D.I.C. Veritas

Pečat, 10.04.2015., Samokritika Srbije

Najnovija sporenja na liniji Beograd – Zagreb još jednom dokazuju da je Hrvatskoj u odnosu na Srbiju dozvoljeno praktično sve, dok Beograd, kada se usudi da podigne glavu iznad blata i progovori o onome što smatra nepravdom, biva istovremeno gurnut ponovo u blato spolja i povučen iznutra.

Kod nekih Srba postoji tendencija da ih mnogo više boli domaća istina nego strana laž. Da je mnogima preterana samokritika postala uslovni refleks

Tokom intervjua koji je sa vođom svetske revolucije, Josifom Visarionovičem Staljinom, vodio 1934. godine, čuveni pisac naučne fantastike Herbert Džordž Vels, govorio je o PEN klubu, kojem je tada predsedavao i rekao da se u ovom udruženju „insistira na slobodnom izražavanju mišljenja – čak i onog opozicionog“. „Nadam se da ću o tome razgovarati sa (Maksimom) Gorkim. Ne znam da li ste vi već spremni za toliku slobodu?“, upitao je pisac. „Mi boljševici to nazivamo ‚samokritika‘. Naširoko je upražnjavamo u SSSR“, odgovorio je Staljin. Samokritika je iz Sovjetskog Saveza, sasvim prirodno, preneta i u od nacista tek oslobođenu Jugoslaviju i Srbiju. Uobičajeni ritual bio je da se, ukoliko neki od članova Komunističke partije zabludi, pruži šansa za iskupljenje – javno, na partijskom sastanku. Običaj je bio da bludnik govori samo o sopstvenim gresima, ali preporučljivo je bilo da spominje i grehe drugih, što bi veoma blagotvorno delovalo na njegovu potencijalnu rehabilitaciju. Ovakva vrsta samokažnjavanja radi iskupljenja posebno se jako ukorenila u Srbiji, gde je i evoluirala i prerasla u nešto što se u modernim vremenima počelo nazivati „autošovinizam“. Linija između ova dva je veoma tanka, a narod je na ove fenomene toliko navikao da mu je neretko jako teško da ih identifikuje.

Dokaz ovoga stanja su i nedavni istupi predsednika Izvršnog odbora Socijalističke partije Srbije Branka Ružića. On je prvo u intervjuu za „Blic“ od 23. marta ove godine izjavio da je samo „skromni levičar i mali političar“ (samokritika) a onda u intervjuu za „Kurir“ od 5. aprila postavlja pitanje „kako možemo (mi nesrećni Srbi) da dođemo u poziciju da kritikujemo državu (Hrvatsku) koja je pre godinu dana ušla u EU“ (autošovinizam). „Moramo da svedemo na minimum eventualnu štetu u međunarodnim odnosima bez ikakvog racionalnog razloga“, dodao je Ružić. Dakle, šta nam je poručio skromni levičar? Da je blasfemično kritikovati državu koja je ostvarila toliko civilizacijsko dostignuće i napredak, te se uspela učlaniti u EU, a da podsećanje na zločine počinjene nad pripadnicima svog naroda predstavlja „nanošenje štete međunarodnim odnosima bez racionalnog razloga“. Zaista, podsećanje na 250 000 prognanih je krajnje neracionalno u modernom svetu kojem teže skromni levičari i u kojem su jedina racionalnost slobodno tržište i profit. Da ne zaboravimo i slobodan protok ljudi i roba, u čemu su se najnoviji članovi EU 1995. pokazali kao velemajstori. Ružić nije jedini u Srbiji, Hrvatskoj i drugim državama kojima smeta ponašanje, kako je rekao, „političkog cirkusanta“ Vojislava Šešelja, uključujući i njegovo paljenje hrvatske zastave. Prema anketama, takvo ponašanje u Srbiji podržava manje od pet posto građana. Ovde je Ružić, vidimo, u ubedljivoj većini. U manjinu ga svrstava, međutim, to što njemu očigledno više smeta paljenje hrvatske zastave, nego paljenja srpskih kuća 1995. Da nije tako, on ne bi smatrao da su izjave koje je ministar Aleksandar Vulin dao na račun Hrvatske, njenog premijera Zorana Milanovića i nekih drugih susjeda, „štetne“, nego, nažalost realne, i shvatio bi šta je u njima bilo „rezonski“.

U dosadašnjem radu ministra Vulina „štetnim“ i „nerezonskim“ bi se moglo nazvati njegovo učešće u pregovorima o Briselskom sporazumu i može mu se zameriti što tada nije još jače podigao svoj glas u odbranu interesa Srbije, a nikako što to danas čini ukazujući Milanoviću na neke nedvosmislene činjenice. Prašina se, naime, sada podigla jer je Vulin, reagujući na Milanovićevu izjavu u vezi sa „slučajem Šešelj“, rekao da bi hrvatski premijer trebalo da „prevlada sujetu“ i dođe u Beograd, upozna 250 000 proteranih iz „Oluje“, i objasni im da oni nisu Hrvatsku napustili iz ekonomskih razloga, već da su bežali pred jamom i ustaškim generalom, bivšim haškim optuženikom Antom Gotovinom. Takođe, on je Milanovića pozvao da više ne govori „tako loše o Srbiji“, te da mu ona „nije neprijatelj“. On je hrvatskom premijeru poručio i da probleme u Hrvatskoj neće rešiti kritikovanjem Srba i Srbije, te da neće postati ni bolji čovek ni bolji političar tako što će se na Srbiju bacati kamenjem. Postavlja se pitanje šta je tu štetno i nerezonski.

Pogled u komšijsko dvorište

Polemiku Vulina i Milanovića, odnosno Vulina i dobrog dela hrvatskog establišmenta, koju se Ružić osetio pozvanim da komentariše, nije, međutim, ni izazvao ministar u Vladi Srbije, nego hrvatski premijer. Prva Vulinova izjava nije imala nikakve veze niti sa Hrvatskom, niti sa Milanovićem. Vulin je prosto rekao da odluka Haškog tribunala o vraćanju Vojislava Šešelja u pritvor predstavlja pokušaj destabilizacije Srbije i njene vlade. Dobar deo javnosti odmah se obrušio na ovu tvrdnju ne dovodeći, međutim, u pitanje njenu istinitost bilo kakvim argumentima. To bi i bilo teško, jer je, kako smo već pisali, sve u vezi sa oslobađanjem i ponovnim pritvaranjem Šešelja sporno. Ovom horu se, iz nekih čudnih razloga, pridružio i Milanović. Gledajući u komšijsko dvorište, pošto u svom nema dovoljno đubreta, Milanović je rekao da je Vulinova izjava „neshvatljiva“. Njegovo uplitanje u političku situaciju Srbije je, s druge strane, sasvim „shvatljivo“. Shvatljivo je njemu, hrvatskom vrhu, Branku Ružiću i mnogima drugima u Srbiji. Predsednica najmlađe članice EU, Kolinda Grabar Kitarović, pozdravila je ovu odluku Suda i dozvolila sebi da oceni da je „svima jasno da je on (Šešelj) odgovoran za ratne zločine, da je ratni zločinac i mesto mu je u Hagu“. Kako to da Milanoviću, a ni Ružiću, nije „neshvatljivo“, niti „štetno“ da predsednica jedne (nezavisne) države procenjuje ko je nesumnjivi ratni zločinac, iako Sud, koji se do sada nije libio da šakom i kapom osuđuje ljude (Srbe) za ratne zločine, ovom čoveku nikako ne može da izrekne ni prvostepenu presudu. Ovo je u suprotnosti sa osnovnim demokratskim principom presumpcije nevinosti i predstavlja klevetu. Pozvanim da pruži svoje mišljenje o ovome smatrao se i njen prethodnik Stjepan Mesić koji je rekao da je Šešelj „prekršio sva pravila kojih se morao držati“, pa je zato i normalno da bude vraćen u pritvor. Ova izjava je, takođe, „shvatljiva“ i „rezonska“, iako je potpuno neistinita, jer je Šešelj pušten a da nije prihvatio niti jedan jedini uslov za izlazak na slobodu, pa, prema tome, nije ni prekršio niti jedno pravilo.

Vulin možda jeste emotivno reagovao na Milanovićevu izjavu, ali, ponovo, ništa od onoga što je rekao se ne može argumentovano osporiti. I sam Vulin je izazvao svoje kritičare da ospore ono što je rekao. „Izviniću se ako mi neko kaže da sam pogrešio. Ako sam time što sam predložio Milanoviću da sprovede reforme pogrešio, izvinjavam se. Ako sam rekao da su Srbi proterani iz Hrvatske, da nisu došli iz ekonomskih razloga na nečiji poziv već bežeći od rata, ako je to greška, voleo bih da mi se objasni kako se stvorilo 250 000 izbeglih Srba. Ako nije istina da je Gotovina ustaša, izvinjavam se, ali voleo bih od njega da čujem da kaže da nije“, poručio je Vulin. Do zaključenja ovog broja „Pečata“ niko Vulinu nije dao „shvatljiv“ i „rezonski“ odgovor. Naprotiv, visoki državni zvaničnici Hrvatske nastavili su da pljuju po Srbiji i njenim predstavnicima na vrlo originalan način. U tome se posebno istakao hrvatski ministar branitelja Predrag Matić rekavši: „Za Vulina bi mogla da bude ista poruka kao i za (Vojislava) Šešelja: ,Idi, bre, pa se leči‘“. Diplomatski, korisno i rezonski. U ovom kontekstu interesantna je i izjava potpredsednika Vlade Hrvatske i ministra unutrašnjih poslova Ranka Ostojića da „svaki političar mora izuzetno da pazi šta govori, pogotovo u situaciji kada su takve poruke neprihvatljive“ i saopštenje hrvatskog Ministarstva spoljnih i evropskih poslova u kojem se navodi da su Vulinove izjave „uvredljive, nedopustive i krajnje neodgovorne“. Pošto nije bilo reagovanja na izjavu člana njihove vlade Matića, da se pretpostaviti da oni njegovu izjavu o Vulinu smatraju dopustivom, odgovornom i prihvatljivom. Ne želeći da u komšijskom dvorištu vidi bilo šta ružno, na ovo se nije osvrnuo ni Ružić, niti bilo ko drugi u Beogradu ko je osudio Vulinove nastupe.

Hrvatska pomirljivost

Hrvatska je otišla i korak dalje i zbog svega ovoga povukla potez koji se u diplomatiji smatra vrlo ozbiljnim i upozoravajućim gestom – povukla je na konsultacije svog ambasadora u Beogradu Gorana Markotića. Šef srpske diplomatije Ivica Dačić napomenuo je da do ovog diplomatskog šamara nije došlo zbog Vulinovih izjava, nego zbog toga što je Šešelj spalio hrvatsku zastavu. Njegova hrvatska koleginica Vesna Pusić ga je, međutim, vrlo direktno i nedvosmisleno demantovala rekavši da je njeno ministarstvo „u prvom redu reagovalo na izjavu člana srpske vlade, ministra Vulina, upućenu i Hrvatskoj i generalu (Anti) Gotovini i hrvatskom premijeru (Zoranu Milanoviću)“. Treba li napomenuti da Srbija nije istom merom odreagovala na izjave članova hrvatske vlade koje su daleko uvredljivije. Ili političara koji procenjuju da je ovim izjavama „potvrđen utjecaj četničkog pokreta u vrhu srbijanske političke elite“ (saopštenje Hrvatske konzervativne stranke od 2. aprila). Pa i da je razlog za povlačenje hrvatskog ambasadora na konsultacije bilo paljenje zastave, i tu je vrlo diskutabilno da li su i Hrvatska i Srbija adekvatno reagovale. Da li je zbog takvog gesta bilo potrebno protestovati na ovom nivou pošto je Srbija već pokrenula krivični postupak protiv Šešelja zbog ovoga? Da li je Srbija možda trebalo da povuče svog ambasadora u Hrvatskoj, pošto je u Splitu, na fudbalskoj utakmici 5. aprila spaljena srpska zastava? Naravno da nije, jer je srpsku zastavu spalio huligan, ali to nije trebalo da učini ni Hrvatska, jer je i njenu zastavu u Beogradu spalio čovek kojem najviše pristaje opis „huligan“. Sa druge strane, zbog izjava političke elite je, verovatno, trebalo, ali nije. Ovaj sled događaja jasno ukazuje da je u stvari „pomirljiva Hrvatska“, kako je u ovoj situaciji opisuju neki beogradski mediji (na primer Tanjug s naslovom „Hrvatska smiruje napetost i vraća ambasadora u Srbiju“ objavljenim 3. aprila) ta koja je i eskalirala ceo ovaj problem do potpuno „štetnih“ i „nerezonskih“ razmera.

Iako je pogrešio u proceni da je ambasador povučen zbog paljenja zastave, Dačić je bio u pravu kada je rekao da „ne može da prihvati to da je izjava Vulina izazvala ceo ovaj incident“, te da „ispada kao da je pre Vulinove izjave sve bilo idelano“. „Nije. Prve takve izjave su došle sa hrvatske strane, bili su takvi nastupi u Evropskom parlamentu oko Šešelja…“, rekao je Dačić.

Problem o kojem se ovde radi i koji je u suštini tema, međutim, prevazilazi i Vulina i Ružića. I Milanovića, i Grabar Kitarović, i Dačića i Pusićevu. Ružić i Vulin su samo paradigma mnogo većeg problema koji postoji između Hrvatske i Srbije odranije. Njih dvojica su dve suprotstavljene strane problema koji odavno postoji u samoj Srbiji – jedne koja ćuti i druge koja to odbija. Problem je u tome što je politički korektno, pa čak i poželjno, da Zagreb sebi dozvoljava da se meša, komentariše i rešava probleme koji su definitivno unutrašnja pitanja Srbije. Da sebi dozvoljava da slavi etničko čišćenje koje je sproveo nad svojim građanima srpske nacionalnosti. Da sebi dozvoljava sve i svašta. Srbija sa druge strane, mora da ćuti, sve to trpi i bude kooperativna. Da se stalno žrtvuje zarad boljih odnosa u regionu i svojih bezalternativnih evropskih integracija. Ne samo da je zločin nazvati stvari pravim imenom (kao što je reći da je Gotovina ustaša), nego je ozbiljno međunarodno krivično delo dostojno svake osude i podsetiti na svoje žrtve i svoja stradanja bilo da se radi o „Oluji“, Kravicama ili NATO agresiji. I Zagrebu i mnogima u Beogradu je sasvim normalno i prirodno da, na primer, Grabar Kitarović imenuje dvojicu bivših haških optuženika (iz demokratskih razloga nećemo reći „ratnih zločinaca“ jer ih je haška pravda oslobodila krivice) generala Antu Gotovinu i Mladena Markača u Savet za bezbednost Hrvatske. Zvanični Beograd na ovo nije reagovao, samo su Srbi koji su ostali da žive u Hrvatskoj upozorili na poruku koja se ovim gestom šalje. Direktor Dokumentaciono-informacionog centra „Veritas“ Savo Štrbac ocenio je da je ovo možda legalan, ali nemoralan i nepravedan čin kojim je poslata jasna poruka Srbima da ih u Hrvatskoj ne čeka ništa dobro. Predsednik Srpskog narodnog veća i poslanik u Hrvatskom saboru Milorad Pupovac rekao je da ovo pokazuje neosetljivost Hrvatske i nove predsednice prema srpskim žrtvama. Problem je da politički odmetnik i marginalac spali hrvatsku zastavu, ali nije problem da na inauguraciju hrvatske predsednice budu pozvani likovi poput Marka Perkovića Tompsona koji sa nostalgijom peva o klanju Srba u Jasenovcu i Gradiški Staroj. I, da se niko nije usudio da u tome vidi nešto sporno i da pomisli da kritikuje državu koja je pre godinu dana ušla u EU!

 

Piše Filip Rodić za pecat.co.rs

 

Povezani tekstovi

facebooktwittergoogle_pluslinkedinmailfacebooktwittergoogle_pluslinkedinmail

Komentari su isključeni.