Statistika pokazuje i da je u Hrvatskoj 2011. živelo ukupno 190.143 (4,44 odsto od ukupnog stanovništva) pravoslavaca, među kojima je, pored Srba, i drugih, i – 16.647 Hrvata
Ovih dana sam na sajtu Državnog zavoda za statistiku Republike Hrvatske naišao na nove podatke iz popisa stanovništva iz 2011. prema državljanstvu, veri i maternjem jeziku. Prvo sam pogledao kako u toj statistici stoje Srbi. U Hrvatskoj ih je živelo 186.633, apo veri su se izjasnili kao:pravoslavci 159.630, katolici 2.391,protestanti 350,ostali hrišćani 657, muslimani 24 (…),agnostici 2.099,nisu vernici i agnostici 17.385,ne izjašnjavaju se 3.896,nepoznato 167. Navedena verska opredeljenja Srba nisu me posebno iznenadila. Znajući koliko je u Hrvatskoj opasno izjašnjavati se kao pripadnik pravoslavne vere, očekivao sam da će ih se još više prikriti iza nevernika i agnostika, među kojima je poprilično bilo Srba i u SFRJ, ili da će prebeći u druge vere. Očekivao sam da će ih se mnogo više deklarisati i kao katolici s obzirom na to da je proces pokatoličenja pravoslavaca prisutan u toj državi. Na kraju sam zaključio da se relativno mali broj Srba katolika može pravdati i činjenicom da je proces pokatoličenja istovremeno pratio i proces pohrvaćenja.
Statistika pokazuje i da je u Hrvatskoj 2011. živelo ukupno 190.143 (4,44 odsto od ukupnog stanovništva) pravoslavaca, među kojima su, pored Srba, i: Makedonci 2.401, Romi 2.381, Crnogorci 1.882, Rusi 729, Ukrajinci 341, Bošnjaci 293, Bugari 158, Rumuni 147… i – 16.647 Hrvata. Moram priznati da me je ovoliki broj Hrvata pravoslavne vere najviše i iznenadio.
Ko su Hrvati pravoslavne vere? „Hrvati pravoslavci, pravoslavni Hrvati ili Hrvati pravoslavne vere je izraz kojim se označavaju osobe koje se u etničkom/nacionalnom smislu izjašnjavaju kao pripadnici hrvatskog naroda, dok se istovremeno u religijskom smislu određuju kao pravoslavni hrišćanski vernici.” Iz ove definicije, koju sam skinuo sa Vikipedije, nisam shvatio ko bi se od Hrvata u zla vremena za pravoslavce u Hrvatskoj izjašnjavao kao pripadnik te vere.
Davno sam učio da je Hrvatsku pravoslavnu crkvu (HPC) osnovao Ante Pavelić ukazom od 3. aprila 1942. s ciljem da pokaže da u NDH nema progona Srba ida potpuno onemogući uticaj SPC. Za patrijarha HPC postavljen je ruski odbegli kaluđer i emigrant Grigorije Ivanovič Maksimovič Germogen. HPC je nestala nestankom NDH 1945, a njen patrijarh Germogen je osuđen na smrt i pogubljen posle rata.
Uz malo truda na internetu sam, međutim, pronašao naslednicu Pavelićeve HPC pod nazivom „Hrvatska pravoslavna zajednica”. Osnovana je 12. marta 2010. u Zadru, a 10. septembra iste godine formirano je i „Udruženje hrvatskih pravoslavnih vjernika” kojem je cilj „formiranje autokefalne hrvatske pravoslavne organizacije i slobodno identifikovanje pravoslavnih hrišćana pripadnicima hrvatske nacije”. Šestog oktobra 2013. HPZ se i proglasila autokefalnom, o čemu svedoči dokumenat pod nazivom „pravorijek”, koji su potpisali „Nikolaj I, nadbiskup Pariza, mitropolit Europe i patrijarh Europske pravoslavne crkve poznate pod nazivom Patrijarhija Europe”, s jedne, i „predsednik Udruge hrvatskih pravoslavnih vjernika Zadar, akademik Ivo Matanović”, s druge strane.
Ko su potpisnici „Pravorijeka” o ponovnom uskrsnuću HPC? Na sveznajućem internetu nisam pronašao ni reči o patrijarhu Nikolaju I ni o Patrijarhiji Europe, osim članaka u hrvatskim medijima koji prenose vest o potpisivanju „pravorijeka”. O drugom potpisniku, Ivi Matanoviću najviše je članaka na sajtu „Hrvatske pravoslavne zajednice”, na kojem se nalazi i originalni „pravorijek”, sa utisnutim ustaškim grbom. U biografiji mu piše da je rođen 1930. u Šimićima kod Banje Luke, da je bivši pripadnik „Ustaške mladeži”, da je preživeo Blajburg, za razliku od njegovog oca ustaškog oficira u Jasenovcu, gde je i sam pred kraj Drugog svetskog rata bio na službi kao stražar. Otkrio sam i odakle Matanoviću titula akademika. Pronašao sam ga u (neslužbenoj) „Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti u diaspori” (HAZUD) sa sedištem u Bazelu i Zagrebu. Pored njegovog imena piše da je po zvanju viši tehničar i pisac više književnih dela. Među 248, što živih što mrtvih, članova HAZUD-a su i ličnosti kao što su Bruno Bušić, Stjepan Đureković, Ante Gotovina, Mladen Markač… Ovih dana na naslovnoj strani njihovog portala postavljen je veliki poster Štaba za odbranu Vukovara i saopštenje o predaji potpisa podrške antićiriličnom referendumu.
I pored svega što nađoh o uskrsloj HPC i njenim osnivačima, i dalje se pitam odakle toliki broj Hrvata među pravoslavcima u vreme kada je u njihovoj matičnoj državi još uvek prisutan proces pohrvaćenja i pokatoličenja Srba. Možda su ipak u proces „desrbizacije” pravoslavne vere u Hrvatskoj uključeni mnogo jači igrači od „malog ustaše”.
Informaciono-dokumentacioni centar „Veritas“
Povezani tekstovi
