D.I.C. Veritas

Obilježavanje 17. godišnjice Velikog krajiškog egzodusa u avgustu 1995 (“Oluja”)

Draga braćo i sestre,
Poštovani prijatelji,

Mi Krajišnici sa lijeve obale Une, evo već sedamnaesti put, onoliko puta koliko godina i traje naše izgnanstvo iz zavičaja, na ovom svetom mjestu, palimo svijeće za pokoj duša našim rođacima, prijateljima, saborcima i sunarodnicima postradalim u posljednjem ratu i poraću na području Hrvatske i bivše RSK, istovremeno se sjećajući i onih koji stradaše u svim predhodnim i naknadnim ratovima, pogromima i progonima.

A mnogo ih je stradalo od onog do ovog Kosova.

Trebaju li nam uopšte sjećanja i pomeni na tužne događaje iz prošlosti?

Jedni kažu da je toliko tužnih događaja u istoriji srpskog naroda da bi zafalilo dana u godini da se svaki od njih obilježi. Njihov moto je da je život jedan i jedini i da ga ne treba proćerdati na pomene i sjećanja, već da ga treba živjeti u što češćem i većem slavlju, veselju i radosti.

Drugi, opet, kažu da nam se često istorija, ona tužnija i ružnija, upravo i ponavlja zbog toga što nedovoljno pažnje i pijeteta poklanjamo našim pokojnicima koji su stradali braneći vrijednosti kao što su sloboda, čojstvo i junaštvo i preko kojih znamo ko smo, šta smo i odakle smo i koji određuju našu svijest o pripadnosti nacionu i vjeri.

Vjerujem da svi mi, koji smo se večeras okupili na ovom svetom mjestu, pripadamo onim drugima.

A neposredni povod za ovu tužnu manifestaciju jeste 4. avgust 1995. – dan kada su hrvatske oružane snage, uz odobrenje i podršku NATO-a, u sadejstvu sa snagama HVO-a i Armije BiH, izvršile agresiju na sjevernu Dalmaciju, Liku, Kordun i Baniju, to jest na Srpsku oblast Krajina u sastavu tadašnje Republike Srpske Krajine.

Agresija je izvršena uprkos činjenicama da je ta oblast bila pod zaštitom UN-a, i da su predstavnici RSK dan prije u Ženevi prihvatili prijedlog MZ o mirnom rješenju sukoba.

Za nekoliko dana neravnopravne borbe slomljen je otpor Srpske vojske Krajine. Narod zapadne Krajine, njih preko 220.000, poučen “istorijskim iskustvom”, kreće u dotad najveću srpsku “seobu”, na istok braći po vjeri i naciji.

Hrvatski vojnici, a za njima nisu zaostajali ni muslimanski, nad Srbima sa kojima su došli u kontakt, upotrebljavali su već toliko puta isprobane metode likvidacija: klanja, spaljivanja, metak u potiljak, bacanje u jame…, ali i neke nove: zamrzavanje i spaljivanje hemikalijama.

I kad je prestao svaki otpor SVK, agresor je ubijao ljude u izbjegličkim kolonama i do Une i preko Une duboko u teritoriju tadašnje Republike Srpske.

Na putevima kojima su se kretale krajiške izbjegličke kolone ostajali su leševi ubijenih artiljerijskim granatama, avionskim raketama, snajperskim hicima, noževima…

Na evidenciji Veritasa nalaze se imena 1.922 poginulih i nestalih Srba iz ove akcije i poslije nje, od čega oko 62 odsto civila, od kojih su oko polovine bili stariji od 60 godina. Među žrtvama se nalazi oko 28 odsto žena, od kojih su dvije trećine bile starije od 60 godina, što predstavlja jedan od “crnih” rekorda posljednjeg građanskog rata na prostorima prethodne Jugoslavije.

Od ukupnog broja žrtava do sada je riješena sudbina tek oko polovine. Hrvatska izbjegava bez valjanog razloga ekshumacije i poznatih mjesta ukopa sa više od 400 posmrtnih ostataka, uglavnom pod oznakom “nepoznat”, što je jedinstven slučaj na području bivše Jugoslavije, kao što bez pravog razloga oteže i sa identifikacijama dosad ekshumiranih posmrtnih ostataka (263).

A iz cijelog perioda rata i poraća, od 1991. do 2000., na Veritasovom spisku nalazi se preko 7.000 srpskih žrtava, među kojima je još uvijek više od 2.000 nerasvjetljenih sudbina.

Upravo njima, smrtno stradalima u posljednjem ratu na području Hrvatske i tadašnje RSK, ma gdje da im se kosti nalaze, simbolički i palimo, svih ovih “postolujnih” godina na ovom istom mjestu, za svaku dušu po jednu svijeću.

Ako im ne možemo posjetiti grobove, bilo zbog tog što ne znamo gdje su, bilo zbog toga što ne možemo ili ne smijemo do njih, možemo upravo ovo što radimo večeras u porti Hrama Hrista Spasitelja – da im zapalimo svijeće i pomolimo se za pokoj duša njihovih.

Radili smo to i na temeljima ovog Božjeg zdanja, radili smo to i kad je Hram počeo da sa uzdiže iz pepela kao Feniks.

I Krajina je popaljena i opustošena 1995. od potomaka onih koji su 1941. razrušili tek sagrađeni Saborni Hram SVETA TROJICA na čijim temeljima je i iznikao ovaj današnji.

Slična sudbina i dovela je nas prekounske Krajišnike na njegove temelje sad već daleke 1996. Vjerovali smo u vaskrsnuće hrama i vaskrsao je još veći i ljepši nego onaj predhodni.

Ako budemo vjerovali i u vaskrsnuće Krajine, i ona će vaskrsnuti jednog lijepog dana, a možda i malo prije. Zalog za njeno vaskrsnuće je i 7.000 Krajišnika koji živote dadoše za nju i kojima poklanjamo ovo večerašnje sjećanje.

I pod uslovom da ih nikad ne zaboravimo. Jer ko zaboravi prošlost, nema ni budućnosti.

“Naše je samo ono što poklonimo drugima” – zapisao je nepoznati monah sa Hilandara.

A to znači da smo svi mi koji smo večeras “posjetili” pokojnike u našim srcima i snovima, postali bogatiji, naravno u duhovnom smislu.

Hvala Vam braćo i prijatelji na večeras poklonjenom sjećanju krajiškim stradalnicima, i sa opojanim i sa neopojanim kostima.

Koristim priliku da vas pozovem da nam se pridružite u sjećanju na njih i narednih dana.

 

Izgovorio  Savo Štrbac 3. avgusta 2012. godine,
ispred hrama Hrista Spasitelja u Banja Luci.

 

Povezani tekstovi

facebooktwittergoogle_pluslinkedinmailfacebooktwittergoogle_pluslinkedinmail

Komentari su isključeni.