Studija Rade Dragojevića donosi dosad najsveobuhvatniji prikaz etnički i ideološki motiviranih otkaza novinarima devedesetih u Hrvatskoj. “Takvim ljudima praktički se preko noći raspao svijet koji su dotad poznavali”, rekao je urednik knjige Ivica Đikić
Knjiga “Sve po spisku – etnički motivirani otkazi novinarima devedesetih” u petak je predstavljena u Novinarskom domu u Zagrebu. Riječ je o istraživačkoj studiji novinara i publicista Rade Dragojevića o različitim oblicima etnički i ideološki motiviranog zagorčavanja života stotinama novinara neposredno pri osamostaljenju Hrvatske.
Čistka i šikana, piše u pogovoru urednik knjige Ivica Đikić, odvijale su se pod izlikom otklanjanja smrtne prijetnje mladoj državi, a prijetnju se a priori vidjelo u nositeljima pogrešnih imena i prezimena, kao i u onima koji nisu htjeli odbaciti novinarsku etiku na račun političke i ratne propagande.
Studija “Sve po spisku”, koja predstavlja dosad najsveobuhvatniji prikaz te prakse, objavljena je u izdanju Srpskog narodnog vijeća. Saša Milošević, generalni sekretar SNV-a te jedan od protagonista knjige koji je 1990-ih dobio otkaz na HRT-u, rekao je kako je dobro da se našao netko poput Dragojevića da svu tu silu imena, od kojih su mnoga Srbi iz Hrvatske, objedini na jednom mjestu.
Đikić je pak objasnio da se najveći dio otkaza i šikaniranja koji su obuhvaćeni knjigom odnosi na velike redakcije kao što su HRT, Vjesnik i Slobodna Dalmacija.
– Posebna vrijednost knjige je u tome što se navode i slučajevi iz manjih gradova i mjesta te što donosi zaista potresne, filmske priče ljudi koji su pošteno, pametno i odgovorno radili svoj posao, a svejedno su doživjeli teška kršenja svojih prava na svim razinama. Primjerice, priče novinara Radio Daruvara, Radio Karlovca, Radio Osijeka, Radio Zaprešića, Karlovačkog tjednika i drugih lokalnih medija. Takvim ljudima, koji su do jučer bili ugledni članovi svojih zajednica, praktički se preko noći raspao svijet koji su dotad poznavali i postali su persone non grate u svojim redakcijama – rekao je Đikić.
Osim političkih razloga, odnosno činjenice da se dio urednika želio dodvoriti vladajućem HDZ-u, motivi za otkaze i druge oblike šikaniranja novinara srpske nacionalnosti ili onih drugačijeg političkog uvjerenja, pogotovo na lokalnoj razini, bili su daleko personalniji, rekao je urednik knjige.
– U tom smislu razotkrivanje takvih motiva vidim i kao prostor za mogući nastavak istraživanja ove teme, odnosno proširenje Dragojevićeve knjige – dodao je Đikić.
Tena Perišin, TV novinarka i profesorica na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, kao svjedokinja toga vremena autorica je poglavlja knjige koje donosi pregled situacije na HRT-u.
– Ono što mi je najdublje ostalo u sjećanju nije samo ta nepravda, nego atmosfera koja je zavladala televizijom, atmosfera straha. Straha koji se uvlači u svakodnevne razgovore ili redakcijske hodnike, u odnose među kolegama. Sjećam se da bismo se nalazili po kafićima i ispitivali: “Što se događa, gdje je nestao taj i taj kolega?” Jednom sam takvo pitanje postavila uredniku za kojeg sam mislila da je dobar čovjek, a on mi je samo prišapnuo: “Šuti mala, nemoj ništa pitati.” Tu rečenicu neću nikad zaboraviti – rekla je Perišin.
Jednu od najpotresnijih priča, dodala je, ispričala joj je kolegica srpske nacionalnosti koja je na samom početku devedesetih tek primljena u radni odnos i koja je bila jedna od onih koji se nisu mirili s nametanjem novog, propagandnog televizijskog jezika.
– Ono što ju je najviše pogodilo, bio je odnos kolega. Jedan dan su u redakciji gledali razaranje Sarajeva, pri čemu je jedna od kolegica rekla: “Pogledajte što rade ti Srbi, a mi ih još uvijek imamo ovdje među nama”. Na to su svi zašutjeli, a ona je sutradan ispraznila ladice i otišla s televizije – prisjetila se Tena Perišin.
– Recimo, o Luki Štekoviću, novinaru iz Koprivnice koji je, vjerovali ili ne, dobio tri sata da nestane. I to ne samo iz redakcije, nego i iz države. Ili o Vjesnikovom Jovanu Hovanu, čovjeku koji uopće nije bio Srbin, nego Slovak, ali se zvao tako kako se zvao – kazao je Dragojević te dodao kako novinarstvo u ratnoj Hrvatskoj ipak nije bilo utopljeno.
Opozicijskog novinarstva, rekao je, u tom je periodu praktički bilo stalno, bilo da je riječ o Feral Tribuneu, Arkzinu, Hrvatskoj ljevici ili pak tada opozicijskom Vijencu.
– Hrvatsko novinarstvo je vrlo često nosom završavalo u prljavom blatu, ali pritom je u čitavom nizu medija doživljavalo svoje vrhunce i zvjezdane trenutke. Istovremeno, to se za druge društvene sektore može teško reći jer su uglavnom tavorili u teškom oportunizmu – istaknuo je Dragojević.
