D.I.C. Veritas

Index.hr, 19.11.2016., Svaki Hrvat zna šta je zločin – to je kad Srbin ubije Hrvata, sve ostalo je domoljublje

SVAKI Hrvat, pa i onaj predškolskog uzrasta, zna šta je ratni zločin. To je kad Srbin ubije Hrvata. Sve ostalo je domoljublje ili laž. Iz toga je lako zaključit da su hrvatski generali lažno optuženi. Uostalon, šta bi Hrvat, braneći Hrvatsku, radio u Bosni? U ono vrime, doduše, nije bilo mobitela s navigacijon. Uputiš se branit Vinkovce ili Osijek, a završiš u Mrkonjić-Gradu. Moraš se nekako orijentirat, pa miniraš nešto kuća iz kojih si prethodno ukra namještaj i sanitarije. Pucaš u sve šta se miče i plače – tako ćeš bolje zapantit krajolik. Čovik je ka pas, zapišava teritorij kojeg smatra svojin. Čak i ako je tu doša zalutavši. Beštije oskudne pameti ne znaju za granice, ali na šta bi svit ličio kad bi svaku đukelu puštali u dvorište?

Zagonjani pas laje, a zagonjani Hrvat kuka da je ugrožen. Kad Bosna ne more bit Hrvatska, pa kad ni ono malo Hercegovine ne moremo uknjižit u vlasnički list, najboje da se, na poziv predsjednice, svi ugroženi Hrvati iz Bosne dosele u Hrvatsku. Etnički ugroženih nan uvik fali. Ovih drugih imamo i po kontejnerima.

Je li moguće da većinu naše bivše i sadašnje vlade čine osuđeni i neosuđeni lopovi i (ili) ubojice? To, navodno, nije toliko važno. Važnije je kako se u zatvorima van Hrvatske postupa s našima koji čekaju na presudu. Jedan dan in čuvar ne reče dobar dan, zatvorenici to jave vladi i umalo se ne zarati između dvi države. Drugi dan in prikuvaju manistru. Treći dan- neslan kunpir. Takvo mučenje nije doživilo ni onih 180 ljudi zbog kojih optuženi side u zatvoru. Naravno da tin civilima dlaka s glave nije falila, već se s njima pilo i kartalo dugo u crnu, mračnu, noć. Možda bi bilo dobro da čuvari postupaju s optuženima ka šta su optuženi postupali s civilima:  želeći in svako dobro i da bolji pobjedi. Da je zatvor u kojen se optuženi nalaze strogo čuvan, govori i posjet kardinala Puljića koji je generalima donijo krunice. Da generali mole prije ručka. Uz božju pomoć se i neslan kunpir lakše proguca.

Objasnio je Puljić i šta je Bog mislijo kazat s onin – Ne ubij! Naravno da prije dvi ijade godina Bog nije zna da će Hrvatska postat srednjovjekovna, biblijska, država. Nije Bog Tuđman, pa da more dugoročno planirat. Iako smo poslali zahtjev Vatikanu da Bibliju priprave i dorade, te da se prizna apdejtirana verzija vjere, nastala na prostorima Hrvatske od 1990. godine, Vatikan se na zahtjev oglušuje. Što našu vjeru samo čini čvršćon i postojanijon. Papi se ima šta prigovorit, ali našen osuđenon širitelju milosrđa, Kordiću, savjest je mirna Bosna. Puljić je i njemu tumačio Bibliju, te mu objasnio da ljubit bližnjeg svoga podrazumijeva mrzit svakog ko nije Ćaća.

Moglo bi se razmislit o tome da Puljić doživotno ostane u zatvoru. Da se čovik ne umara odat od neosuđenih do osuđenih. Ali ljudima poput njega ništa nije teško.

Naši domoljubi su za Hrvatsku spremni podnit najgore patnje: sarčit miljarde, strahovat od oporezivanja nekretnina, vozat se u limuzinan, žderat po restoranima, putovat u zemlje di nisu kazneno gonjeni. I pritom stalno isticat vlastitu ugroženost. Naš čovik je ugrožen di god da živijo, a najugroženiji je Hrvat u Hrvatskoj. Zadnjih par miseci je malo lakše jer, faleć boga, moremo slobodno govorit da smo ustaše. Ipak, ostale su ugroze iz mračnih vrimena: po našin mistima još uvik ima ulica čija imena podjećaju na neslavnu prošlost. Ulica Žrtava fašizma podsjeća nas na Drugi svjetski rat u kojen su naše snage pritrpile značajan poraz. Od tog poraza se nismo oporavili sve do 1990-te, kad smo zemlju oslobodili od okupatora.

Otad živimo u ljubavi, poštujući roditelje i starije, te cijeneći sve ljude svita koji žele slobodu i mir.
Ali ljubav je zahtijevna kategorija i traži žrtve. Ljubav prema Hrvatskoj pogotovo. Što je veći broj žrtava, to je ljubav neupitnija. General Krstičević bi sigurno za Hrvatsku da život. Tuđi. Možda smatra da njegov ne vridi pišljiva boba, no ne triba bit toliko samokritičan. Nije general isto šta i ginekolog, pa da ima priziv savjesti. Tek rijetka zanimanja uključuju savjest. Sredovječna prodavačica u Tommy-ja ne razumi šta znači pola kile hleba, pa se pravi da kupca ne vidi. Drugome daje half bred. Ko tebe hlebon, ti njega kamenon! Teško da ima savjesnijeg naroda od Hrvata kad je kamenje u pitanju.

Uskoro nećemo razumit Bosance, a i Zagrepčani su Splićanima sve nejasniji. Animirani filmovi na kajkavskon dijalektu nadilaze toleranciju prosječnog dalmatinskog osnovnoškolca. Dica zvižde na svaki kaj, skandiraju: -Ubij! Zakolji! Hajduk postoji…. i itaju kokice u ekran. Ništa čudno. Bolesno društvo ne trpi različitost. Danas kokica, sutra kamen. Našoj dici zatvaramo vidike, a svit smo in sveli na minimum. Na mlađima kamenje ostaje.

 

Dada Batinić

 

 

 

Povezani tekstovi

facebooktwittergoogle_pluslinkedinmailfacebooktwittergoogle_pluslinkedinmail

Komentari su isključeni.