Institucije naše države uopće se nisu sustavno posvetile izgradnji mira. Nije se sudilo svim ratnim zločincima, neovisno o njihovoj nacionalnosti. Mlade se nije obrazovalo u skladu s povijesnim činjenicama utvrđenima na sudovima. Nisu se ulagali napori da se oblikuje odgovorno društveno sjećanje na period 1990-ih, kaže autorica online izložbe “Oluja: priče iz haških sudnica”
Branka Vierda pravnica je i nezavisna istraživačica u čijem fokusu rada su teme suočavanja s prošlošću te politike nacionalizma i sjećanja. Povodom 30. godišnjice operacije “Oluja”, u suradnji sa Srpskim narodnim vijećem i uz stručnu podršku haškog Programa Mehanizma za informiranje zajednica pogođenih sukobima, kreirala je virtualnu izložbu “Oluja: priče iz haških sudnica”.
Izložba se sastoji od sedam dokumentarnih priča koje sadrže haška svjedočenja suvremenika događaja iz ljeta 1995. godine: predstavnika Ujedinjenih naroda, američke diplomacije, odnosno Petera Galbraitha kao tadašnjeg veleposlanika SAD-a, hrvatskog vojno-političkog rukovodstva, stranih novinara i civilnih žrtava rata.
“U izradi izložbe, koja je realizirana i zahvaljujući Slobodnoj domeni – zadruzi za otvoreni kod i dizajn, koristili smo isključivo građu prezentiranu u sklopu procesa koji su se vodili protiv Milana Martića te Ante Gotovine i drugih. Jedan od ciljeva je bio da taj iznimno obimni dokazni materijal, uključujući video-snimke i fotografije, učinimo što dostupnijim i razumljivijim široj javnosti”, govori Vierda s kojom smo tim povodom vodili ovaj razgovor.
Virtualna izložba “Oluja: priče iz haških sudnica” sadrži priče civilnih žrtava rata kao što su one Jasne Denone i Marije Večerine. S obzirom na takav pristup događajima iz rata 1990-ih, možemo li reći da se radi o svojevrsnom suprotstavljanju dominantnim, nacionalističkim narativima u Hrvatskoj i Srbiji, a koji “Oluju” isključivo predstavljaju kao pobjedničku, odnosno zločinačku akciju?
Mislim da su suradnje na temelju kojih je nastala spomenuta izložba rijetke prilike zahvaljujući kojima je u javnom prostoru i dalje moguće pisati i razgovarati o iskustvima i sudbinama svih onih ljudi koji su 1990-ih doživjeli ono najgore što rat nosi sa sobom: ubojstva bliskih osoba, potpuna uništenja svega što su imali i što je stvarano generacijama, prolazak kroz izbjeglištvo, bez garancije da će se više ikada moći vratiti svojim kućama. Upravo priče Jasne Denone, Hrvatice iz Bruške, i Marije Večerine, Srpkinje iz Muškovaca, a koje su ratna stradanja zahvatila 1991., odnosno 1995. godine, imaju za cilj pokazati kako je svim žrtvama zajednička muka s kojom su se morale suočiti za vrijeme i nakon završetka rata.
Težili smo tome da se žrtve ne razlikuje prema njihovoj nacionalnosti, već da ih se poštuje temeljem onoga što su prošle. To, uostalom, predstavlja pristup kako bi o žrtvama i inače trebalo razgovarati i razmišljati. Međutim, takav pristup nažalost nije zastupljen u službenim politikama sjećanja Hrvatske ni Srbije, pa tako ni kada je u pitanju obilježavanje “Oluje”. U tim se državama patnja i dalje eksploatira za izgradnju etnonacionalističkih politika.
Mogli smo biti iznimka
Priče predstavljene u sklopu izložbe temelje se na bogatoj arhivi Haškog tribunala. Oslobađajuća presuda Gotovini, Čermaku i Markaču danas se u hrvatskom društvu tumači kao svojevrsna legitimacija da je “Oluja” bila “čista kao suza”. Međutim, dokazi prikupljeni tokom tog postupka zapravo pokazuju suprotno?
Tako je. Jedini proces pred Haškim tribunalom za ratne zločine, a koji su počinjeni za vrijeme i nakon operacije “Oluje”, vođen je protiv spomenutih hrvatskih generala. Gotovina i Markač su prvostupanjskom presudom bili osuđeni na 24, odnosno 18 godina zatvora, ali su oslobođeni u žalbenom postupku. To za dio javnosti i dalje predstavlja kontroverznu odluku. U izložbi se nismo bavili detaljima kako je do te odluke uopće došlo. No iz prvostupanjske presude i uopće tog predmeta vidljivo je koliko je vrijedan obiman dokazni materijal prikupljen kroz sudski proces, pa čak i kada je presuda oslobađajuća.
Danas više rijetko tko uopće spominje činjenicu da Žalbeno vijeće zapravo nije poništilo činjenične zaključke o zločinima počinjenima 1995. prema srpskom stanovništvu niti je to uopće moglo napraviti. Dakle, upravo je iz pravne, sudske perspektive jasno da “Oluja” nikako nije čista kao suza. Unatoč dostupnim materijalnim dokazima o brojnim zločinima, do danas su pred domaćim sudovima donesene samo dvije pravomoćne osuđujuće presude za zločine počinjene tijekom i nakon te operacije. I to jasno pokazuje kakav je odnos domaćih institucija prema “Oluji”, ali i zločinima koji su je pratili.
Priče Jasne Denone, Hrvatice iz Bruške, i Marije Večerine, Srpkinje iz Muškovaca, koje su ratna stradanja zahvatila 1991., odnosno 1995. godine, imaju za cilj pokazati kako je svim žrtvama zajednička muka s kojom su se morale suočiti za vrijeme i nakon završetka rata. Težili smo tome da se žrtve ne razlikuje prema njihovoj nacionalnosti, već da ih se poštuje temeljem onoga što su prošle
Od rata je prošlo 30 godina i umjesto da se kao postkonfliktno društvo sve više udaljavamo od njega, rat kao da nam je svakim danom sve bliži. Kako to tumačite i je li Hrvatska u tom kontekstu uopće iznimka?
Smatram da danas teško možemo reći da smo mi uopće postkonfliktno društvo. Kada retrospektivno promatramo posljednjih 30 godina, dolazimo do zaključka kako se suvremene institucije naše države uopće nisu sustavno ni sveobuhvatno posvetile izgradnji mira. Za početak, nije se sudilo svim ratnim zločincima, neovisno o njihovoj nacionalnosti.
Također, mlade se nije obrazovalo niti ih se obrazuje u skladu s povijesnim činjenicama utvrđenima pred domaćim i međunarodnim sudovima, već se obrazovanje i dalje temelji na ratnim mitovima. A nisu se ulagali ni napori da se oblikuje odgovorno društveno sjećanje na period 1990-ih. Mislim da aktualna reaktivacija vojnog roka, generalna militarizacija i legitimizacija pozdrava “Za dom spremni” s najviših državnih instanci sve to potvrđuju.
Drugim riječima, mi smo i dalje konfliktno društvo. Hrvatska u normalizaciji desnog ekstremizma nažalost nije iznimka. A baš zbog iskustva rata i teškog stradanja, mogla je postati svijetli primjer države koja će ukazivati kako treba graditi međuetničke odnose, pomirenje i razumijevanje da je rat najgori mogući način rješavanja sukoba.
Koliko god se iz geopolitičke perspektive činilo da je uloga malih država kakva je Hrvatska zapravo beznačajna, mogli smo biti iznimka. Pogotovo u aktualnom globalnom kontekstu, u kojem, na primjer, jedna mala Slovenija ima decidiran vanjskopolitički stav po pitanju genocida u Gazi. Takva je mogla biti i Hrvatska.
Plenković je 2020. posjetio Varivode i tada se pojavila kakva-takva nada da bi se moglo krenuti u smjeru nove perspektive u izgradnji državne politike sjećanja. Prošli tjedan smo vidjeli kako on na kraju vojnog mimohoda prvi ustaje i uz pljesak druge motivira da zaplešu na taktove revizionističke pjesme Thompsona. Radi se o političkom oportunizmu i ogromnom koraku unazad koji skupo košta
Do koje mjere je za takve procese zaslužan politički oportunizam? Vaša studija “Desetljeće sjećanja u Hrvatskoj”, objavljena lani u sklopu REKOM-ove publikacije, a koja obuhvaća analizu govora najviših dužnosnika tokom službenih obljetnica, ukazuju, naime, na to da je politika sjećanja u Hrvatskoj duboko etnocentrična.
Radi se o studiji na kojoj sam radila s još pet istraživača i istraživačica iz Srbije, Bosne i Hercegovine, Kosova, Sjeverne Makedonije i Crne Gore. U hrvatskom kontekstu sam se bavila analizom govora visokih državnih dužnosnika, u periodu od 2012. do 2022. godine, koje su održali na službenim komemoracijama ratnih događaja iz 1990-ih. Konkretno, radi se o operacijama “Bljesak” i “Oluja”, akciji “Medački džep”, ubojstvu članova obitelji Zec i padu Vukovara.
Zaključak je, kako spominjete, da se domaći političari u svojim govorima iznimno rijetko osvrću na događaje iz prošlosti koji izlaze iz sada već zacementiranog narativa o Hrvatskoj kao isključivo trijumfalnom pobjedniku i žrtvi. To ne rade čak ni prilikom komemoriranja događaja za koje postoje osuđujuće presude za počinjene ratne zločine, a koji su podrazumijevali ubojstva civila, mučenje ratnih zarobljenika, uništenje i krađu imovine, kao što je to slučaj s “Medačkim džepom”. Konstantno zaobilaze prisjećanje na te žrtve, a uzroke i posljedice zločina uopće ne spominju.
Kada je u pitanju obilježavanje “Oluje”, pozitivnu iznimku u analiziranom periodu predstavlja 2020. godina. Tada je Andrej Plenković u Kninu održao važan govor u kojem je spomenuo važnost pomirenja, sudbinu stradalih srpskih civila i zločine hrvatske vojske. Iste godine posjetio je Varivode i tada se pojavila kakva-takva nada da bi se moglo krenuti u smjeru nove perspektive u izgradnji državne politike sjećanja.
Međutim, prošli tjedan smo vidjeli kako se Plenković na kraju vojnog mimohoda prvi ustaje i uz pljesak druge motivira da zaplešu na taktove revizionističke pjesme Marka Perkovića Thompsona “Ako ne znaš što je bilo”. Radi se o političkom oportunizmu i ogromnom koraku unazad koji skupo košta hrvatsko društvo. Najveći je problem što će sve to na kraju, kao i uvijek, platiti najranjiviji.
Apsolutna zabrana “ZDS-a” je nužna
Te 2020. HDZ je bio u koaliciji sa SDSS-om, a iste godine je i ministar Tomo Medved otišao u Grubore. Je li vam iz današnje perspektive uopće zamislivo da se sve to ponovi?
Da budemo potpuno pošteni, 2019. mi je 2020. apsolutno bila nezamisliva, pa se na kraju ispostavilo da je nakon provedenih izbora sastavljena koalicija koja se uspješno reflektirala na komemorativne prakse. U tom smislu mi je zamislivo da se tako nešto ponovi, odnosno da građani ponovno donesu drugačiju odluku na izborima. Ali mislim da smo danas po pitanju imaginarija o inkluzivnijoj kulturi sjećanja na lošijem mjestu nego što smo bili te 2019. godine.
Govori održani na ovogodišnjoj obljetnici “Oluje”, a koji su također vrvjeli od etnonacionalizma, zapravo nisu iznimka. Naime, Plenković se već 2021. vratio na takav put, 2022. u Kninu je pak govorio o “lažnim i jalovim optužbama o protjerivanju srpskog stanovništva”, a Milanović o tome da se “nemamo čega stidjeti”?
Izgleda da je vojne kapacitete i vještine osim na mimohodu održanom u Zagrebu uoči “Oluje” trebalo pokazati i na samom obilježavanju u Kninu. Osim govora i vježbi koje su pokazivale vojnu snagu Hrvatske, ove godine je malo riječi posvećeno nekim drugim temama poput, primjerice, čitanja imena svih civilnih žrtava ove operacije što se nikad nije ni dogodilo. Štoviše, mogli smo čuti predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića kako govori o tome da su ga se dojmile tisuće mladih na Thompsonovim koncertima u Zagrebu i Sinju te kako po njegovom mišljenju to znači poštivati domovinu i hrvatski identitet.
Spominjali ste kako nam se obrazovanje temelji na ratnim mitovima, što se neminovno odražava na stavove mladih. Donekle ohrabruje to što je, za razliku od vojnog mimohoda iz 2015., ove godine na istom održan protuprosvjed. Pritom su ga organizirali upravo mladi. No isto tako vidjeli smo da su pripadnici novih generacija dominantna publika na Thompsonovim koncertima. Kako to objašnjavate i što bi, uz obrazovanje, sve trebalo promijeniti da makar do određene mjere postanemo inkluzivnije društvo?
Generalno mislim da nije pošteno da se sav teret konstantno prebacuje na mlade, pogotovo u društvu koje zapravo više ne počiva na vrijednostima na koje se svako toliko nominalno pozivamo, pa tako ni onim ustavnima. S obzirom na sve ono čemu danas svjedočimo u javnom prostoru, nažalost nisam sigurna postoji li više uopće konsenzus i oko tih vrijednosti.
U tom smislu su i mladi, kao i bilo koja druga društvena grupa, unutar sebe vrlo heterogeni i ne bi ih se trebalo promatrati kao jedinstvenu skupinu koja bi trebala biti nositelj ičega. Nemaju oni ni veću ni manju odgovornost od svih nas da mijenjaju ovakvu društvenu stvarnost i pružaju otpor destruktivnim društvenim tendencijama.
Apsolutna zabrana korištenja “Za dom spremni” je nužna, ali važno je osvijestiti da se društvene vrijednosti neće mijenjati na pozitivno isključivo takvim zahvatima. Revitalizacija i rehabilitacija korištenja tog ustaškog pozdrava naprosto su pokazatelj sveopće društveno-političke klime koja je obilježena porastom nacionalizma, ksenofobije, a time i sveopćeg nasilja. Trebamo nanovo razmisliti kako graditi bolje društvo i ustrajati u osmišljavanju istoga.
Povezani tekstovi
