Index.hr, 06.2018, Američki povjesničar za Index: Crkva je podržala osnivanje fašističke NDH čiji je cilj bio istrebljenje Srba

92-godišnji Istvan Deak danas je živahan senior citizen koji umirovljeničke dane provodi u Kaliforniji, a tijekom svojeg dugog života bio je i profesor povijesti na poznatom američkom Sveučilištu Columbia. Rođen je 1926. u Mađarskoj, u obitelji asimiliranih Židova koji su se konvertirali na katolicizam. Studij povijesti započeo je 1945. u Budimpešti, ali je zbog postratnih previranja i komunističkog preuzimanja vlasti u Mađarskoj 1948. emigrirao u Francusku, gdje je na Sorbonne diplomirao povijest. U SAD se seli 1956. godine te je nastavio baviti se poviješću na Columbiji, na kojoj je predavao više od trideset godina. Objavio je niz knjiga koje se bave europskom poviješću, a blisko je surađivao i s glasovitim povjesničarima Tonyjem Judtom i Janom T. Grossom na knjizi “Politika odmazde u Europi tijekom i nakon Drugog svjetskog rata”.

“Europe On Trial” zasad je zadnja Deakova knjiga, u kojoj se bavi i događanjima u Drugom svjetskom ratu na ovim prostorima. Na intervju za Index Deak je rado pristao, a ovo što ćete moći pročitati predstavlja autorizirani sažetak najvažnijih momenata iz razgovora koji je trajao skoro dva sata.

Kao povod za intervju sam spomenuo činjenicu da je hrvatski premijer Andrej Plenković osnovao Povjerenstvo za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, što Deak nije htio detaljnije komentirati jer nije upoznat s detaljima, ali je naglasio da se povijesna emisija ne može proglašavati komisijski, te da bi svim članovima povjerenstva bilo pametnije da o temama s kojima su se bavili napišu i objave knjige. Intervju s Deakom je relevantan i kao primjer besmislenosti u hrvatskoj javnosti od nacionalista često izricane tvrdnje kako “nećemo dozvoliti drugima da pišu našu povijest”, s obzirom na to da je hvaljena i prevođena “Europe On Trial” samo jedan od bezbroj primjera kako povjesničari sa svih strana svijeta pišu o drugim državama i kontinentima. Kada bi hrvatski nacionalisti doista pokušali provesti u praksi svoju tvrdnju da “neće drugima dozvoliti da pišu našu povijest”, morali bi ukinuti tisuće katedri povijesti diljem svijeta na kojima se događa baš to.

Kao povjesničar sam se prvo bavio 19. stoljećem, ali u posljednjih nekoliko desetljeća mojeg jako dugog profesionalnog života počeo sam više razmišljati o svojoj mladosti, dakle o prvoj polovici 20. stoljeća. Također, u 1980-ima sam počeo redovito pisati za The New York Review of Books, u kojem su me poticali da pišem kritike knjiga i eseje o Drugom svjetskom ratu. Postupno sam postao njihov glavni stručnjak o toj temi te sam u tijeku svojih istraživanja shvatio da mnoge stvari koje sam uzimao zdravo za gotovo o tom periodu nisu tako jednostavne. Slijedom toga, u “Europe On Trial” pokušao sam predstaviti svoja saznanja i misli o glavnim temama tog perioda, koncentrirajući se na fenomene akomodacije, kolaboracije, otpora i odmazde tijekom Drugog svjetskog rata. Uzmite u obzir, primjerice, da postoje stotine knjiga i tisuće znanstvenih članaka o kolaboraciji i pokretu otpora u Francuskoj, samo mali broj njih ujedinjava pisanje o ove dvije teme. Riječ je o temama koje su blisko povezane, koje se prožimaju – jedno ne bi postojalo bez drugog i ne možemo ih razumjeti ako ih gledamo isključivo odvojeno. Uostalom, mnogo je slučajeva u kojima je ista osoba bila i kolaboracionist i pripadnik pokreta otpora, ovisno o tome koja je strana pobjeđivala u ratu.

Dok samo pisao ovu knjigu, nadao sam se da će naročito mlađe generacije biti zainteresirane za moj sveukupni pristup tematici. Smatram da je to važno jer su udžbenici za povijest na američkim koledžima prilično jednostrani i većinom se bave američkim iskustvima u Drugom svjetskom ratu.

Kolaboracija je pojava s mnogo različitih strana koju nije lako definirati. Za neke zemlje u Hitlerovoj Europi ne koristim izraz “kolaboracija” i njegove izvedenice, a među njima je i fašistička NDH. Kolaboraciju definiram kao suradnju i pomaganje okupacijskim trupama. Njemačke, talijanske i druge trupe su bile stacionirane u Hrvatskoj, ali su vrlo rijetko nametale svoju volju vlastima u Zagrebu, koja je imala mnogo slobodnog prostora za svoje poteze.

NDH je proglašena u travnju 1941. dok su njemačke vojske osvajale Jugoslaviju, a mnogi su Hrvati – iako ne svi – bili oduševljeni proglašenjem neovisne hrvatske države. Samoimenovani lider NDH Ante Pavelić, čije su prve političke veze išle prema talijanskom fašizmu, 1941. je potpuno gledao u pravcu nacističke Njemačke, s čijom se ideologijom potpuno slagao. Pavelić je NDH čvrsto povezao s Trećim Reichom, ali njegova Hrvatska nije bila kolaboracionist niti vazalna država. Umjesto toga, sporazum između Hitlera i Pavelića se odlikuje savezništvom i međusobnim divljenjem dva zla nacistička režima. Njemačka je očito bila snažniji partner u tom savezništvu, ali NDH je pokazivala mnogo neovisnosti u unutarnjim poslovima, pa čak i u vanjskoj politici. Primjerice, pred kraj rata je i ustaškim liderima postalo jasno da Njemačka gubi, pa su članovi ustaške vlade inicirali tajne razgovore s britanskim predstavnicima kako bi NDH eventualno promijenila stranu u ratu. Istina, zavjerenici su razotkriveni i pogubljeni, ali pitanje je koliko je Pavelić bio protiv takvih očajničkih poteza.

Kada govorimo o vazalnoj državi, Srbija generala Nedića je mnogo bolji primjer, jer u nju njemački okupatori nisu lokalnim vlastima prepustili nikakvu moć. Vodstvo NDH imalo je mogućnost određivati vlastiti politički smjer, a to je ponekad činilo i nasuprot željama SS-a i njemačkog vojnog vodstva. Zbog sveg toga smatram da je pogrešno, kao što neki pokušavaju, prebaciti odgovornost za ustaške zločine na Nijemce.

Za početak moramo biti svjesni da je cijela Europa 1939. i 1940. godine, sa samo nekoliko izuzetaka, provodila antižidovsku politiku. To se odnosi i na neutralnu zemlju poput Švicarske, koja je godinama sustavno odbijala prihvatiti židovske izbjeglice iz ostatka Europe, čime su pomagali Nijemcima u njihovim ratnim ciljevima. Skoro nijedna europska zemlja nije bila spremna prihvatiti židovske izbjeglice, pa čak ni Danska. Oni su tijekom rata hrabro zaštitili danske Židove od nacista, ali prije rata nisu uopće puštali židovske izbjeglice u svoju zemlju. Europske i američka vlada su bile negativno nastrojene prema Židovima i NDH nije bila izuzetak u svojem sudjelovanju u njihovom istrebljenju. Zapravo, za razliku od konzervativnih krugova u mojoj rodnoj Mađarskoj i polufašističkoj Rumunjskoj, Židovi nisu bili glavni neprijatelj u NDH. To su bili Srbi, tako su naglašavali fašistički lideri Hrvatske. Zato Srbi i pravoslavci čine najveći broj žrtava u logoru smrti Jasenovac i na drugim stratištima u NDH. To naravno nije zaustavljalo ubojice u Jasenovcu da masakriraju Židove i Rome također. Ali glavna briga za ustaše su bili Srbi, koje se trebalo ili prisilno pokrstiti ili etnički očistiti ili poubijati. To je jedan od jedinstvenih događaja u Drugog svjetskom ratu – u Hrvatskoj su civili i vojnici, katolički laici i svećenici bili uključeni u progon, premlaćivanje, pljačku, prisilno pokrštavanje i ubijanje stotina tisuća nekatoličkih kršćana.

Katolička crkva napravila je svugdje ustupke u odnosu na fašizam, i to na temelju principa koje je izrazio i prakticirao kardinal Pacelli, koji je kasnije postao papa Pio XII. Prema njemu, nacizam je bio nova antikršćanska religija koju dobri katolici ne mogu prihvatiti, ali kada dođe do izbora između antikršćanskog nacizma i bezbožnog, ateističkog materijalizma, onda katolici moraju favorizirati nacizam. Uostalom, nacizam se bori i protiv kapitalističke i protiv komunističke verzije materijalizma. Kapitalizam i boljševizam su moralni neprijatelji Svete rimske crkve jer poriču postojanje boga, isključuju Crkvu iz obrazovanja i odbacuju sve kršćanske vrijednosti. Ukratko, Katolička crkva je smatrala kako je potrebno raditi kompromise s nacističkom Njemačkom, ali nije pokazivala entuzijazam za Hitlera i njegov pokret. U Hrvatskoj je situacija bila značajno drugačija, jer je hrvatska Katolička crkva pomogla u stvaranju ustaške fašističke države. Istina, crkveni lideri nisu bili podjednako entuzijastični prema ustašama – kardinal Alojzije Stepinac je u tom pogledu bio oprezniji od sarajevskog nadbiskupa Ivana Šarića, koji je otvoreno zazivao istrebljenje pravoslavaca i Židova. Ipak, hrvatski lideri Katoličke crkve podržali su Pavelićev režim. Moramo se sjetiti i da je Vatikan pomogao mnogim monstruoznim ustaškim liderima, uključujući i Pavelića, da pobjegnu iz Europe nakon rata.

Nema sumnje, Tito je bio fascinantna osoba. Postigao je svoj cilj koji je bio stvoriti i predvoditi politički pokret koji će nadići etničke razlike. Ali Tito je bio u krivu ako je vjerovao da će njegov uvjet biti trajan i da će se ljudi u socijalističkoj Jugoslaviji uvijek koncentrirati na socijalističko jedinstvo, a ne na nacionalnost. Zapravo, Tito je bio uspješan samo tijekom svog života, a njegova se konstrukcija počela raspadati i u zadnjim godinama njegove doživotne vlasti. S druge strane, Tito je znao biti strašno okrutan, primjerice kad je naredio masakr tisuća i tisuća Hrvata, Slovenaca, Albanaca, Muslimana, Nijemaca i Mađara, od kojih su mnogi doista bili krivi za ratne zločine, ali mnogi su bili i nevini. Tito je imao mnogo šarma, što ga je učinilo popularnim na zapadu, koji je bio spreman prihvatiti komunističkog lidera koji nije bio siv i dosadan kao svi ostali. Danas se rijetko sjećaju da je Titova početna eksperimentacija sa socijalističkom ekonomijom ljude dovela u iznimno tešku situaciju nakon Drugog svjetskog rata. Posjetitelji iz drugih komunističkih zemalja su krajem četrdesetih godina bili šokirani nestašicom robe u Beogradu. Ali onda se Titova Jugoslavija postupno počela otvarati zapadu, pa su kasnije ljudi iz drugih komunističkih zemalja bili oduševljeni onome čemu bi svjedočili u Jugoslaviji – raznolik izbor proizvoda u trgovinama, prodaja stranih knjiga i časopisa i slično.

Pitanje partikularizma nasuprot jedinstva naroda je komplicirano i nije sigurno da je uvijek jedno bolje od drugoga. Bilo je pogrešno što su se jugoslavenski lideri nakon 1918. pretvarali da svi južnoslavenski narodi žele živjeti u jednom državi, kao što je danas pogrešno tvrditi, kako čine hrvatski i srpski nacionalisti, da su hrvatska i srpska nacija uvijek postojale i da je svaki Hrvat i Srbin znao kojoj naciji pripada. Oni odbijaju povjerovati da su ljudi pripadali istovremeno na više različitih strana. Ideja slavenskog i južnoslavenskog jedinstva, kao i ideja o nacionalnim pravima Srba i Hrvata, proizvodi su mašte koji su osmišljeni u 18. i 19. stoljeću. Prije toga ljudi su se smatrali podanicima nekog kralja ili zemljoposjednika, nekog zavičaja ili religije. Razmišljali su o sebi kao o kmetovima, svećenicima, stanovnicima gradova, vojnicima, koji su istovremeno katolici ili protestanti ili pravoslavci. Totalni je mit da su Hrvati sanjali o neovisnoj državi tisuću godina, kao i ono što je rekao prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman  NDH kao “izrazu povijesnih težnji hrvatskog naroda”.

U stvarnosti se ljude svugdje, ne samo u Hrvatskoj, moralo učiti koje su nacionalnosti, a i danas su milijuni ljudi diljem svijeta spremni promijeniti svoju nacionalnost zbog pritiska vlasti ili ako im to odgovara iz nekih drugih razloga. Kako drugačije objasniti mase ljudi u SAD-u i drugdje koji su ponosni vlasnici putovnica dviju ili više zemalja?

Da je NDH 1941. stvorena kao humana i tolerantna država, koja je razumjela da mnogi njeni stanovnici nisu ni katolici ni Hrvati, ali da se prema svima treba odnositi jednako, onda je moguće zamisliti da bi takva NDH preživjela Drugi svjetski rat. Ali s ustašama je na vlast došao najviše radikalno netolerantan element političke scene u zemlji, pa su njihova klanja izazivala očaj čak i kod Heinricha Himmlera, SS-ovaca prisutnih u Hrvatskoj i kod visokog predstavnika Trećeg Reicha u Zagrebu, generala Glaisea von Horstenaua. Oni su čak pokušavali intervenirati kako bi spasili neke manjine, jer su vidjeli da ustaška klanja dovode do rasplamsavanja etničkog rata i komunističke revolucije. Neki od njih su se u pismima Hitleru žalili kako nemaju dovoljno vojne moći da interveniraju i zaustave ustaše. U svakom slučaju, nema nikakve sumnje da lideri fašističke NDH nisu zaslužili vladati, niti se danas trebaju održavati komemoracije ili svete mise u ime sjećanja na njih.

Kada su u rujnu 1939. Francuska i Velika Britanija objavile rat Njemačkoj zbog njene invazije na Poljsku, njemački napad na zapadnu Europu bio je neizbježan, ali samo zbog toga što zapadnoeuropske države nisu pokazale odlučnost da se zajedno brane protiv Nijemaca. Države zapadne Europe nikad nisu Njemačkoj jasno poručile da bi napad na jednu od njih bio napad na sve. Države od Norveške do Belgije nisu uopće pokušale stvoriti savez kojim bi demonstrirale svoju prednost da se suprotstave njemačkim trupama. Baš suprotno, nakon što su saznale od prijatelja u njemačkom Glavnom stožeru da se protiv svih njih sprema napad, te države su slale signale da se neće previše opirati i da će njih otpor biti paradni. Odbijale su razumjeti da je Hitler planirao invaziju zapadne Europe zbog objave rata od strane Francuske i Velike Britanije, te da su njegovi imperijalni ciljevi i osvajanja bili usmjereni na kolonizaciju istočne Europe i dalje u tom smjeru. Hitler se nadao da će s Britancima dogovarati novu podjelu svijeta.

Vrijedi napomenuti kako se danska vojska povukla s vlastite granice prema Njemačkoj i prije njemačke invazije u travnju 1940., i da su ih Nijemci okupirali bez ispaljenog metka. Povrh toga, njemačke okupacijske snage su se na početku ponašale pristojno, te je ekonomska, politička i individualna kolaboracija cvjetala u Danskoj, kao i u Norveškoj, Nizozemskoj, Belgiji i Francuskoj. To je trajalo dosta dugo, sve dok nije postalo jasno da će Njemačka biti poražena.

Nijemci su na početku pazili da ne antagoniziraju okupirane narode, ponašali su se kao turisti. No, kako je rat trajao, postajali su brutalniji, što je pak poticalo rađanje pokreta otpora.

U Poljskoj je zato bila posve druga priča, poljski vojnici su se očajnički borili protiv okupatora do zadnjeg trenutka i nisu se predali. Svaka zemlja ima svoju specifičnu priču kad je riječ o kolaboraciji s nacistima i otporu nacistima.

Poljska je velika demokratska zemlja koja je postala i priča o ekonomskom uspjehu. Nije lako razumjeti zašto Poljska, koju je Europska unija cijenila i financijski podržavala, izabrala na vlast stranku Pravo i pravda (PiS) i njihovog lidera Jaroslawa Kaczynskog, koji očito mrzi zapadne demokratske vrijednosti. On Zapad smatra korumpiranim, moralno posrnulim, bezbožnim, zagovornikom grijeha kao što su pobačaj i istospolni brakovi. U svemu tome Kaczynski ide stopama već spomenutog pape Pija XII., koji je prezirao i zapadni i komunistički materijalizam. Za Poljsku je nesreća što takvo ultrakatoličko razmišljanje ima vrlo malo veze s pravim problemima zemlje, kao što je demografsko propadanje i prijetnja koja dolazi od Rusije.

Poljskoj reputaciji sigurno nije pomoglo što je nedavno usvojila zakon po kojemu prijeti zatvor svakome tko našteti dignitetu Poljske ako istakne da su mnogi Poljaci sudjelovali u holokaustu tako što su izdavali skrivene Židove i čak ih ubijali. Činjenica je da su mnogi Poljaci profitirali od progona Židova i da su mnogi surađivali s njemačkim okupatorima kada je bila riječ o hapšenju i ubijanju Židova, ali samo bi teške budale tvrdile kako su Poljaci, a ne Nijemci, osmislili i izgradili koncentracijske logore i logore smrti. Poljaci nisu ni služili u SS-u niti su se na strani Nijemaca borili u ratu, što se primjerice ne može reći za Dance, koji se inače dosta hvale, a čija je industrija i poljoprivreda bila važna podrška njemačkom ratnom stroju.

Orban je pametan maher koji se tijekom svega enormno bogati, kao i njegova obitelj. On je nekad bio kategorički liberalan političar, ali je u jednom trenutku odlučio da liberalizam nema budućnosti i prepoznao je da postoji prazan prostor na desnoj strani mađarske politike. Uspio je na briljantan način eksploatirati iste emocije na koje se u Poljskoj referira Kaczynski i Donald Trump u SAD-u, i to prije njih dvojice. Oni tvrde: “Mi smo ugroženi, podriva se neovisnost naših nacija i država, prijeti se našim nacionalnim i kršćanskim moralnim vrijednostima. Mi smo superiorna nacija, mi smo čisti i sada nas ugrožava imigracija.”

Da, to je priča koju je koristio Hitler, kao i svi drugi rasisti. Hitler nije rekao ništa novo, sve ono što je on govorio već su rekli razni francuski, engleski i njemački mislioci koji su smatrali da superiorne civilizacije ugrožavaju inferiorni ljudi. Hitler je takve uvjerenja i politike doveo do njihovih logičnih ekstrema. Orban i njegovi prijatelji su zasad daleko od toga. Ono što ne razumijem u vezi europskih desničarskih pokreta jest zašto rijetko govore o tome da se populacija u njihovim zemljama smanjuje. Predviđa se da će za trideset godina u Mađarskoj živjeti upola manje Mađara.

Pa tko će onda ostati raditi u tim zemljama? Tko će servirati hranu u bolnicama, tko će mesti ulice ako ne bude useljavanja iz drugih zemalja? Orbana za to nije briga, on će vladati još nekih deset ili dvadeset godina, a onda otići u mirovinu kao jako bogat čovjek. Gledat će nogomet, što je valjda jedina aktivnost oko koje je iskren.

Odmazda je započela mnogo prije formalnog kraja Drugog svjetskog rata. U Francuskoj i Poljskoj su se na sudovima pokreta otpora kolaboracionisti i izdajnici osuđivali na smrt u odsutnosti. Izvršenje kazne ostavljeno je na provođenje svakom borcu pokreta otpora. U Jugoslaviji je odmazda imala direktnu vezu s ratnim etničkim sukobima i građanskim ratom koji se vodio. Primjerice, jugoslavenski slučaj se ne može usporediti s norveškim.

U svakoj je zemlji odmazda imala dvije faze: faza linča koji međutim nije uvijek bio spontan i faza sudskih procesa u kojima se nije uvijek pridržavalo pravnih pravila. U nekim zemljama, poput Norveške i Austrije, smrtna kazna izvršena je na manje od trideset ratnih zločina. U Bugarskoj su pak strijeljani i obješeni svi iz ratne vlade i deseci parlamentaraca, što je bio komunistički pokušaj da se istrijebi stara elita.

U svim zemljama pokušavalo se stvoriti dojam pravno regularnih procesa, ali u SSSR-u, Grčkoj i Jugoslavija u realnosti nije bilo nepristrane pravde s obzirom na to kakve su bile vladajuće stranke i zbog mnogih unutarnjih sukoba u tim zemljama. Začuđujuće je kako je u inače mirnim i demokratskim zemljama poput Norveške, Nizozemske i Danske za kolaboraciju kažnjen mnogo veći udio ljudi nego u Rumunjskoj i Finskoj. U te dvije zemlje tek je šačica počinitelja završila u zatvoru i to na kratki rok, iako se Finska borila na strani Njemačke oko tri godine i izgubila je mnogo ljudi.

Zemlje koje su bile saveznici Njemačke su po sporazumima o prekidu rata bilo obavezne suditi svoje ratne zločince, i neke su to učinile s više angažmana od zemalja koji se imale pokret otpora protiv nacista. Hoću reći, oko odmazdi se ne može generalizirati.

No, jedna je stvar sigurna – proporcionalno gledajući, najmanji broj nacističkih zločinaca suđen je i kažnjen u Zapadnoj Njemačkoj. A većina masovnih ubojica nalazila se tamo. Razlog tome je što je njemačka javnost smatrala da se na suđenjima u Nürnbergu osudilo sve ratne zločince i da su tako i Nijemci oslobođeni krivnje. Još jači razlog za tu apsurdnu situaciju bio je Hladni rat, koji je Britance i Amerikance usmjerio na blisku suradnju s njemačkim kancelarom Konradom Adenauerom, a on je tražio da se ratne zločince ostavi na miru. I doista, oni su zajedno s njemačkim narodom postali uzorni demokrati.

Da pokušam sumirati: pravda u većini slučajeva nije bila zadovoljena niti su svi ratni zločinci završili na sudu i bili pravedno osuđeni, ali mnogi od njih su ipak bili kažnjeni i dobili što su zaslužili. To se ne može reći ni o ranijim ni o kasnijim ratovima. Samo se sjetite koliko je Amerikanaca osuđeno za zločine počinjene u Vijetnamskom ili Iračkom ratu.