Veselin Bojović iz Žabljaka, koji je 1992. kao 19-godišnji ratni zarobljenik bio zatočen i mučen u vojnom zatvoru Hrvatske vojske Lora u Splitu, posvjedočio je za Televiziju Vijesti iz Crne Gore da je dobio poziv Specijalnog državnog tužiteljstva Crne Gore dodajući kako se nada da će biti nastavljen proces koji je počeo prije dvanaest godina njegovim iskazom Specijalnome državnom tužiteljstvu o zločinima u Lori.
Bojović je to ustvrdio u intervjuu koji je Televizija Vijesti objavila u subotu, 9. veljače. On je uhićen u travnju 1992. godine u Gabeli kod Čapljine u Bosni i Hercegovini, kao 19-godišnji vojnik Jugoslavenske narodne armije (JNA) te s još jedanaest uhićenih pripadnika JNA prebačen u splitsku Loru, gdje je četiri mjeseca proveo u bloku B. “To je strava i užas, ‘ko nije proživio Loru, ne može znati što se sve izdešavalo tamo. Kaos. Borba za život. Smrt. U tim trenucima je bolja smrt bila. Nije čovjeku bilo ni do čega, samo da prekrati muke. Molili su ljude da ih ubiju, da im prekrate muke. Najviše su se iživljavali ovi što dođu s ratišta, njihovi, napiju se, dođu, dovedu ih, po cijelu noć biju, mlate. Onda stražari, ovaj Tomo Duić, on je mene najviše maltretirao, ne što sam Crnogorac, što me mrzio, ne znam. U nesvijest padnem, pa povraćam. Hidrantom su nas kupali, izvode u krug, obaljuje te hidrantom. Postroje nas, okrenu ka zidu gole”, rekao je Bojović.
Prije dvanaest godina Bojović je dao izjavu o zarobljeništvu u “Lori” Specijalnom državnom tužiteljstvu u Podgorici. Proteklog četvrtka, 6. veljače, dobio je poziv da se javi Specijalnom tužiteljstvu u četvrtak, 13. veljače u podne. Očekuje saslušanje i nada se da će pravda biti zadovoljena. “Ipak sam ja aktivni vojnik, jedini iz Crne Gore živi svjedok koji mogu nešto da pomognem, dok sam još u svijesti”, rekao je Bojović.
Potvrdio je da su ih mučili strujom. “To je indukcija, telefon improvizirani naprave, svežu za prst, poliju vodom noge i zavrte. To je padanje u nesvijest. To su najžešći bolovi. Da se javim kući na telefon, kaže, odvede te u prostoriju. Užas”, kazao je Bojović.
Svjedočio je i o logorskom bloku C u kojemu su, prema svjedočenju preživjelih, zarobljenici bili podvrgnuti najokrutnijem fizičkom i psihičkom mučenju, a neki su i umrli. Bojović je rekao da je upoznao Luku Adžića, koji je umro godinu dana nakon oslobađanja, vjerojatno od posljedica torture. “Ja sam po priči Luke Adžića, on je bio sa njima, čuo sam kad su dovedeni, tad su bili najveći jauci, tuča i vriska iz bloka C. Mislim da su dvije, tri noći tu bili, da su ih držali. Luka mi je rekao da su iz Šavnika momci. On je rekao i da je neke poznavao. U ćeliji je bio s njima. Pričao mi je šta su im sve radili”, kazao je Bojović dodajući da su jednome navodno izvadili oko, jednome uho, da su jednom odsjekli spolni organ. “To sam vidio i ja kad sam ribao hodnik i WC u bloku C. Odveli su nas dvojicu te smo to ribali i poznao sam naglasak naših ljudi – ‘ubij me, ne muči me, molim te, daj mi malo vode’. Treću noć mislim da nije više ništa. Ja sam se raspitivao, stražar je rekao, nema više, tvoji su zemljaci u hladnjači“, kazao je Bojović.
“Luka je bio u teškom psihičkom i fizičkom stanju. On je dobio batina i batina”, rekao je Bojović.
Na pitanje bi li danas prepoznao svoje mučitelje i koga se najviše sjeća, rekao je da su to Tomo Duić, Emilio Bungur i Anđelko Botić. “Oni su najviše maltretirali ljude”, kazao je Bojović. Duić, Bungur i Botić pred hrvatskim su sudovima osuđeni za ratne zločine u Lori.
Bojović je ustvrdio da je među mučiteljima bila i žena. “Tanja, Tomova supruga, djevojka. Ona je naše ljude tukla, mene stvarno nije. Pozdravljao sam, pjevao, morao sam. Rezerviste, Luku i Žarkovića je maltretirala, gledao sam svojim očima. Luka je morao i cipele da joj liže. Stane štiklom na ruku i kaže liži. Stari Duvnjak iz Livna je bio sa nama, 72 godine. Naspu sapunicu u lavor i šampon, ona saspe i mora da pije. Natjera starog čovjeka od 72 godine”, rekao je Bojović. Riječ je Tanji Belobrajdić iz Vukovara, autorici romana “Crni kaput” u kojemu opisuje mučenja nad hrvatskim ratnim zarobljenicima, koja je bila supruga zapovjednika vojnog zatvora u Lori Tomislava Duića u vrijeme kad su zločini počinjeni. Belobrajdić je proteklih godina pokrenula nekoliko sudskih postupaka protiv hrvatskih novinara i aktivista koji su, na temelju svjedočanstava sličnim Bojovićevome, iznijeli sumnje da je mučila ratne zarobljenike u Lori a potom to iskustvo iskoristila kao građu za svoj roman, koji je u Hrvatskoj dobio i nekoliko književnih nagrada.
Procesi zbog ratnih zločina u Lori pred hrvatskim sudovima traju duže od dvadeset godina. Prva optužnica Županijskog državnog odvjetništva u Splitu podnesena je u ožujku 2002. protiv pripadnika 72. bojne Vojne policije HV-a da su, u razdoblju od ožujka do rujna 1992. u Vojno-istražnom centru “Lora” u Splitu bez ikakvog pravnog osnova, držali veći broj zatočenih civilnih osoba, uglavnom srpske nacionalnosti, zbog sumnje da su sudjelovali u neprijateljskim djelovanjima. Pri tome su vrijeđali njihovo ljudsko dostojanstvo, ponižavali ih, fizički i psihički zlostavljali, mučili i tjelesno kažnjavali – sve do usmrćenja nekih od njih: Gojka Bulovića i Nenada Kneževića. Optuženi su Tomislav Duić kao zapovjednik zatvora Lora, Tonči Vrkić kao njegov zamjenik; Miljenko Bajić, Josip Bikić i Davor Banić kao pripadnici interventne grupe – voda, te Emilio Bungur, Ante Gudić i Anđelko Botić kao stražari.
Nakon više ponovljenih suđenja, Tomislav Duić pravomoćno je u studenome 2022. osuđen na deset, a Emilio Bungur na osam godina zatvora. Ranije su izrečene i kazne ostalim optuženicima, pa je Miljenko Bajić osuđen na četiri i pol godine zatvora, Josip Bikić na četiri, a na zatvorske kazne osuđena su i ostala četvorica optuženika.
Povezani tekstovi
