U kolovozu 1995. kroz Doljane kraj Otočca kretala se kolona izbjeglica. Svi koji joj se nisu pridružili, a riječ je o 13 osoba, s tim da su trojica muškaraca imala vojni status, likvidirani su u svojim domovima. Neki civili zapaljeni su zajedno s kućama
Oko 150.000 izbjeglih, više od 22.000 spaljenih kuća i gospodarskih objekata, preko 600 ubijenih civila, a samo tri podignute optužnice za ratne zločine te dva pravomoćno osuđena počinitelja. Rezultat je to rada domaćeg pravosuđa u posljednjih 28 godina, koliko se ovih dana navršava od početka “Oluje”, akcije hrvatske vojske i policije. Štoviše, mnogi od zločina počinjenih tokom i nakon “Oluje” još uvijek nisu ni istraženi, a sve su manji izgledi da će ikada biti procesuirani.
Utoliko su sve važnije geste koje doprinose širem sagledavanju ratnih stradanja i idu u smjeru odavanja pijeteta žrtvama bez obzira na njihovu nacionalnost, kao i dokumentiranja činjenica o ljudskim gubicima. Zahvaljujući takvim inicijativama, a koje prvenstveno dolaze iz nevladinih udruga, od zaborava je otrgnuto desetero civila, od čega šest starijih žena, ubijenih u periodu između 5. i 9. kolovoza 1995. na području Doljana, nedaleko od Otočca. U sjećanje na njih, Srpsko narodno vijeće ovogodišnju će komemoraciju za stradale u “Oluji” održati u tom ličkom selu.
U kolovozu 1995. kroz Doljane, koji su prema popisu iz 1991. godine imali 548 stanovnika, dominantno Srba, kretao se dio kolone izbjeglica iz okolnih mjesta, Poduma, Škara, Glavaca i Zalužnice, i to u pravcu Plitvičkog Ljeskovca, Gračaca, Bjelopolja, pa Sanskog Mosta prema Banjoj Luci. Svi koji im se nisu pridružili, a prema podacima organizacija civilnog društva riječ je o ukupno 13 osoba, pri čemu su trojica muškaraca imala vojni status, likvidirani su u svojim domovima. Dio ih je zapaljen zajedno s kućama.
Ubojstva u Doljanima nisu bila obuhvaćena predmetom koji se u Hagu vodio protiv Gotovine, Markača i Čermaka. Međutim, Doljani se u haškoj dokumentaciji spominju u kontekstu paljevine koju su iza sebe ostavljale hrvatske snage
Najstarija među njima, Staka Jović, u trenutku smrti imala je 87 godina, a ubijena je u prvim danima “Oluje” i pokopana u blizini vlastite kuće. Istraživači Documente – Centra za suočavanje prošlošću, koji na terenu bilježe ljudske gubitke, došli su do informacija da je njeno tijelo u međuvremenu ekshumirano i identificirano te sahranjeno na mjesnom groblju u obližnjem Podumu. U selu je tokom “Oluje” ostala i Milka Čurčić, rođena 1912. godine, kojoj je zapaljena obiteljska kuća. Njene posmrtne ostatke godinama nakon rata u dvorištu je pronašao srodnik, nakon čega su sahranjeni na groblju u Doljanima.
Na istom groblju 1999. sahranjena je i 80-godišnja Zorka Hrkalović koja je, prema navodima svjedoka, ubijena oko 5. kolovoza 1995., a njeno tijelo prvotno je bilo pokopano uz ogradu spaljenog joj ognjišta. Prema podacima kojima raspolažu u Documenti, na popisu žrtava iz Doljana je i Marija Jović (1910.), koja je u momentu stradavanja bila nepokretna pa se o njoj brinula susjeda. Pronađena je mrtva u krevetu i pokopana je u blizini kuće, a pretpostavlja se da je u međuvremenu sahranjena na groblju u Podumu.
Među ubijenim starijim ženama u Doljanima, selu koje prema posljednjem popisu stanovništva iz 2021. broji 75 stanovnika, dvije se još uvijek vode kao nestale: Jela Mandić i Danica Narančić. Po saznanjima, Mandić, rođena 1912. godine, zapaljena je u svojoj kući, a tijelo je navodno posve izgorjelo pa posmrtni ostaci, za kojima je do svoje smrti tragao njen sin Milan, nisu pronađeni. U evidenciji nestalih osoba na teritoriju Hrvatske i dalje je ime Danice Narančić (1913.), koja je “Oluju” dočekala živeći u zajedničkom domaćinstvu s nećakom Mladenom Hrkalovićem i njegovom obitelji. Odbila je napustiti kuću i priključiti se izbjegličkoj koloni. Dan nakon završetka akcije, u Doljane je iz Otočca došao njen rođak i u dvorištu kuće Hrkalovića pronašao nagorjelo tijelo.
Pošto je pretpostavio da se radi o Daničinim posmrtnim ostacima, o svemu je obavijestio policiju koja mu je savjetovala da kosti privremeno pokopa u blizini spaljene kuće. “To je i učinio, no u međuvremenu je mjesto ukopa zaraslo te je u nekoliko navrata postavljan i novi križ. Na zahtjev drugog nećaka Miroslava Mandića, u listopadu 2013. tijekom provedbe ekshumacije na lokaciji ukopa ništa nije pronađeno. Pretpostavlja se da su posmrtni ostaci prekopani i izmješteni prilikom postavljanja rasvjetnih tijela u selu, jer su radovi vršeni i uz kuću obitelji Hrkalović, na dijelu gdje su kosti bile pokopane, a u to vrijeme obitelj se još nije bila vratila u selo”, navode iz Documente, uz napomenu da se Danica Narančić u evidenciji nestalih vodi pod djevojačkim prezimenom Ognjenović.
Pod još uvijek nerazriješenim okolnostima nestao je i 75-godišnji Stojan Vukmanović, koji je također ostao kod kuće u “Oluji”. U evidenciji nestalih RH do danas se navodi i ime 56-godišnjeg Petra Hrkalovića, za kojeg se pretpostavlja da je ubijen i zapaljen u vlastitoj kući. Kao nestali u Doljanima vodili su se i Đorđe Vlaisavljević (1937.) iz sela Podum i Nikola Stojanović (1927.) iz obližnjih Škara. Vlaisavljevićevo tijelo naposljetku je pronađeno između Rudopolja i Babina Potoka, na šumskom putu kojim su se u izbjeglištvo kretali njegovi sumještani, dok je Stojanovićevo otkriveno nekoliko dana nakon “Oluje” ispod stubišta jedne kuće u Doljanima, gdje se bio sklonio kod prijatelja.
Za ratne zločine u selu kraj Otočca do danas nitko nije odgovarao. Prema podacima kojima raspolažu Novosti, taj zločin još uvijek je u “fazi istrage”. Navedena ubojstva nisu bila obuhvaćena ni predmetom koji se pred Međunarodnim kaznenim sudom u Hagu vodio protiv Ante Gotovine, Mladena Markača i Ivana Čermaka. Međutim, Doljani se u haškoj dokumentaciji spominju u kontekstu paljevine koju su iza sebe ostavljale hrvatske snage. Edward Flynn, voditelj jednog od akcijskih timova za ljudska prava Ujedinjenih nacija u nekadašnjem Sektoru Jug u razdoblju od 7. kolovoza do sredine rujna 1995., posvjedočio je da je 24. kolovoza, više od dva tjedna nakon službenog završetka “Oluje”, u Doljanima vidio pet kuća u plamenu, “a na najviše dva kilometra odatle policajce i pripadnike HV-a koji su se odmarali”. Na tom području, rekao je dalje haškim istražiteljima, vidio je i “otprilike 25-30 kuća koje su kratko prije toga spaljene”.
Jedini postupak koji se vodio pred hrvatskim pravosuđem je onaj za naknadu nematerijalne štete koji su 2005. pokrenule obitelji žrtava. Radi se o Svetku Hrkaloviću i Nadi Narančić, djeci ubijene Zorke Hrkalović. Budući da su odbijeni pred svim hrvatskim pravosudnim instancama, na kraju su, kao i većina ostalih civilnih žrtava rata, dogurali do Europskog suda za ljuska prava u Strasbourgu. Međutim, njihov zahtjev, u kojem su istaknuli kako nadležna tijela u Hrvatskoj nisu provela učinkovitu istragu stradavanja njihove majke, naposljetku je u studenom 2021. proglašen nedopuštenim jer nije podnesen unutar propisanog šestomjesečnog roka.
Tamara Opačić
Povezani tekstovi
