Iz DORH-a su nam potvrdili da su identificirana tijela još dviju žena ubijenih 8. kolovoza 1995. u Dvoru na Uni, a istraživanje Novosti pokazalo je da među preostalim žrtvama nisu Slobodan i Jasenka Vukšić te Ljuba Vujić, koje su mediji ranije svrstali među stradale u “Oluji”
Dvadeset i sedam godina nakon odvratnog zločina počinjenog 8. kolovoza 1995. u Dvoru na Uni, gdje je tijekom “Oluje” u prostorijama tamošnje osnovne škole ubijeno devet ljudi – većim dijelom invalida i duševnih bolesnika – identifikacija žrtava polagano napreduje. Novosti su u svibnju dobile potvrdu iz Državnog odvjetništva da su analizom DNK identificirana tijela Terezije Ružak i Dragice Kovač iz Petrinje. Kako je u prosincu 2018. identificirana Zorka Marić, inače rođena u Brezovom Polju, a potom i Jovan Macut iz Vrginmosta/Gvozda, to znači da su do danas identificirane ukupno četiri žrtve, čiji su posmrtni ostaci predani porodicama i konačno dostojno sahranjeni. Vrlo vjerojatno su među preostalim žrtvama Desanka Teodorović iz Petrinje i Darko Krivokuća iz Vojnića. Naime, na tijelima dviju žrtava pronađeni su osobni dokumenti, no oni još uvijek nisu i službeno identificirani.
Što se preostalih ubijenih – dvije starije žene i jednog muškarca – tiče, regionalni mediji (jednom uključujući i Novosti)su od 2011. nadalje niz puta objavili da je među ubijenima u osnovnoj školi u Dvoru vjerojatno i Slobodan Vukšić. Beogradski list Politika je naveo kako se pretpostavlja da su među žrtvama i Jasenka Vukšić te Ljuba Vujić. Navedene tri osobe nalaze se i na popisu nestalih u “Oluji”, koji je sastavio nevladin Dokumentacioni-informacioni centar “Veritas” iz Beograda. Međutim, zahvaljujući pronađenom zapisniku sastanka privrednika s područja Banije iz 1992. i uz pomoć Fonda za humanitarno pravo, Novosti su došle do imena suradnika Jasenke Vukšić iz tadašnjeg Komiteta za privredu Petrinje, kontaktirale njih, a potom u Perthu u Australiji pronašle i samu Vukšić. Ne samo ona, nego ni njen suprug Slobodan niti Vujić nisu među žrtvama “Oluje”.
- Inače smo iz Novske, ali u vrijeme Krajine smo živjeli u Petrinji. Ljuba Vujić je baka mog supruga koju je tri mjeseca prije “Oluje” Crveni krst smjestio u petrinjski Dom za starije, gdje smo je obilazili i o njoj brinuli. Nakon pada Krajine, naša familija je otišla u Srbiju, gdje smo dobili status izbjeglica. Podnijeli smo zahtjev za iseljenje te uz pomoć UNHCR-a iselili u Australiju, gdje je moj suprug Slobodan preminuo nakon neizlječive bolesti. Baka Ljuba je ostala u Petrinji, gdje je po nju došao njen sin, odnosno brat suprugove majke, koji je tada živio u Pakracu. I nju je odvezao u Pakrac, gdje je nakon pet godina preminula prirodnom smrću – ispričala je Novostima Vukšić, koja je prije dva tjedna prvi put od nas čula da se pretpostavlja kako su ona i njena obitelj među žrtvama zločina u Dvoru.
Izvor te pogrešne informacije vjerojatno je činjenica da je u razredu na prvom katu – u kojem su pronađena tijela muške i ženske osobe – pronađena i ženska torba, u kojoj su bile bilješke s Jasenkinim i Slobodanovim imenom. Vukšić je Novostima rekla kako je osoblje Doma za starije imalo njihove brojeve telefona da bi ih mogli kontaktirati u slučaju da baki Ljubi nešto treba. Izgleda da je spomenuta ženska torba, koju su u svom izvještaju evidentirali istražitelji Međunarodnog kaznenog suda u Haagu, pripadala nekom od osoblja Doma za starije i da je tamo zaboravljena. Istovremeno, kako preostala tri tijela nemaju nikakve veze s obitelji Vukšić, njihov identitet do daljnjeg ostaje nepoznat.
Početkom “Oluje” u Dvor je evakuiran određen broj pacijenata Psihijatrijske bolnice u Petrinji i štićenika Doma za starije i nemoćne osobe. Smješteni su u tamošnjoj osnovnoj školi, privremenom utočištu brojnih izbjeglica na putu za BiH ili Srbiju. Kroz Dvor je tih dana prošlo više desetaka tisuća ljudi, a kada je postalo jasno da je Krajina nepovratno propala, zavladali su panika i kaos. Tko god je mogao, napuštao je Dvor, uključujući i većinu smještenih u školi. Preostalih devetero teško pokretnih ili bolesnih ljudi napustilo je i osoblje koje je o njima trebalo brinuti, vjerojatno računajući da će biti sigurni pored dvije stotine vojnika danskog bataljona iz sastava UNCRO-a. Danska baza bila je, naime, podignuta na školskom igralištu tik do škole. Međutim, 8. kolovoza oko 14 sati i 30 minuta došla je patrola od dvanaestak nepoznatih vojnika. Četvorica njih prvo su bacili par ručnih bombi u školski atrij, a potom su i sami ušli unutra.
Događaje su promatrala dvojica Danaca smještenih u bunkeru na školskoj gimnastičkoj dvorani, odakle su imali jasan pogled u tridesetak metara udaljen atrij. Ubojice su u atriju okupili i hicima smaknuli šestero invalida i nemoćnih, a još tri tijela pronađena su u uredu na prizemlju i razredu na prvom katu. Danci nisu reagirali, s obzirom na to da ih je UNCRO-a mandat ovlastio da oružje upotrebljavaju jedino u slučaju da su sami izravno napadnuti.
U blizini škole su tog dana bile i hrvatske i srpske postrojbe, a na širem području Dvora je 7. i 8. kolovoza bio prisutan niz različitih vojnih formacija: dok Hrvatska vojska nastoji zauzeti Dvor kroz koji prolazi izbjeglička kolona, Srpska vojska Krajine, Crvene beretke i druge jedinice bliske Resoru državne bezbednosti MUP-a Srbije, kao i pripadnici paravojske Fikreta Abdića povlače se iz Hrvatske. Iz Bosanskog Novog su došle manje postrojbe Vojske Republike Srpske i tamošnjeg MUP-a, a nekoliko kilometara dalje prisutne su jedinice Armije BiH.
Pravu histeriju u Hrvatskoj izazvao je danski film “15 minuta – Masakr u Dvoru” iz 2015. koji sadrži snimku hrvatskih vojnika dvjestotinjak metara udaljenih od škole – doduše, vojnici su snimljeni satima prije masakra, što se u filmu ne napominje. Za vrijeme mandata Zlatka Hasanbegovića kao ministra kulture pokrenuta je od strane nekih novinara i dijela braniteljskih udruga javna hajka kojom je u konačnici iznuđena ostavka rukovodstva Hrvatskog audiovizualnog centra zato što je manjim iznosom sufinancirao film, a s HRT-a je otpušten novinar Saša Kosanović zbog suradnje na istraživanju za potrebe filma, kojega je kasnije sud vratio na posao. Za masakr u školi do danas nitko nije procesuiran, a Hrvatska i Srbija međusobno se optužuju za ovaj jezivi zločin.
Povezani tekstovi
