D.I.C. Veritas

Politika, 09.06.2023, Savo Štrbac: Gde se denula „Petrovačka cesta”

Igrom „pingponga” između vanpretresnog i pretresnog veća Odeljenja za ratne zločine Višeg suda u Beogradu prođe još jedna godina izgubljene nade za oštećene, kojih je sve manje, da će pravda i za njih, pored toga što je spora, ipak, biti i dostižna Spomen obeležje žrtvama aviogranatiranja izbegličke kolone na Petrovačkoj cesti

Nedavno je zagrebački „Večernji list” (20. maja) objavio poduži intervju sa Zdenkom Raduljem, jednim od četvorice hrvatskih pilota koje srpsko Tužilaštvo za ratne zločine tereti da su tokom operacije „Oluja” naredili raketiranje kolone krajiških izbeglica na Petrovačkoj i Prijedorskoj cesti, pod naslovom: „Pilote sam osobno upozorio da je zabranjeno borbeno delovanje ako u koloni koja se povlači ima civila”.

Podsećam da je Tužilaštvo za ratne zločine RS u martu prošle godine  podiglo optužnicu po komandnoj odgovornosti protiv četiri hrvatska pilota zbog avio-granatiranja krajiških izbegličkih kolona 7. i 8. avgusta 1995. godine na Petrovačkoj i Prijedorskoj cesti, koju je Krivično vanpretresno (KV) veće Odeljenja za ratne zločine Višeg suda u Beogradu potvrdilo 3. juna prošle godine, što je izazvalo nezapamćenu medijsku i (ne)diplomatsku pažnju i u Srbiji i u Hrvatskoj. U optužnici se navodi da je u tim granatiranjima smrtno stradalo ukupno 13 civila, među kojima trudnica i četvoro dece, dok ih je najmanje 24 ranjeno, od kojih devetoro dece.

Ni u Hrvatskoj ni u Srbiji nije bilo iole poznatijeg vojnog, političkog i društvenog delatnika, uključujući i predsednike i premijere, koji se nisu izjašnjavali o toj optužnici. I svi mediji u obe države posvetili su mnogo pažnje i optužnici i inkriminisanim događajima. I ja sam im u junu prošle godine na ovim stranicama posvetio dva teksta, jedan pre, a drugi posle potvrđivanja optužnice. U avgustu sam učestvovao i na komemoracijama inkriminisanih događaja na mestima gde su se i desili i gde je „Veritas” podigao obeležja žrtvama. I govorio sam pred preživelim stradalnicima i rođacima ubijenih da će po beogradskoj optužnici vrlo brzo uslediti i suđenje i ako dođe do pravosnažne osuđujuće presude, u što, s obzirom na raspoložive dokaze, ne sumnjam, i nije najbitnije da li će osuđeni odrobijati izrečenu im kaznu, jer je mnogo bitnije da će se kroz beogradski postupak prikupiti svi validni dokazi o učešću hrvatskih aviona u granatiranju izbegličkih kolona na pomenutim cestama, i što će ti dokazi, i sadašnjim i budućim generacijama, svedočiti drugačiju istinu od sadašnjeg službenog hrvatskog narativa.

I sudski postupak je krenuo u očekivanom smeru. Već u oktobru zakazano je pripremno ročište, na kojem se otvorilo pitanje suđenja u odsustvu, pošto u spisu nije bilo dokaza da je hrvatska strana, preko koje su diplomatskim putem optuženim pilotima poslati pozivi za to ročište, isti i uručeni, zbog čega je ročište, radi pribavljanja takvog dokaza, odgođeno za novembar. Takav stav Pretresnog veća i u stručnim krugovima izazvalo je podeljena mišljenja. Jedni su, među kojima sam bio i ja,  smatrali da Pretresno veće, kad je propustilo da to uradi KV veće, mora odlučiti o predlogu tužilaštva za suđenje u odsustvu, pozitivno ili negativno, dok su drugi podržavali stav Pretresnog veća.

Na drugom ročištu za pripremno ročište nije se pribavio nikakav novi dokaz osim saopštenja hrvatskog Ministarstva pravosuđa i uprave objavljenog na sajtu njihove vlade po zaprimanju prve zamolnice da beogradsku optužnicu ne priznaju i da po njoj neće postupati, koje je tužilaštvo za ratne zločine dostavilo sudu. Pretresno veće zakazuje ročište za glavni pretres za decembar koje će se održati ukoliko se u međuvremenu pribavi dokaz o uručenju ili pokušaju uručenja poziva optuženima. Pošto Ministarstvo pravde Srbije nije moglo da dostavi ništa više od onog što je već dostavilo (o uručenju zamolnice diplomatskim putem), pretresno veće donosi „solomonsko rešenje” da predmet vrati KV veću da ono odluči o predlogu tužilaštva o suđenju u odsustvu, iako su mogli pretpostaviti da KV veće to neće učiniti, jer da su hteli to bi uradili prilikom potvrđivanja optužnice, što bi jedino i bilo u skladu sa zakonom i sudskom praksom.

I umesto da „popravi štetu” KV veće,  8. februara 2023. donosi „jednoglasno odluku” pod nazivom „službena zabeleška” (!?) „da se spisi predmeta vrate postupajućem predsedniku veća, za sada bez odluke o navedenom predlogu te da se predlog za suđenje u odsustvu ponovo iznese na većanje nakon dobijanja odgovora od strane Ministarstva pravde i uprave Republike Hrvatske da li je postupilo po zamolnicama ovog suda…, odnosno da li su okrivljenima uručeni pozivi za pripremno ročište koje je bilo zakazano za 14. 10. i 16. 11. 2022. kao i za glavni pretres zakazan za 26. 12. 2022. godine ili pokušana dostava istih”.

Moram priznati da u svom dugogodišnjem sudijskom i advokatskom radu, a predsedavao sam više godina i vanpretresnim i pretresnim većima suda istog nivoa, nisam učestvovao u donošenju ovakve ili slične odluke  niti sam čuo da ju je neko drugo veće donelo. Postavlja se pitanje zašto  KV veće, koje je odlučivalo u punom sastavu, svoju „jednoglasno” donesenu odluku nije donelo u obliku rešenja protiv kojeg bi nezadovoljna stranka imala pravo na žalbu o kojoj bi odlučivao Apelacioni kao drugostepeni sud? Jedan od mogućih i logičnih odgovora bi mogao biti u ranije, kroz druge predmete, izraženom drugačijem stavu drugostepenog u odnosu na prvostepeno veće povodom pitanja ispunjenosti uslova za suđenje u odsustvu optuženih.

Naime, u skoro identičnoj pravnoj situaciji (predmet „Rakitije”) veće Apelacinog suda u Beogradu zauzelo je stav da su ispunjeni svi zakonski uslovi za suđenje u odsustvu, koji je potkrepljen nespornim činjenicama da je Hrvatska još 2011. zakonom proglasila ništavnim sve akte pravosudnih tela bivše JNA, bivše SFRJ i RS kojima su osumnjičeni, optuženi i (ili) osuđeni državljani RH za krivična dela ratnih zločina i da pravosudna tela RH neće postupati po zamolnicama pravosudnih tela RS u takvim predmetima, kojih odredaba su se doslovno držali i u dotadašnjoj praksi. A u slučaju „Petrovačka cesta”, Hrvatska je išla i korak dalje tako što je na sajtu vlade objavila saopštenje da ne priznaje optužnicu i da neće postupati po zamolnici iz Srbije.

U ime oštećenih, „Veritasa” i u svoje lično ime,  javno, i po ko zna koji put, pitam sudije beogradskog Odeljenja za ratne zločine, koji su postupali ili postupaju u ovom predmetu, kakvi su vam dokazi, pored navedenih nespornih, u ovom slučaju i notornih, činjenica, još potrebni. Ispada da, namerno ili nenamerno, od MP Srbije tražite „nemogući dokaz”, a uz to i nepotreban, o tome da li je MP RH uručilo ili pokušalo uručiti pozive optuženim pilotima za već tri održana ročišta, dva za pripremno ročište i jedno za glavni pretres.

Osnovni posao sudija i jeste donošenje odluka, pa i onih najtežih kao što su izricanje presude, u kakve ne spada jedna obična procesna odluka kao što je odluka o odbijanju ili prihvatanju predloga o suđenju u odsustvu, koja nije ni konačna. Ovakvom igrom „pingponga” između vanpretresnog i pretresnog veća Odeljenja za ratne zločine Višeg suda u Beogradu prođe još jedna godina izgubljene nade za oštećene, kojih je sve manje, da će pravda i za njih, pored toga što je spora, ipak biti i dostižna.

I da se vratim na intervju s početka ovog teksta. Na pitanje novinara: „Je li hrvatska vlada učinila sve što je u njezinoj moći da nas zaštiti?”, Radulj odgovara: „Vlada RH poduzela je sve da se takva politički komponovana i neutemeljena  optužnica beogradskog tužilaštva u potpunosti odbaci i ne prihvati.”

A u Srbiji, povodom pitanja predmeta „Petrovačka cesta”, od donošenja spomenute „službene zabeleške” potpuni muk. Ne oglašava se ni struka ni politika.

Uskoro će 28. godišnjica tragičnih događaja na Petrovačkoj i Prijedorskoj cesti. Sledi ponovni susret sa preživelim stradalnicima i rođacima pobijenih i u međuvremenu preminulih. Na pitanje dokle se stiglo sa procesuiranjem ovog zločina, prethodnih godina sam im odgovarao da Zagreb neće da procesuira svoje pilote i oficire, da Sarajevo još (uzalud) čeka da im Zagreb dostavi imena pilota koji su upravljali sa migovima koji su raketirali izbegličke kolone, ali ne znam kako ću im ove godine objasniti zašto se i Beograd ućutao.

 

Politika, 09.06.2023. elektronsko izdanje

 

Povezani tekstovi

facebooktwittergoogle_pluslinkedinmailfacebooktwittergoogle_pluslinkedinmail

Komentari su isključeni.