori te da su potom zbog inspekcije Međunarodnog crvenog križa prebačeni u Duvno. Postoji nekoliko varijanti što se potom dogodilo, no ono što se pouzdano zna, to je da nikada nisu razmijenjeni kao što je bilo planirano”, navodi Nikolić.
Nitko ništa ne pita
Udruženje boraca planira organizirati sastanak obitelji stradalih sa svojim glavnim tužiteljem. “Pa da vidimo, što će im kazati? Zašto nema odgovornih za smrt njihovih najmilijih? Nevjerojatno je s kojom lakoćom tužiteljstva prelaze preko ovog problema. Zašto Crna Gora nije pitala BiH tužilaštvo odakle tijela crnogorskih vojnika na njihovom teritoriju? No, mi nećemo ovdje stati. Postoje dokazi, postoje svjedoci, nema nikakvih racionalnih razloga da se ovaj slučaj ne privede kraju, a odgovorni kazne”, kaže Nikolić.
Dobro kaže, ali u tome bi mogao biti problem. Mario Barišić sa svim je saznanjima iz Lore upoznao državni vrh, i starog i mladog Tuđmana i sve ostale. A u izjavi Mladenu Bajiću opisao je i paralelni sustav zapovijedanja koji je išao preko ministra obrane Gojka Šuška i šefa hrvatskih obavještajaca Josipa Perkovića. Oni su imali ljude na terenu koji su obavljali posao. U Gospiću je to bio Tihomir Orešković, a u Splitu neki ljudi koje je Barišić spomenuo u svom iskazu.
Gdje je stalo?
Gdje je stalo, to valjda samo Mladen Bajić zna. Jednu Loru je ekspresno dovršio, no ostalo je još prilično posla. Rukovodeći se čudnim kriterijima i prioritetima, umjesto da pojača napore na rasvjetljavanju mračnih događaja novije hrvatske povijesti, Bajić se u posljednje vrijeme više posvetio progonu onih koji o njemu loše govore, što je opet slučaj za posebnu raspravu.
Također, iz posve nejasnog razloga, dok su se grabili za vlast saborski zastupnici prošlog saziva propustili su raspraviti izvještaj državnog odvjetnika, i to baš u godini kada je Bajićeva aktivnost ekspandirala tristo posto! Državnim odvjetništvom nisu se htjeli baviti pa je tako ostala i neraspravljena materija neprocesuiranih ratnih zločina, koji još uvelike opterećuju hrvatski kredibilitet na međunarodnoj razini.
U EU s Lorom i kosturima iz ormara
U zajednici europskih naroda Hrvatska će tako ipak po nečem biti posebna. Toliko neriješenih slučajeva ratnih zločina ni blizu nema nijedna od zemlja članica. Tu smo rekorderi, ali to očito nije bilo od odlučujućeg značaja ni za zatvaranje pregovora, a ni konačno pristupanje. Eto. Kad njima ne smeta, valjda ni nama ne bi trebalo biti neugodno…
Povezani tekstovi
