S obzirom na kordunaške korijene s obje strane, zagrebački dopisnik Politike Arsenić je itekako poznavao Srbe u Hrvatskoj i bio svjestan njihove tragične sudbine, kao da se raspad države prelamao preko leđa srpskog naroda kojem su negirali jezik, identitet, pa i pravo na postojanje
Nakon kratke i teške bolesti u Vinogradskoj bolnici u Zagrebu umro je Radoje Arsenić, dugogodišnji dopisnik beogradske Politike iz Zagreba, dobar poznavalac te kroničar prilika i događanja u Hrvatskoj, kao i iskreni prijatelj srpske zajednice u Hrvatskoj.
Arsenić se od malih nogu opredijelio za novinarski poziv, pa je nakon školovanja i diplomiranja na Pravnom fakultetu od 1972. honorarni suradnik, a od 1974. i stalni dopisnik Politike iz Zagreba, od bi od 1985. postao šef dopisništva.
“Našao sam se u situaciji da mi se raspadne država i zavičaj, ali sam srećom izbegao da mi se raspadne i porodica”, rekao je jednom prilikom Arsenić, ističući da je 90-ih ostao u Zagrebu jer je normalno da novinar ostane tamo gdje je burno.
“Nisam ni sanjao da ću biti ratni dopisnik, iako nisam mrdnuo iz Zagreba, a i pored svih pritisaka, pretnji i napada koje sam doživljavao, nisam imao veće probleme u vidu privođenja što su neke kolege u nekim područjima doživljavale. Ostao sam u drugoj državi da radim za kako se smatralo, neprijateljske novine, ali sam osjećao da radim u istoj profesiji, govorio je Arsenić”, ističući da četiri godine, jer tada nije bilo interneta, nije mogao vidjeti novine za koje je pisao i slao tekstove. U svom se radu uvijek bazirao na činjenicama i njihovoj provjeri, naročito u ratno vrijeme. Kako kaže, uvijek je volio pisati reportaže i razgovore s ljudima, a manje komentare.
Nakon odlaska u penziju 2012. nije prekinuo s pisanjem, ali je prešao na dugotrajnije forme, izdavši knjige “Remember Maksimir” i “Zagrebački dnevnik”, prvu u izdanju beogradske Prosvjete, a drugu Službenog glasnika.
“Remember Maksimir” govori o onome što se za vrijeme rata dešavalo Srbima, od prismotre, vrijeđanja i pritisaka do ubojstva porodice Zec, uključujući i 12-godišnju Aleksandru, vršnjakinju glavne junakinje, jer je roman pisan u prvom licu. Jedan od razloga zašto je radio na knjizi čije mu je pisanje bilo i terapija od teških uspomena, bilo je da mu na kraju rada ostane nešto dugotrajnije od novinskih tekstova koji, kao i novine, žive jedan dan. Drugi razlog bio je to što ni nakon 30 godina od tog događaja nije došlo do pravednog raspleta i kažnjavanja počinilaca.
Kako je bio itekako upućen u zbivanja 90-ih, godinu dana kasnije napisao je i “Zagrebački dnevnik” koji govori o deset godina diplomatskih odnosa Hrvatske i Srbije. Kako je napisano u recenziji “nije istorija, nije politološka analiza, nije ni klasična hronologija, a nije baš ni pravi dnevnik. Možda od svega toga pomalo. U svakom slučaju, pouzdano i izvorno delo koje će poslužiti i pomoći onima koji požele da dublje zarone u sve što se dešavalo na ovom našem balkanovitom prostoru”.
S obzirom na kordunaške korijene s obje strane, Arsenić je itekako poznavao Srbe u Hrvatskoj i bio svjestan njihove tragične sudbine, kao da se raspad države prelamao preko leđa srpskog naroda kojem su negirali jezik, identitet, pa i pravo na postojanje. “Ko je hteo da rascepi Jugoslaviju, morao je da udari po njima”, kazao je svojevremeno Arsenić kojem se nije ispunila želja da napiše i priču o srpskom narodu u Krajini.
Imao je dobre kontakte sa srpskim organizacijama, bivajući suradnik SNV-a na više projekata, a pisao je i za medije, prije svega za časopis Prosvjetu, ali i za Novosti.
- Sve to ga čini kroničarom događaja iz dana u dan, kako između Srbije i Hrvatske, tako i između Hrvata i srpske zajednice u Hrvatskoj s kojom je bio čvrsto povezan – rekao je u izjavi povodom njegove smrti izjavio predsjednik Savjeta SNV-a Dejan Jović.
Povezani tekstovi
