Izvor: HINA
Usmena rasprava, koje je počela 3. ožujka izlaganjem hrvatske tužbe, trajat će do 1. travnja, a očekuje se da najviši sud UN-a donese presudu u roku godine dana od zaključenja rasprave. Drugi krug počet će 20. ožujka kada će najprije hrvatski, a potom srpski pravni tim nastaviti iznositi argumente pred 17-članim sudskim vijećem. Prije toga, 18. ožujka hrvatski će zastupnici odgovarati na srbijansku protutužbu za genocid nad hrvatskim Srbima u Oluji. Suđenje u Palači mira, sjedištu ICJ-a, završnica je spora koji je počeo 1999. podnošenjem hrvatske tužbe za genocid nad Hrvatima u Domovinskom ratu i nastavio se ulaganjem srbijanske protutužbe 2010. Hrvatska tuži Srbiju za smrt 12.500 ljudi, stradanja 7.700 logoraša i uništavanje 1.500 vjerskih objekata u ratu od 1991. do 1995. i od Beograda traži podatke o još 865 nestalih.
Srbija u protutužbi tvrdi da je u operaciji Oluji 1995. počinjen genocid kada je ubijeno 1719 i s prostora tzv. krajine etnički očišćeno 250.000 hrvatskih Srba. Dvije države međusobno se optužuju za kršenje Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948., temeljenog dokumenta koji regulira taj najteži zločin po međunarodnom pravu. Odgovarajući na hrvatsku tužbu, srbijanski zastupnici su početkom tjedna izjavili da su u ratu u Hrvatskoj počinjeni ozbiljni zločini nad Hrvatima, ali da oni ne predstavljaju genocid i da Srbija za njih ne može biti odgovorna jer u to vrijeme nije postojala. “Počinitelji zločina u Hrvatskoj nisu, ni pravno ni stvarno, bili organi Srbije.
Niti su zločini počinjeni po zapovijedi, direktivi ili pod kontrolom naše države”, rekao je šef srbijanskog pravnog tima Saša Obradović. Ustvrdio je da Srbija ne može biti odgovorna za zločine počinjene 1991. i početkom 1992. kada je država postala tek 27. travnja 1992. a pozvao je ICJ i da odbaci hrvatske dokaze, jer su “krivotvoreni, pristrani i nemaju minimum dokazne vrijednosti”. Ističući da su Srbi jedine žrtve genocida u Hrvatskoj, Obradović je ipak rekao da su se dogodili ozbiljni zločini i nad Hrvatima te je izrazio žaljenje za sve žrtve rata, bez obzira na nacionalnu pripadnost.
Pravni zastupnici Beograda nastavili su tvrditi da Srbija nije odgovorna ni za djelovanje bivše JNA i srbijanskih paravojnih postrojbi u Hrvatskoj. “JNA i Vojska Jugoslavije nisu ista stvar kao što tvrdi Hrvatska. JNA nije bio organ Srbije niti je djelovala pod izravnim kontrolom srpskog vodstva”, ustvrdio je odvjetnik iz Beograda Novak Lukić odbacujući i teze o “srbizaciji” JNA. Zastupnik Dušan Ignjatović odbacio je odgovornost Srbije i za postupke tzv. krajinske vojske, srpskih paravojnih postrojbi i teritorijalne obrane, rekavši da “nisu bili organi Srbije niti su djelovali pod kontrolom Srbije.
Kanadski profesor William Schabas uvjeravao je suce da se zločini nad Hrvatima u četiri ratne godine ne mogu okarakterizirati kao genocid, nego u najgorem slučaju kao ratni zločini ili zločini protiv čovječnosti. “Opsada Sarajeva nadilazi opsadu Vukovara. Sud nije zaključio da je genocid počinjen u Sarajevu. Zašto bi to zaključio za Vukovar?”, upitao se on. Ocijenivši da Hrvatska ničim nije dokazala genocidnu namjeru srpskog vodstva, Schabas je zaključio da je sukob u Hrvatskoj 90-tih godina prošloga stoljeća karakterističan za etničke sukobe kakvi se događaju diljem svijeta. “Potrebna je velika mašta da se ti sukobi podvedu pod genocid”, rekao je. Genocidni plan skovan na Brijunima, Srbi nestali iz Hrvatske Oluja je bila zločinačka operacija s ciljem uništenja krajinskih Srba, a krunski dokaz genocidne namjere brijunski je sastanak hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana s vojnim zapovjednicima uoči Oluje, tvrdnja je kojom su srbijanski zastupnici počeli iznositi svoju protutužbu.
“Krajinski Srbi kao posebna skupina više ne postoje. Preživjeli su izmiješani s drugim Srbima, a njihova karakteristična kultura je izgubljena”, rekao je Obradović sažimajući rezultate akcije koju Hrvatska smatra legitimnom operacijom oslobađanja dotad okupiranih područja. Argumentirajući protutužbu, srbijanski zastupnici kažu da su Oluju na Brijunima isplanirali “zločinci” koje Hrvatska, umjesto da ih je kaznila, slavi kao heroje, a tu genocidnu akciju obilježava kao državni praznik. Kao dokaze genocidne namjere naveli su među ostalim Tuđmanovu izjavu da je “sretan što mi žena nije Srpkinja ili Židovka” i citirali izvatke iz njegove knjige “Bespuća povijesne zbiljnosti” u kojima kaže da genocid može imati pozitivne posljedice, poput etničke homogenizacije, utvrđivanja granica država i sprečavanje budućih sukoba. “Normalna osoba ne može vjerovati u ono što je napisano u knjizi”, rekao je Obradović.
Po riječima profesora Schabasa, brijunski transkript je “nedvojben dokaz da je vojni i politički vrh želio da Srbi nestanu, ne preseljenjem nego fizičkim uništenjem” “Namjera uništenja krajinskih Srba stoji kao tragičan i barbarski primjer genocida kakvoga u Europi nije bilo od 1945.”, ocijenio je Shabas. Zaključujući srbijanski dokazni postupak, Obradović je ponovio da Srbija nije željela suđenje pred ICJ-em, nego pitanja zaostala iz rata rješavati drugačijim mehanizmima, ali je na postupku ustrajala hrvatska strana. Bez obzira na to, srbijanska protutužba je puno jača od hrvatske tužbe kada se uzme u obzir količina nasilja koju su hrvatske snage počinile nad Srbima, osobito tijekom i nakon Oluje, rekao je Obradović.
Povezani tekstovi
