D.I.C. Veritas

Portal Novosti, 08.01.2019, Problemi s novim zakonom o stambenom zbrinjavanju

VOĆIN - Sabor je 21. novembra 2018. izglasao novi Zakon o stambenom zbrinjavanju na potpomognutim područjima, što je prvi put da je donesen poseban zakon o ovoj materiji koja je do sada bila regulirana Zakonom o područjima posebne državne skrbi. Novi zakon, koji je na snazi od 1. januara ove godine, kao korisnike koji mogu ostvariti pravo na stambeno zbrinjavanje navodi brojne kategorije građana: od branitelja i njihovih potomaka, pripadnika HVO-a i njihovih potomaka, preko mladih obitelji, do onih socijalno najugroženijih skupina stanovništva, dakle staračkih i samačkih obitelji kojima su izmakli svi dosadašnji programi obnove ratom porušenih objekata, piše “Portal Novosti”.

No u tom zakonu nema jedne posebne kategorije koju je Hrvatska bila priznala na jedvite jade, pod pritiskom međunarodne zajednice – bivših nositelja stanarskog prava, koji su većinom građani srpske nacionalnosti. Prema podacima Središnjeg državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje, na dan izglasavanja zakona preostalo još 669 takvih zahtjeva za rješavanje, i to onih koji su prošli sito i rešeto strogih kriterija, među kojima je i onaj da ne posjeduju nijednu useljivu nekretninu niti imaju riješeno trajno stambeno zbrinjavanje na području bivše Jugoslavije.

Što se tiče stambenog zbrinjavanja povratnika srpske nacionalnosti koji nisu uspjeli ostvariti svoje pravo na temelju Zakona o obnovi, a riječ je uglavnom o staračkoj populaciji čiji se položaj s vremenom pogoršao do ivice ljudske egzistencije i civilizacijskog dostojanstva, ono ostaje izvan zakonskih okvira i bit će uređeno novom Uredbom o kriterijima za bodovanje zahtjeva za stambeno zbrinjavanje. Dosadašnja Uredba stavljala ih je u lošiji položaj u odnosu na članove obitelji hrvatskih branitelja i pripadnika HVO-a te novoformirane mlade obitelji, a kako će izgledati nova, koja će odlučiti daljnju sudbinu najugroženijih žitelja sa potpomognutih područja, saznat ćemo ubrzo, već prvih dana proljeća.

Po novom zakonu traži se manje dokumentacije, koja bi se od sada trebala prikupljati po službenoj dužnosti ako je dostupna u e-sustavu, skraćuje se rok za podnošenje prijave na javni poziv do 30. januara tekuće godine, dok uredi državne uprave po županijama do 15. marta trebaju objaviti liste prvenstva, na koje podnositelji prijave imaju pravo podnošenja primjedbe u roku od osam dana od dana njihove objave na oglasnoj ploči, a izvršne liste moraju biti objavljene do 31. marta.

Pozitivne strane zakona su i da se smanjuje visina najamnine, skraćen je rok otkupa stambene jedinice, povoljniji su uvjeti otkupa, postoje pomaci u vezi prava na kadrovske stanove, njihov otkup ili darovanje… Zakon uvodi i novu kategoriju koja ima pravo na stambeno zbrinjavanje – osiguravanje smještaja žrtvama nasilja najduže do dvije godine, kao skroman doprinos implementaciji Istanbulske konvencije.

No ostaje pitanje što će novi zakon i pogotovo uredba koja tek treba biti donesena značiti u praksi. Koja bi to zakonska odredba ili kriteriji pomogli recimo Božici Ojkić iz Voćina koja godinama traži obnovu kuće koja joj je 1992. zapaljena i minirana te je kao takva u IV-VI kategoriji oštećenja za čiju je obnovu zadužena država? Božica Ojkić nije uspjela dobiti obnovu kuće na temelju Zakona o obnovi, nego je preusmjerena na stambeno zbrinjavanje po modelu E, odnosno darovanja građevnog materijala, po kojem je tek sedma na listi prvenstva za Voćin, a 67. za Virovitičko-podravsku županiju. Kako se za Voćin godišnje riješe eventualno dva do tri slučaja stambenog zbrinjavanja, šezdesetpetogodišnja Božica Ojkić, već narušenog zdravlja, ne vidi izlaz iz svoje situacije. I da joj kojim čudom daruju građevni materijal, Božica koja živi od male poljoprivredne mirovine nema ni financijsku ni fizičku snagu da ga ugradi u urušenu kuću, pa joj je neophodna organizirana ugradnja.

- Vratila sam se prije 13 godina. Živim u tuđoj, staroj kući, ali svakog gosta tri dana dosta, a ja sam tu već predugo. Nemam ni kupatilo ni vodu. Kada sam se vratila, moja kuća nije bila totalno urušena, da su je barem tada prekrili, imala bih svoju kuću, svoj mir. Svaki dan je obilazim, stalno održavam dvorište. Sve je čisto, samo je kuća urušena. Prošle su brojne komisije, snimali su, mjerili i ništa… Svatko prebacuje odgovornost na drugoga. Tko ima, taj ne vjeruje, pogotovo onaj tko ima previše, oteo bi i ono malo što imam. Neka mi barem kažu što će biti, da se pomirim da ću ovako umrijeti – govori Božica, koja je samo jedan primjer među brojnim neriješenim slučajevima iz programa obnove koji se po birokratskim ladicama vuku više od desetljeća.

Prema podacima iz Središnjeg državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje, do sada je u stambeno zbrinjavanje, koje traje od 1992. kroz nekoliko programa, utrošeno više od 42 milijarde kuna (od čega se 95 posto sredstava odnosi na ona državnog proračuna) ili 5,6 milijardi eura, a stambeno je zbrinuto oko 620.000 korisnika. Međutim, te su cifre zbroj ukupnih ulaganja u obnovu i stambeno zbrinjavanje svih kategorija i programa, pa se iz njih ne može dokučiti koliko je uloženo u stvaranje održivog života u mjestima gdje živi srpsko stanovništvo.

Po službenim podacima, oko 70.000 korisnika stambeno je zbrinuto davanjem u najam stambene jedinice u državnom vlasništvu, i to 26.206 stambenih jedinica na područjima posebne državne skrbi, najviše u Vukovarsko-srijemskoj, Sisačko-moslavačkoj, Šibensko-kninskoj, Osječko-baranjskoj i Zadarskoj županiji. Jedini podatak koji možemo vezati uz srpsku povratničku populaciju jeste da je dodijeljeno više od 9.300 stambenih jedinica bivšim nositeljima stanarskog prava, od čega je 1.647 stambenih jedinica dano u najam izvan područja posebne državne skrbi.

Građevni materijal za obnovu ili izgradnju kuće u vlasništvu dobilo je 16.028 obitelji, na korištenje su dane 2.872 oštećene kuće u državnom vlasništvu sa građevnim materijalom za njihov popravak, a za 1.139 obitelji darovano je državno zemljište i građevni materijal za izgradnju obiteljske kuće. Po službenim podacima, po ovim modelima stambeno je zbrinuto oko 50.000 korisnika, najviše u Sisačko-moslavačkoj, Osječko-baranjskoj i Vukovarsko-srijemskoj županiji. Programom obnove obnovljeno je 158.500 stambenih jedinica, čime je obuhvaćeno oko 500.000 članova obitelji korisnika prava na obnovu.

‘Stambeno zbrinjavanje jedna je od poticajnih mjera Zakona o područjima posebne državne skrbi za demografsku obnovu tih područja. Bez obzira na to što se podnositelji zahtjeva stambeno zbrinjavaju sukladno godišnjim planovima, broj zahtjeva se svake godine povećava i kreće se u rasponu od 6.300 do 6.500, što govori u prilog uspješnosti i nastavku provedbe Programa stambenog zbrinjavanja Vlade RH’, smatraju u Središnjem državnom uredu za obnovu i stambeno zbrinjavanje i ističu da su najveći nedostaci programa ograničena sredstva državnog proračuna i to što stanoviti broj korisnika ne koristi dodijeljenu nekretninu za stambeno zbrinjavanje.

Sa dosadašnjom realizacijom programa stambenog zbrinjavanja nije zadovoljan saborski zastupnik SDSS-a Boris Milošević.

- Ako pogledamo proklamirane ciljeve stambenog zbrinjavanja, pogotovo povratak, naseljavanje i ostanak stanovništva na područjima koja su demografski i privredno devastirana, onda je jasno da ne možemo reći da smo zadovoljni realizacijom. Sam administrativni postupak rješavanja je spor, pa brojni ljudi godinama čekaju stambeno zbrinjavanje. Što se tiče stambenog zbrinjavanja bivših nositelja stanarskog prava, prvotni su planovi bili da se njihovi zahtjevi riješe do 2008., dakle prije deset godina, no oni, nažalost, još nisu riješeni. Određeni pomaci su u zadnje vrijeme urađeni i možemo očekivati da u skorije vrijeme svi budu administrativno riješeni – kaže Milošević.

Ističe činjenicu da se najviše korisnika žali na liste prvenstva jer ako nisu riješeni u tekućoj godini, sljedeće godine se ponovno rangiraju i boduju.

- I država je svjesna tog problema. Smatramo da je nedopustivo da od pravomoćnosti rješenja i priznavanja prava na stambeno zbrinjavanje korisnici čekaju po nekoliko godina. I da zbog okolnosti koje su nastale zbog čekanja posljedice snosi korisnik i time ne konzumira priznato pravo. Ovo je demotivirajuće i obeshrabrujuće za korisnike i suprotno svim proklamiranim ciljevima za koje se svi zalažemo. Država može donijeti i najbolje zakone, ali što vrijedi ako je državna administracija usko grlo rješavanja problema – ističe Milošević.

Bilo bi lakše kada bi svi unaprijed znali gdje se i s koliko stambenih jedinica ili paketa građevnog materijala raspolaže u pojedinim sredinama.

- Stambeno zbrinjavanje najviše ovisi o financijskim sredstvima koja se nedovoljno izdvajaju na godišnjoj razini. Sretnih i brzih rješenja nema, ono što možemo i što predlažemo je povećanje proračunske stavke za stambeno zbrinjavanje, uz izmjenu uredbe koja uređuje bodovanje zahtjeva za stambeno zbrinjavanje i koja bi uravnotežila neke elemente. Uredba primjerice ne predviđa vrednovanje dužine čekanja stambenog zbrinjavanje, što je nepravedno. Možemo dati određenim društvenim grupama prednost, ali sistem bodovanja zahtjeva mora biti pravedan i uravnotežen. Novi zakon donosi rješenja i mjere okrenute budućnosti, ali pati i od nekih starih kroničnih bolesti koje se vuku iz prijašnjih zakonskih rješenja. Njegova primjena ovisit će o sredstvima u proračunu i sistemu bodovanja zahtjeva. Očekujemo da će doći do pozitivnih pomaka – kaže Boris Milošević.

Dragan Milić, pravni ekspert za pitanja stambenog zbrinjavanja iz Projekta građanskih prava Sisak i čovjek sa terena, ističe da treba riješiti nagomilane tehničke i organizacijske probleme koji godinama prate ovu problematiku, a na štetu krajnjih korisnika.

- Treba napraviti operativniji mehanizam u administrativnoj hijerarhiji i u upravnom postupku, prije svega boljom komunikacijom između Središnjeg državnog ureda i županijskih ureda, ali i projektanata. Potrebno je pribrojiti i probleme tehničke prirode. Za organiziranu ugradnju, osim da stranka odgovara kriterijima i da ima utvrđeno pravo koje potvrđuje županijski ured, potrebno je da Središnji državni ured pripremi tehničku dokumentaciju, odnosno valjanu građevinsku dozvolu, za čije ishodovanje treba čak godina dana. Donedavno se dopuštalo da istekne i sama građevinska dozvola, jer korisnik za dvije godine nije uspijevao dobiti građevni materijal. Jedan od temeljnih problema jeste da prilikom promjene svake vlasti dolazi do značajnih promjena i rekonstrukcija u samom Središnjem državnom uredu – ističe Milić i dodaje da provedba stambenog zbrinjavanja ovisi i o dostupnosti stambenih jedinica.

- Postoje dostupne stambene jedinice u državnom vlasništvu, ali problem je u tome da su one neuseljive. Trebalo bi formirati fond iz kojeg bi se ove stambene jedinice dovele u funkciju i iz kojeg bi se moglo angažirati ovlaštenog inženjera, napraviti troškovnik, javnu nabavu, osigurati izvođača i da se kuće u vlasništvu Agencije za pravni promet i posredovanje nekretninama (APN) konačno obnove ili saniraju kako bi mogle biti dodijeljene za stambeno zbrinjavanje. Paradoksalno je i da se stambeno zbrinjavanju ljudi koji se ne vraćaju, a ne povratnici koji ovdje žive već više od deset godina u izrazito teškim uvjetima, zbog čega treba provesti temeljitu reviziju programa. Jer gdje je tu čovjek ako postupak stambenog zbrinjavanja od aplikacije do useljenja u stan traje najmanje sedam godina? I kakvo je to hitno stambeno zbrinjavanje ako se na njega čeka nekoliko godina? Apsurdno je da se liste čekanja godinama samo povećavaju, a broj stanovnika smanjuje. Ako se žele stvoriti pretpostavke da ovaj narod ostane na ovom terenu, sve bi trebalo funkcionirati mnogo učinkovitije. Ovako se samo troši novac poreznih obveznika i donatora, dok su rezultati nedostatni, a ljudi umiru čekajući na listama prioriteta krov nad glavom – govori Dragan Milić.

 

 

 

Povezani tekstovi

facebooktwittergoogle_pluslinkedinmailfacebooktwittergoogle_pluslinkedinmail

Komentari su isključeni.