D.I.C. Veritas

Portal Novosti, 29.11.2021, Zima steže, pomoći nema

U proljeće su ovamo stigli neki ljudi iz Općine, koji su popisivali što kome treba popraviti, pa otišli. Od tada od njih ni traga ni glasa, a nova zima sve jače steže, kaže Željko Velemir iz Bovića kod Vrginmosta

Kako se mora osjećati čovjek koji je u stanju zaplakati čak i pred neznancem koji će ga onako u prolazu, tek kurtoazno, zapitati kako je? Željka Velemira susreli smo posve slučajno, dok smo tumarali Kordunom u potrazi za zanimljivim novinarskim temama i pričama. Ugledali smo ga u Boviću, opustjelom selu desetak kilometara sjeverno od Vrginmosta, dok je cijepao drva u svom dvorištu tik uz cestu. Čim smo ga pozdravili, širom nam je rastvorio dvorišna vrata i srdačno pružio ruku, da bi mu lice odjednom poprimilo izraz tuge i žalosti, praćenima suzama. Kolikogod se trudio zaustaviti tu bujicu osjećaja, prekrivajući oči rukama, nije je uspio obuzdati; nije to bio onaj plač koji ti može olakšati srce i dušu, više tih i bolan jecaj što se ugnijezdi u nekim ljudima, poput neodvojivog dijela njihove teške sudbine i gorkih emocija.

Zatečeni i zbunjeni, obojica se prisilismo malo pribrati, a onda naš sugovornik započe svoju životnu priču pretakati u riječi.

- Rođen sam ovdje u Boviću i sve do početka devedesetih i svoje 25. godine pomagao sam roditeljima održavati imanje. Bavili smo se poljoprivredom, pa i nije bilo puno vremena da se zagledavam u cure. A kad sam počeo pomalo ašikovati s njima, dođe odjednom onaj prokleti rat i sve se iz temelja promijeni: otac Đuro umro je 1994. godine, godinu poslije dohvati nas Oluja, pa majka Dragica i ja pobjegosmo u Srbiju. Vrijeme je tako letjelo i proletjelo, a ja ostadoh neoženjen. Mama je umrla 2016. i od tada živim sam samcat. Imam dvije sestre, no one su zasnovale svoje porodice i otišle svojim putem, pa sada vjerojatno jedva imaju vremena za sebe, a kamoli za mene – sažima nam Željko što mu se događalo proteklih desetljeća.

Mjesečno prima osamsto kuna socijalne pomoći, pa nije teško izračunati koliko mu preostaje za život kad poplaća sve obaveze. Prije dvije godine prijavio se u Zavodu za zapošljavanje u Topuskom, no od posla zasad ni traga. Najviše ga muči što nije zdravstveno osiguran, pa ne može liječniku koji bi mu mogao pomoći kad ga bolovi u leđima i po par dana prikuju uz krevet.

- Možda bih preko Zavoda i dobio to osiguranje, ali ne mogu svako malo do Topuskoga raspitivati se što mi je činiti, jer novca za put jednostavno nemam. Lani sam se jednom u ranu zoru bio uputio onamo pješice: hodao sam cestom 25 kilometara u nadi da će neko naići i prevesti me, ali nitko da prođe i stane. Pa sam se okrenuo i opet pod noge istu kilometražu, dođoh kući uništenih cipela i krvavih tabana kad se već dobrano smrknulo. A ništa postigao nisam. Zato više ići neću i što bude, bit će – rezigniran je Željko.

Pokušavamo ga nekako obodriti, pa ga podupiremo zaključkom da barem gladan nije. No uzalud nam pokušaj, odgovara tek mučnom šutnjom, koju opet prate tihe suze. Nakon par dubokih uzdaha, nastavlja nam se ipak ispovijedati, makar šaptom.

- Teško mi je, prijatelju: od novca koji preostane kad poplaćam režije, kupim malo kruha i soli, da barem toga bude u kući. Nerijetko tek taj kruh natopim u vodi, pa u tu juhu ubacim posoljeni krumpir ako ga nađem i onda ručam. Ne pitaj dalje, dobro je i to da imam – kaže čovjek na kojeg se lani punom snagom sručila još jedna katastrofa.

Potres mu je dobrano uzdrmao kuću, razbacujući pritom krovne crijepove, pa se dva zimska mjeseca smrzavao u štali. Statičari su zaključili da krov kuće mora što prije popraviti ne želi li da mu se stropošta na glavu. Naravno, kako će i s kojim novcem to učiniti, nije bio njihov problem, pa se morao sam snaći. Uspio je promijeniti par crijepova, no nedovoljno da i dalje ne bi prokišnjavalo. Zato je posvuda postavio lonce i lavore, kako bi se barem donekle zaštitio pred kišom dok vlaga navire kroz derutne zidove.

- U proljeće su ovamo stigli neki ljudi iz Općine, koji su popisivali što kome treba popraviti, pa otišli. Od tada od njih ni traga ni glasa, a nova zima sve jače steže. Bojim se i ja sve jače, jer ne znam kako će ovo završiti: čim padne prva snježina, krov će se sigurno stropoštati na mene! Ništa mi ne ide kako treba, pa ni ovaj štednjak u raspadu: trebao bih novi, ali ne znam kako i čime ga nabaviti. Ako se ne budem mogao bar malo ugrijati i krušnu juhu napraviti, skroz ću propasti! Kad sam bježao u Srbiju, jedva sam čekao da se vratim: nisam požalio što sam to učinio, doista nisam. Ovo je ipak moja zemlja, tu su grobovi mojih djedova, pradjedova, svih koji su u ovoj kući živjeli i ja ih ne mogu samo tako ostaviti. Ali ova me država baš nije nešto dočekala i sada mi se čini da se poigrava sa mnom, jer se od povratka nevolje samo redaju, sve jedna gora od druge! Istina, neke se nije moglo izbjeći, ali da ja, brate, nemam novca da ishodim zdravstveno osiguranje, to stvarno nisam zaslužio kakogod da se okrene… Nego, smije li se u tim vašim novinama psovati? Ako smije, samo lijepo napiši da j…m ovakav život – zaključuje naš sugovornik, prije ponovnog uranjanja u svoju turobnu sadašnjost. I sami konsternirani, pružamo mu koju kunu: novac isprva odbija, ali ga naposlijetku uzima bolno svjestan da mu je svaka financijska pomoć nužna, makar za nekoga to bila neznatna svotica. Kad mu rekosmo da ćemo nastojati opet svratiti do njega, i što prije, oči mu se napokon ozariše vedrinom.

- Čekat ću vas – kazao nam je na rastanku Željko Velemir.

 

Obećanje iz Topuskog

Kako bismo pomogli našem sugovorniku u ostvarivanju osnovnih prava, pri povratku iz njegovih Bovića posjetili smo podružnicu glinskog Centra za socijalnu skrb u Topuskom.

- Željko Velemir je naš korisnik koji prima 800 kuna socijalne pomoći mjesečno, a mi mu podmirujemo i troškove za struju. Prvi put čujem da nema zdravstveno osiguranje, pa ću odmah ispitati u čemu je stvar. Jer, to što nema dovoljno novca da bi došao do Topuskog, ne smije biti razlog da ne ostvari svoje pravo. Sve ću pomno ispitati i sigurno ćemo naći nekakvo rješenje, a o tome ćemo i vas obavijestiti – obećala je socijalna radnica Dubravka Miličić.

 

 

 

Povezani tekstovi

facebooktwittergoogle_pluslinkedinmailfacebooktwittergoogle_pluslinkedinmail

Komentari su isključeni.