Nitko ne očekuje niti zagovara da se hrvatska politika prema Srbiji postavi barbarski, ali minimum očekivanja je to da se postavi kao zrela, europska država koja štiti interese vlastitog naroda i povijesnu istinu. Partnerstvo sa Srbijom da, ali ono mora biti utemeljeno na činjenicama i njihovu obostranom poštivanju.
Sudeći po izjavama i potezima koje su posljednjih mjeseci izveli vodeći srbijanski političari Srbija nesumnjivo još nije raščistila s prošlošću i vodi opasnu politiku. Ne samo da nema ni najmanju volju prihvatiti odgovornost za agresiju na Hrvatsku, nego njeni političari, a teško da je to slučajno, konstantno podižu tenzije.
Iz svega bi se dalo zaključiti da za Srbiju rat s Hrvatskom još nije završen. I ne će biti dok ne priznaju Oluju kao legitimnu oslobodilačku vojno-redarstvenu akciju kojom je međunarodno priznata Hrvatska oslobodila svoj od druge države i pobunjenika okupirani teritorij.
Srbija, pak, i dan-danas radi sve da Oluju prikaže kao napad na nedužno srpsko stanovništvo iako je takvo što čak i presudom Haaškog suda odbačeno. Štoviše, svakim novim potezom ili izjavom svakodnevno jačaju tenzije između dvije zemlje, a pravog odgovora iz Hrvatske još nema. Uz to, službena Srbija najavljuje da će 5. kolovoza proglasiti danom srpskih žrtava što opet gura priču o, u najmanju ruku, podijeljenoj krivnji iako je činjenica da su srpske vojne snage došle u drugu državu, a ne obrnuto. Kao što je činjenica da su nedužne srpske žrtve u Oluji stradavale mahom od srpske ruke.
Srpski general Mile Novaković, primjerice, na ulazu u Dvor na Uni, 8. kolovoza, izdao je zapovijed da se tenkovima pogazi srpska kolona s izbjeglicama, a u Haagu je dokazano da je broj srpskih žrtava u Oluji daleko od onog što je Savo Štrbac pokušavao nametnuti. Takvih je primjera puno.
Trebamo li se brinuti?! I te kako!
Krenimo redom. Prije koji dan srbijanski šef diplomacije Ivica Dačić drsko poručuje da će Srbija pozorno pratiti koje će države poslati vojsku na vojnu paradu 5. kolovoza koju organizira Hrvatska u povodu akcije Oluja, a njihovo će sudjelovanje smatrati „antisrpskim stavom“. Dačić bez diplomatskog ili pristojnog objašnjenja otkazuje i dolazak na Croatia Forum u Dubrovniku čime se prema Hrvatskog ponaša u najmanju ruku – neprimjereno.
Drugo, rehabilitacijom četničkog vojvode Draže Mihailovića Srbija je pokazala da je miljama udaljena od europskih vrijednosti i da se još uvijek nije spremna suočiti s povijesnim činjenicama. Krivotvorina i dalje ostaje light motiv srpske politike. Naravno, nitko ne govori o aktiviranju fašističkih snaga u Srbiji, a iz Hrvatske je opet izostala dovoljno jaka i efektna reakcija.
Slučaj treći, u Hrvatsku dođe srbijanski ministar za rad i zapošljavanje Vulin i besramno izvrijeđa hrvatskog blaženika naravno ne prežući od toga da izvrne i prevrne sve činjenice i da blagopokojnog kardinala Stepinca stavi u kontekst kakav ne samo da ne zaslužuje nego je i daleko od istine. I opet nikom ništa.
Slučaj četvrti, Srbija u Beogradu podiže spomenik Gavrilu Principu, članu radikalne desne srpske skupine Crna ruka, atentatoru na austro-ugarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda u Sarajevu 1914., čije ubojstvo povjesničari smatraju povodom za početak Prvog svjetskog rata.
Nekadašnji četnički vojvoda, a danas predsjednik Srbije, Tomislav Nikolić tom prigodom poručuje: „Ako je Winston Churchill u svojoj knjizi Nepoznati rat napisao da je Princip umro u zatvoru, a da spomenik koji su njegovi sunarodnjaci podigli slavi njegov i njihov zločin i genocid, onda ne čudi i prijedlog rezolucije o Srebrenici, kojim bi od danas simbol zločina bila samo Srebrenica.“ I dodaje da ne će dopustiti vrijeđanje Srba ubijanih u Jasenovcu, Staroj Gradiški, Jadovnom, te strijeljanih tijekom njemačke okupacije u Kraljevu, Kragujevcu i Novom Sadu.
Dakako, opet promašena tema jer Hrvatska i sve hrvatske opcije daleko su od toga da vrijeđaju bilo čije nedužne žrtve, a s druge strane najveće zločine devedesetih od Vukovara do Srebrenice u tuđoj zemlji počinili su upravo Srbi.
Slučaj peti je odnos prema Šešelju. Iako je Haaški tribunal tražio da se uhićenje i izručenje čelnika radikala Vojislava Šešelja obavi u što kraćem roku, vlasti u Srbiji odlučile su poštovati domaće zakonodavstvo koje za to zahtijeva ispunjenje određene procedure, tako je upitno hoće li Šešelj ikad biti vraćen u Scheveningen.
To što srpska politika laže i manipulira manje je zabrinjavajuće jer Srbi laž, kao što priznaje i njihov nacionalistički radikalni ideolog Dobrica Ćosić, doživljavaju kao normalni oblik patriotizma i potvrdu urođene inteligencije (Deobe, 1961.)
Zabrinjavajuće je, međutim, što izostaje hrvatski odgovor (čast pojedincima). Jer srpske ozbiljne provokacije i opasna politika daleko su od europskih uzusa i očito idu za stvaranjem nekih novih sukoba.
Nažalost, hrvatska se politika, unatoč relevantnim dokazima i činjenicama, nikada nije znala kvalitetno postaviti prema takvim srpskim provokacijama. Uvijek je šutjela u ime nekog „višeg“ interesa: ulaska u NATO, Europsku uniju, a danas, pak, jer smo taoci ambicije Vesne Pusić da postane glavna tajnica UN-a. Dakako, nitko ne očekuje niti zagovara da se hrvatska politika prema Srbiji postavi barbarski, ali minimum očekivanja je to da se postavi kao zrela, europska država koja štiti interese vlastitog naroda i povijesnu istinu. Partnerstvo sa Srbijom da, ali ono mora biti utemeljeno na činjenicama i njihovu obostranom poštivanju.
Hrvatska će samo tako postati istinski predvodnik u “regiji”.
Povezani tekstovi
