Vesna Levar, čiji je suprug ubijen krajem kolovoza 2000. godine u dvorištu svoje kuće usred Gospića, navodno zato što je otvoreno govorio o ratnim zločinima u Lici, otkriva kako je ubojičino ime rekla i bivšem državnom odvjetniku Mladenu Bajiću, iako je ministar policije Ranko Ostojić za informaciju o imenu ubojice upravo raspisao nagradu od 100.000 kuna
Viđam ga svaki dan. Šeće mi ispred stana prema trgu. Gledam ga i šutim. Ne bojim ga se, ali što mu mogu? Da ga zadavim? Srećom, u trgovinu idem autom, ne pješice, jer bih u tom slučaju svakoga dana prolazila kraj njegove kuće – priča Vesna Levar, udovica Milana Levara, branitelja koji je kukavički ubijen krajem kolovoza 2000. godine, u dvorištu svoje kuće, usred Gospića. Ubijen je jer nije šutio o ratnim zločinima na području Gospića.
Čovjek o kojem ona govori je ubojica njezinog supruga, ona je u to uvjerena. To zna cijeli Gospić, kao i ljudi, kaže nam, koji to neriješeno ubojstvo istražuju već petnesetu godinu, i do danas nisu, kako sami kažu, “pronašli niti jedan dokaz ili čak podatak koji bi omogućio pokretanje kaznenog postupka protiv nepoznatog počinitelja teškog ubojstva”.
Vesna je ime ubojice rekla i bivšem glavnom državnom odvjetniku Mladenu Bajiću, spomenula mu je i ime čovjeka za kojega smatra da je sudjelovao u planiranju huljskog napada. Obojica su bili njihovi kućni prijatelji. Nakon ubojstva prestali su je pozdravljati.
‘Ubio ga je prijatelj’
- Na našu kuću bila je naslonjena zgrada koju smo zvali market, bila je to zapravo vojna zgrada u kojoj je živio Tihomir Orešković i njegov vojnici, među njima Ivan Jurković Šareni, čovjek koji me je pratio po Gospiću. Imali su nas kao na dlanu, pratili su svaki naš korak. S njima je bio u kontaktu naš dobar prijatelj iz Zagreba, koji se s Milanom čuo svakih 15 minuta i izvlačio informacije, samo kako bi dojavljivao njima. Da, bio je to naš veliki prijatelj, Milan mu je nekoliko puta spasio život. On je posljednji toga ponedjeljka pričao s Milanom. Tako mu je vratio. Ubojica je također bio naš veliki prijatelj. Moj i njegov otac bili su si najbolji, a njih dvojica su surađivali. Njega su uhitili, ne zbog Milana, nego zbog nekih drugih njegovih postupaka, ali on je mislio da je uhićen zbog Milana. Tada se “izlajao” i priznao ubojstvo, ali su ga ušutkali, prikazano je to nevažećim svjedočenjem jer iskaz nije dan u nazočnosti njegova odvjetnika. To sam doznala iz policijskih izvora – priča Vesna.
Bivši glavni državni odvjetnik Mladen Bajić za ta dva imena znao je od ranije. Vesna ga je samo podsjetila.
- Jedva me nekako primio i obećao mi je sve. Rekla sam mu što znam. Spomenula sam i ta dva imena. On je za njih znao. Nije mi to rekao, ali sam zaključila po njegovoj reakciji, pogledamo me u oči i znakovito kimnuo. Kao da mi je rekao: Da, mislimo isto, ali to ne smijemo reći – svatko iz svojeg razloga. Rekao je da će provjeriti sve te moje informacije, kako će izmjestiti istragu u Zagreb i svašta još. Rekao je da će mi se javiti za 15 dana s prvim rezultatima. Nije se više nikada javio. Ima tome nekoliko godina, više i ne pamtim – kaže Vesna.
Istinu o Milanu čeka u državnom stanu u Ulici Nikole Tesle, u kojemu ima status zaštićenog najmoprimca. Živi sa sinom Leonom. Radi u gospićkoj stanici Hrvatskog hidrometeorološkog zavoda. Tamo prati vrijeme, koje se mijenja, teče, ali njoj ne donosi ništa novo.
Zavjet šutnje
Na tom je mjestu bila i 28. kolovoza 2000. godina u 15.45 sati, kada je stigla vijest koja će joj promijeniti život. Nazvao ju je Leon, tada desetogodišnji dječak, uplakan i prestrašen. Jecao je i ponavljao tri riječi: Ne moga taju!
- Popravljao je Milan taj Fiat Ritmo, mislila sam u prvi trenutak da ga je poklopilo, tako sam čak i rekla susjedi kraj postaje, da me vozi doma jer je Miću poklopilo. Leon mi nije mogao objasniti, shvatila sam da ga je pokušao dignuti, ali nije mogao reći što i kako. Do kuće sam imala manje od kilometar, tada još putem nije bilo semafora. Bila sam tamo odmah, za manje od deset minuta. Prije mene su stigli svi, policija, vatrogasci, hitna. Kao da su znali što će biti, pa su samo čekali da pukne – zaključuje Vesna.
Sjeća se svega, svakog detalja, a sjećanja nije izbrisao ni šok od tragedije. Tijelo svojeg Milana nije vidjela, nije joj policija dala da uđe u dvorište, uspio je to njezin, sada pokojni, otac kroz kuću. Kasnije joj je rekao da tijelo nije bilo jako razneseno, valjda da je barem nekako utješi.
- U subotu sam s djetetom bila na moru, vratili smo se kući toga dana, i on se u popodnevnim satima mopedom vozio po šljiviku. Izgubio je ključić od Tomosića i dijete se rasplakalo, znate kakva su djeca. Onda smo se u nedjelju ujutro svi digli i išli tražiti taj ključ i pročešljali smo sve živo, i oko radionice u kojoj je Milan radio, digli smo valjda svaki kamen. Da je bila tamo, pronašli bi i bombu, ali nismo. Ona je postavljena u noći na ponedjeljak ispod jednog komada lima, zapravo haube. Sutradan ujutro Milan je tu radio, a čitavo vrijeme u dvorištu je s njime bio Leon. Trebao je popraviti dio Ritma i za to mu je trebao komad lima. Sagnuo se na neku gumu i rezao, kada je jače utisnuo, pomaknuo se taj lim i aktivirala se bomba koja je bila u kapi od plinske boce. Bila je usmjerena prema garaži, prema njoj su poletjeli i svi geleri, baš tamo gdje je stajao i Milan. Tako su ubili Milana Levara. Leon Levar je, srećom, bio na drugoj strani – kazuje Vesna.
Neposrednih očevidaca nema, ako i ima, oni se nikada nisu javili. Materijalnih tragova nema, ako ih je i bilo, nestali su. Slučaj će se riješiti, samo ako netko progovori. Tu osobu policija će nagraditi sa 100.000 kuna, obećava mu to ministar policije Ranko Ostojić.
- Moja prva reakcija kada sam to čula? Pa prasnula sam u smijeh. Pomislila sam da bi meni ta svota mogla dobro doći, jer sam im ionako rekla tko je ubojica mojega supruga. Što oni očekuju? Da će im netko doći s pisanom izjavom: Evo, to je ubojica, imam dokaz, dajte mi novac. Čudan je ovo narod, ovi Ličani, ja sam inače Slavonka. Ovdje vlada zavjet šutnje, uvijek se neko nekoga boji, ili se boje da će izgubiti posao ili pak da će izgubiti glavu. I onda govore meni. A ja kažem, što meni pričate, idite ne policiju, ali neće nitko. Ubojica neće priznati, pa nitko neće svoj život prodati za 100.000 kuna. Ne znam, možda novac uzme netko kome je životno potreban, ali tada će nestati s ovog planeta, inače će ga sutradan ubiti. Ne daj Bože da se ovdje dozna da je netko propjevao, pa za to još uzeo i novac. On je mrtav, vjerujte, ne griješim. Gospić takve stvari ne prašta. Pa, zašto bi netko išao sebi ugroziti život. Ali, ajmo pretpostaviti da se to dogodi. Da uhite ubojicu. Onda će se morati doznati tko je nalogodavac. To je sada malo veći problem, jer bi se tom istragom došlo do samog državnog vrha, ali i do vojnog vrha, a u njih se jednostavno ne smije dirati. Tako da bi si sustav uhićenjem ubojice moga muža na leđa natovario samo još jedan problem više. Iako se sve zna. Sve kreće od lokalnih vukova rata, Mirka Norca i Tihomira Oreškovića. Milan nikada nije govorio “znam, ali neću reći”, on je govorio imena i prezimena. Norac i Orešković bili su jedni od onih koje je najčešće spominjao. Pisao je Tuđmanu, Šušku, svima, svi su sve znali o zločinima u Gospiću. Ne znam tko je naručio njegovo ubojstvo, ali znam tko ga je i zašto izvršio – priča nam Vesna.
(…)
Povezani tekstovi
