“Od 1997. do danas prošao sam ovuda tisuće puta ne znajući da su posmrtni ostaci mojih prijatelja i suboraca na samo nekoliko koraka od puta kojim sam prolazio da bih im tu pokraj Vuke upalio svijeću, donio cvijeće, sjeo, zapalio cigaretu, razmišljao o njima… Danas sam i ja pronašao svoj mir”, s pomiješanim osjećajima tuge i ponosa govori nam Ivica Jurčan iz Bogdanovaca, dragovoljac HOS-a.
Stojimo nedaleko od mjesta u polju kod sela Marinci na kojem su 17. siječnja ove godine pronađeni posmrtni ostaci Žarka Manjkasa zvanog “Crvenkapa”, Stjepana Katića, Antuna Petričića i Marka Kneževića, koji su ove srijede identificirani na Zavodu za sudsku medicinu i kriminalistiku u Zagrebu. Sve je krenulo u studenome 2019. kada je policija dobila informaciju o lokaciji ove grobnice. Nekome je očito proradila savjest.
“Štafeta smrti”
“Komunikacija s građanima dovela nas je do mikrolokacije, koju smo u sljedeća dva mjeseca dopunjavali i precizirali radom tima Ravnateljstva policije za istraživanje ratnih zločina i policijskih uprava te o svemu obavještavali Ministarstvo hrvatskih branitelja, Upravu za zatočene i nestale, što je dovelo do otkrića grobnice 17. siječnja 2020. Još jednom se pokazalo da samo suradnja s građanima i provjera svake informacije mogu dati ovakve rezultate”, istaknuli su iz MUP-a.
Manjkas, koji se posebno istaknuo u uništavanju tenkova u Bogdanovcima, bio je pripadnik HOS-a, Katić 204. vukovarske brigade, a Petričić i Knežević 3. GBR. Svi su branili Bogdanovce. No, 10. studenoga 1991. JNA i srpske paravojne postrojbe slomile su obranu tog mjesta, a branitelji su s preostalim civilima krenuli u proboj prema Nuštru. Tako je nastala tzv. HOS-ova štafeta smrti o kojoj je snimljen i dokumentarni film, a Jurčan i hrabri branitelji čiji su posmrtni ostaci sada pronađeni kao i još šestorica njih – Tihomir Iveta, Đuro Kovačević, Anto Šarić, Zoran Antunović, Ramo Hrbatović i Josip Knežević bili su dio te štafete od 11 branitelja koji su prema Nuštru poveli 20-ak civila kad su uvidjeli da je daljnja borba uzaludna.
- Svjesni da idemo u minirano područje, mi branitelji odlučili smo biti prvi u koloni tako da u slučaju da netko stane na minu, drugi zauzme njegovo mjesto i nastavljamo dalje. Civili su išli iza nas – priča Jurčan nevjerojatnu priču u kojoj je 11 hrabrih znalo da svakim novim korakom možda gaze u smrt. Ali, izbora nisu imali. Žrtvovali su se za civile, ali i jedni za druge. No, nisu očekivali da će uletjeti u minsko polje ispunjeno PROM-ovkama, koje će ih sve pokositi. Digli su, kaže Jurčan, dvije mine. Od civila, pak, tada nitko nije nastradao. Neki su se uspjeli dokopati Nuštra, a dio ih je zarobljen ili ubijen.
- Žarko, Stjepan, Antun i Marko Knežević na mjestu su poginuli, a mi ostali bili smo ranjeni. Josip Knežević se potom utopio u Vuki, jer se spustio dolje da popije vode. Nitko ga nije mogao spasiti, jer svi smo bili ranjeni, Antunović je do jutra iskrvario, Šarić je umro treći dan… U međuvremenu su nailazili branitelji koji su bili u proboju iz Vukovara, pa je tako Julije Novak sa sobom osmog dana poveo Đuru i Ramu, a onda je deveti dan Željko Đapić izvukao Ivetu. Meni nisu mogli pomoći, jer sam bio u takvom stanju da bi me šestorica morala nositi. I tako sam sav izrešetan po rukama i nogama, po cijelom tijelu 12 dana tamo ležao dok me nije zarobila JNA – prisjetio se Jurčan.
Nakon toga uslijedile su torture i batinanja u Marincima, Petrovcima, Šidu i Sremskoj Mitrovici. Operiran je u Novom Sadu, gdje su mu amputirali lijevu potkoljenicu, stopalo desne noge i fiksator lijeve ruke, ali su ga u logoru držali sve do 27. 3. 1992., kada je razmijenjen. Od povratka u Bogdanovce nije prestao tražiti suborce koji su ostali u kukuruzištu kod Marinaca.
Priča o spomeniku
- Maltene svaki dan sam dolazio ovdje, jer sam znao da su tu negdje – kaže Jurčan. Toliko je bio uvjeren u to da im je zajedno s danas jedinim preživjelim iz tog tima Đurom Kovačevićem i zapovjednikom HOS-a u Bogdanovcima Damirom Radnićem odlučio podići spomenik. Pomogao im je u tome i Drago Vištica, branitelj iz Nuštra, koji je te 1991. išao u potragu za Ivicom.
- Imali smo ekipu u kojoj su uz mene bili Ivo Kelić, Petej Šandor, Guber, Dario Novak, Hrvoje Domazet, Igor Malenica, Igor Orlovčić i mađarski legionar Hijena. Tražili smo ranjene, pa tako i Ivicu, ali dok smo došli tamo, on je već bio zarobljen. Našli smo samo krvavu deku. I zato sam im pomogao oko spomenika, jer da nije bilo takvih momaka, tko zna koliko bi još ovakvih grobnica bilo sve do Varaždina – kazao je Vištica. Priča sa spomenikom dodatno je nevjerojatna.
- Prva ideja bila je da ga postavimo točno na mjestu gdje je otkrivena grobnica, što mi tada nismo znali. No, kako je to privatna zemlja, lokaciju smo spustili 10-ak metara niže i spomenik je službeno otkriven 9. studenoga 2019. Nevjerojatno je to. Kao da se umiješala Božja ruka – kažu Jurčan i Vištica.
Povezani tekstovi
