D.I.C. Veritas

Izručenje izbjeglica

Ovih dana je ministarka pravde u Vladi Srbije, Snežana Malović, donijela odluku o izručenju Srbina Radmilović (Ljubomir) Radojka (38), izbjeglice iz Vučjaka Čečavskog, kod Slavonske Požege, kojom je potvrdila ranije donesene odluke Odelenja za ratne zločine Višeg i Apelacionog suda u Beogradu, kojima je utvrđeno da su ispunjene zakonske pretpostavke za njegovo izručenje pravosudnim organima Republike Hrvatske.

Radmilovića je 2. decembra 2011. godine, uhapsila srpska policija u selu Martinci, kod Sremske Mitrovice, gdje je živio zadnjih desetak godina sa statusom izbjeglice, a hapšenje je obavljeno na osnovu međunarodne potjernice raspisane od strane Biroa Interpola Zagreb, a po nalogu Županijskog suda u Požegi, koji ga je u toku 2004. godine u odsustvu osudio zbog navodnog ratnog zločina nad civilnim stanovništvom na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine, iako je za ovo djelo, i po hrvatskom krivičnom zakonu, predviđena kazna od 5 do 20 godina zatvora.

Do sada je u Srbiji, prema VERITAS-ovim podacima, po međunarodnim potjernicama raspisanim od strane Biroa Interpola Zagreb, uhapšeno 23 Srbina iz Hrvatske sa izbjegličkim statusom, koji su u Hrvatskoj, u odsustvu, procesuirani za ratne zločine, od kojih se sedmorici sudilo ili sudi pred Većem za ratne zločine u Beogradu, nakon što je hrvatska ustupila njihove predmete srpskom pravosuđu, dvojica su izručeni, a dvojica čekaju izručenje u Hrvatsku, za jednoga je postupak još u toku, dok su za ostale postupci izručenja obustavljeni, ali za nijedan slučaj razlog za odbijanje izručenja nije bio izbjeglički status.

Do donošenja novog Ustava Srbije, dotadašnji ustav je sadržavao odredbu o zabrani izručenja državljana Srbije drugim državama, pa se nije ni postavljalo pitanje o njihovom izručenju drugim državama. Međutim, mišljenja su bila podjeljenja po pitanju kakav status imaju izbjeglice u slučaju kada se traži njihovo izručenje iz države u kojoj su dobili izbjeglički status u državu iz koje su izbjegli ili su protjerani. O ovom pitanju se raspravljalo, isljučivo teoretski, u izbjegličkim krugovima, uključujući i Kancelariju UNHCR-a u Beogradu i Komesarijat za izbjeglice Republike Srbije, ali ne i u praksi pred nadležnim sudovima.

Član 38. novog Ustava Srbije određuje da državljanin Srbije ne može biti protjeran, ni lišen državljanstva ili prava da ga promjeni. O zabrani da bude izručen drugoj državi nema pomena u ovom, kao ni u bilo kom drugom članu Ustava. Ali to i dalje ne znači da je izručenje drugim državama automatski dozvoljeno.

Član 16. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima (“Sl. Glsnik RS”, br.20/2009.), i dalje zabranjuje izručenje okrivljenih ili osuđenih lica ukoliko su državljani Srbije.

Ova zakonska prepreka, može da bude prevladana međunarodnim ugovorom, i to po dva osnova. Prvo, sam Zakon određuje da se izručenje okrivljenih ili osuđenih lica sprovodi po odredbama potvrđenih međunarodnih ugovora, a da se izručenje sprovodi po odredbama ovog Zakona tek ako međunarodni ugovor ne postoji ili određena pitanja tim ugovorom nisu regulisana. Drugo, čak i da takve odredbe u Zakonu nema, Srbija može da zaključi međunarodni ugovor sa bilo kojom državom, ili više njih, kojim predviđa izručenje državljana Srbije. Takav ugovor, po ratifikaciji u parlamentu, stavlja van snage odgovarajuće odredbe Zakona, u skladu sa odredbama Ustava po kojima su potvrđeni međunarodni ugovori iznad domaćih zakona i neposredno se primjenjuju.

  Pošto ni u Ustavu ni u zakonima Srbije nije bilo pravnih zapreka, Srbija i Hrvatska su na nivou ministara pravde, dana 29. juna 2010. godine u Beogradu, potpisali Ugovor o međusobnom izručenju lica koja su okrivljena i osuđena za organizovani kriminal i korupciju, ali ne i za ratne zločine.

 U članu 4. Zakona o izbjeglicama Republike Srbije (“Sl. glasnik RS”, br.18/92., 45/02. i 30/10.) određeno je da “Republika Srbija obezbjeđuje kolektivnu zaštitu ličnih, imovinskih i drugih prava i sloboda izbjeglica i obezbjeđuje im međunarodnu pravnu zaštitu na način koji je utvrđen za njene građane.”

Ako citirana odredba Zakona o izbjeglicama po pitanjima pravne zaštite izjednačava izbjeglice sa sopstvenim građanima (državljanima), a izjednačava, odnosno ne pravi razliku, onda iz takve zakonske odredbe proizilazi i jasan zaključak da se ni izbjeglice, bez međunarodnog ugovora koji bi drugačije regulisao ovu problematiku, ne mogu izručivati drugoj državi za krivična dela ratnih zločina, pa tako ni u Hrvatsku iz koje su proterani ili su sami pobegli.

 I Konvencija UN-a o statusu izbjeglica (1951) u članu 33. stav 1. određuje da “nijedna država ugovornica neće protjerati ili vratiti silom, na ma koji način to bilo, izbjeglicu na granice teritorije gde bi njegov život ili sloboda bili ugroženi zbog njegove rase, vjere, državljanstva, pripadnosti nekoj socijalnoj grupi ili njihovih političkih mišljenja”, a u stavu 2. istog člana određuje da “na pravo korišćenja ovom odredbom ne može se ipak pozivati izbjeglica koga iz ozbiljnog razloga treba smatrati opasnim za bezbednost zemlje gde se nalazi ili koji, pošto je protiv njega donijeta konačna odluka zbog zločina ili naročito teškog krivičnog djela, predstavlja opasnost za zajednicu pomenute zemlje.”

 Prema dostupnim informacijama, sudovi u Srbiji, kada je riječ o izručenju izbjeglica, do sada se nisu pridržavali ni domaćih ni međunarodnih propisa, iz prostog razloga što se nisu ni osvrćali na izbjeglički status onih protiv kojih su vodili postupke za izručenje.

Porodica okrivljenog Radmilovića, njegova odbrana i Krajišnici okupljeni oko VERITAS-a, smatraju da su srpski sudovi i ministarka pravde, u ovom slučaju, prekršili gore navedene odredbe i iz domaćeg zakonodavstva i iz potvrđenih međunarodnih ugovora, zbog čega je odbrana najavila ustavnu žalbu Ustavnom sudu Srbije protiv odluka pomenutih državnih organa.

Inače, Radmilović je, sa ostalim Srbima iz 26 sela sa isključivo ili pretežno srpskim stanovništvom, smještenih u Požeškoj kotlini, podno Papuka i Psunja, po Naredbi Kriznog štaba Požega, od 28. oktobra 1991. godine, morao narednog dana napustiti svoje selo Vučjak Čečavski. U toku “čišćenja” pomenutih sela, ubijeno je 67 lica srpske nacionalnosti, prosječne starosti oko 60 godina, među kojima su i Radojkov otac Ljubomir (51) i djed Milan (81), za čijim posmrtnim ostacima se još traga. Za sprovedeno etničko čišćenje tih 26 sela, od kojih su 23 potpuno uništena, po pisanoj naredbi državnog organa, prvoj i jedinoj u Evropi poslije Drugog svjetskog rata, još niko nije procesuiran ni pred međunarodnim ni pred domaćim sudovima.

Na osnovu međunarodnih poternica koje je raspisao Biro Interpola u Zagrebu, širom svjeta je do sada uhapšena 116 Srba iz Hrvatske, od kojih su 34 izručena u Hrvatsku. Od izručenih do sada je protiv 14-orice postupak obustavljen ili je optužba odbijena, uglavnom nakon prekvalifikacije djela ratnog zločina u oružanu pobunu, što ima za posledicu gubitak obeštećenja za vrijeme provedeno u pritvoru. Ovoliki broj obustava postupaka protiv lica sa međunarodnih potjernica ukazuje i na zloupotrebu Interpola od strane Hrvatske.

 Savo Štrbac

Povezani tekstovi

facebooktwittergoogle_pluslinkedinmailfacebooktwittergoogle_pluslinkedinmail

Komentari su isključeni.