ZAGREB - U subotu, 12. januara 2019. godine, u svečanoj sali Rektorata Sveučilišta u Zagrebu, povodom dana verskih sloboda, održana je svečana jubilarna sednica Udruženja za verske slobode u Republici Hrvatskoj. Svečanoj sednici prisustvovali su: gospodin Milan Bandić, gradonačelnik grada Zagreba, gospodin dr Ivo Josipović, bivši predsednik Republike Hrvatske, gospodin dr Diop Ganun, glavni sekretar međunarodnog udruženja za verske slobode (IRLA), gospođa Lora Vidović, Pučka pravobraniteljica, gospodin dr Šime Jerčić, direktor Vladine Komisije za odnose sa verskim zajednicama, predstavnici crkava i verskih zajednica u Republici Hrvatskoj, kao i mnoge druge javne ličnosti iz političkog, novinarskog i kulturnog života.
Glavni odbor Udruženja za verske slobode doneo je odluku da ovogodišnji laureati budu: Mitropolit zagrebačko-ljubljanski gospodin dr Porfirije i sveštenik Tvrtko Barun, direktor JRS – isusovačke službe za izbeglice.
Obraćajući se ovogodišnjem laureatu, gospođa Jadranka Brnčić pročitala je obrazloženje za dodelu priznanja Udruženja u kojem se ističe mirotvorni doprinos Mitropolita Porfirija u promovisanju kulture dijaloga i verskih sloboda. Ona je istakla sledeće: „Biti predstavnik Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj čak i poslije toliko godina nakon ratnih sukoba – čije povijesno pamćenje još nije pročišćeno ni u srpskom niti u hrvatskom narodu pa njihovi pripadnici često još pristupaju jedni drugima s predrasudama – zacijelo nije laka zadaća. Pritisci i očekivanja su golemi s obiju strana“. S jedne strane, po njenom mišljenju, „pripadnici srpskoga naroda u Hrvatskoj opterećeni su naslagama nemira i straha te se i najmanji nesporazumi koji još uvijek postoje između Srbije i Hrvatske jer na iste događaje, iz bliže i dalje prošlosti, gledaju različito, snažno odražavaju na njih. S druge, pak, strane, otvorenost za dijalog i ekumenizam, pojedini pripadnici Srpske pravoslavne crkve u Srbiji ne prihvaćaju uvijek blagonaklono. Kada je riječi o najosjetljivijim pitanjima, kako za Srbe tako i za Hrvate, mitropolit Porfirije u svakoj prigodi, ma kome se obraćao, nalazi jasne, istodobno realistične i pomirljive riječi“.
U nastavku je gospođa Brnčić naglasila da „Mitropolit Porfirije nije sklon davati ad hoc tumačenja, nego govori biranim riječima, trudeći se da nikoga ne povrijedi i da ne zađe na sklizak teren politike. Nije to izraz puke političke korektnosti, nego svijesti da svaka riječ može biti poticaj za produbljivanje nesporazuma i izazov za moguće nove sukobe. Vrlo je jasan kada je riječi o sprezi vjerske i nacionalne pripadnosti: „Ako je jača ljubav prema Bogu, onda on postaje pokretač i sadržaj i krajnji domet našeg života. Ako prevladava ljubav prema samome sebi, onda Boga pretvaramo u ideju, u ideologiju, on postaje instrumentom, čime promoviramo svoju sebičnost, egoizam i samoljublje. Kada vjera postaje ideologija, kada Crkva postaje institucija koja hoće moć, znači da su oni koji vjeruju u Krista, njega stavili u drugi plan. Raspeti se i uzeti svoj križ, to nas vodi potpunoj slobodi od svih idola, od idola države, nacije i Crkve, i od Boga kao idola“.
Zaključujući svoje obrazloženje gospođa Jadranka je istakla: „Mitropolit Porfirije, dakle, osobno nastoji živjeti i djelovati u skladu s Evanđeljem te pruža riječi nade. U svim prigodama: javnim nastupima i propovijedima, razgovorima s ljudima iz političkih i crkvenih krugova, s novinarima ili na tribinama, vjerno i ustrajno šalje poruku mira i bratoljublja. Doista, jedini načini da svi zajedno idemo naprijed i pripremimo budućnost za našu djecu jesu: dijalog, praštanje i pomirenje“.
Mitropolit Porfirije se posle primanja priznanja obratio Glavnom odboru Udruženja za verske slobode u RH i svima prisutnima zahvalivši se najsrdačnije na dodeljenom priznanju i obećao da će i u buduće činiti sve što je u njegovim moćima, kako bi svako mogao slobodno da ispoveda svoju veru. On je u nastavku naglasio da „je čovek najveća vrednost u čitavoj tvorevini iz proste činjenice da je on jedino biće koje je nazvano ikonom Božijom, a ikona Božija je pre svega zbog toga što je slobodno biće. A Bog je jedino apsolutno slobodan. Čovek svoju slobodu dobija od Boga, dobija je pre svega, kako Oci Crkve govore, vezanu za slobodnu volju. Stvoren je kao biće koje ima slobodnu volju. Ali to još uvek ne znači da je samom tom činjenicom, budući da je dar, slobodan i ostavren kao slobodno biće. Da bi zaista i postao čovek slobodno biće on tu svoju volju, koju može da zloupotrebljava darove i potencijale koje je dobio, a može i da ih afirmativno upotrebljava, tom slobodnom voljom postaje zaista slobodan onda kada čini dobro. Upravo kako smo čuli poziv apostola Pavla: „Jer ste vi, braćo, na slobodu pozvani; samo ne slobodu za ugađanje tijelu, nego da iz ljubavi služite jedni drugima“( Gal 5, 13). Sloboda prema tome koja ne podrazumeva zajednicu sa drugima, to znači koja ne podrazumeva spremnost da se drugome dâ mesta pored sebe ili bolje reći u sebi, u svome srcu, zapravo je contradictio in adjecto, nije sloboda».
Zaključujući svoje izlaganje Mitropolit je naglasio «da je čovek iznad svega, jer je čovek važniji od svih pravila i svih zakona i spremnost po primeru Hrista na odricanje, na Krst i na raspeće. Neka bi dao Bog da zaista budemo slobodni i kako kaže Džordž Orvel, ako sloboda znači nešto uopšte, ona znači pravo da kažemo ljudima ono što ne žele da čuju, ili kako kaže Gete, da ne možemo imati slobodu ako nam savest nije čista. To ništa drugo nije nego upravo fundament koje nam iznosi Jevanđelje i svaka druga religijska knjiga ili svaki čovek koji veruje u Boga».
Po završetku svečane sednice i slikanja sa laureatima druženje je nastavljeno uz posluženje za sve prisutne.
Povezani tekstovi
