D.I.C. Veritas

Savo Štrbac: R E P A R A C I J A

U izvještaju Amnesti internešenala o stanju ljudskih prava za 2011. godinu u dijelu koji se odnosi za Hrvatsku konstatuje se: “Vlasti nisu omogućile žrtvama zločina prema međunarodnom pravu i njihovim porodicama pristup reparaciji”.

Šta se, zapravo, krije iza ove konstatacije?

U pokušaju rješavanja problema stradalih od strane pripadnika hrvatskih oružanih snaga i od strane nepoznatih počinioca, Hrvatski sabor je 2003. godine donio tri zakona na osnovu kojih su oštećeni mogli tužiti Republiku Hrvatsku (RH) za naknadu štete. Rezultat primjene tih zakona pokazuje da se radi o neuspjelom pokušaju. Naime, oštećeni koji su tužili RH, po istraživanju hrvatskih nevladinih organizacija Dokumenta, Građanski odbor za ljudska prava i Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek, u više od 70 odsto slučajeva, zbog odbijanja tužbenih zahtjeva, parnične troškove moraju sami platiti, čija visina varira od 5.000 do 107.400 kuna (srednji kurs u junu o.g 1 evro=7,5 kuna). Zapravo, svi tužioci gube parnice ukoliko počinioci zločina nisu predhodno osuđeni, a propuštajući procesuirati sve počinioce ratnih zločina nad Srbima, država, namjerno ili nenamjerno, dodatno kažnjava žrtve rata.

A ima i slučajeva kada je hrvatski vojnik pravosnažno osuđen za višestruko ubistvo srpskih civila a da porodice ubijenih ne mogu do reparacije. O takvom jednom slučaju, koji opet nije usamljen, biti će riječi u nastavku.

Dana 25. februara 1992. godine, oko 19.15 časova, u kuću Radosavljević Rade u Daruvaru došao je Hrvat Jožica Mudri i u toku razgovora sa vlasnikom kuće, koji se vodio u trpezariji, motivisan činjenicom da su Radosavljevići srpske nacionalnosti, izvadio pištolj iz futrole i ispalio u glavu Radetu (1956) dva metka, zatim jedan metak u njegovu suprugu Jovanku (1960), koje povrede su bile smrtonosne, zatim ispalio četiri metka u njihovog sina Dejana (1978), a zatim mu kuhinjskim nožem zadao još osam ubodnih rana po grudnom košu i stomaku, koje su bile smrtonosne, te na kraju pucao i u drugog sina Nenada (1982), te i njemu zadao smrtonosne povrede. Nakon toga je privukao njihova tijela, a potom, posloživši ih na podu trpezarije jedno do drugoga, minirao plastičnim eksplozivom, što je prouzrokovalo njihovo komadanje i oštećenje cijele kuće, a nakon toga čina iz kuće Radosavljevića ukrao jedan video rekorder i jedan daljinski upravljač.

Ovo je nešto skraćena izreka pravosnažne presude Okružnog suda u Bjelovaru, broj: K-153/52. od 7. januara 1994. godine, kojom je ubica proglašen krivim za četiri djela ubistva, teško djelo protiv opšte sigurnosti i djelo krađe i osuđen na jedinstvenu kaznu od trinaest godina zatvora, s tim da mu je Vrhovni sud preinačio kaznu na 15 godina zatvora.

Kada su se stekli preduslovi, Radetov otac Petar i sestra Milica podnijeli su tužbu nadležnom sudu protiv RH radi naknade štete, s tim da je otac za smrt sina i dvoje unuka zatražio 1.100 000 kuna a sestra za smrt brata i dva nećaka 600.000 kuna na ime duševnih boli, a otac još i 50.000 kuna za troškove sahrane. Osnov naknade štete od strane države nalaze u nespornoj činjenici da je ubica bio pripadnik hrvatske vojske.

Petar umire u toku parnice, a postupak, kao jedini nasljednik, preuzima njegova kći Milica, koja je i sama jedan od tužilaca. Opštinski sud u Daruvaru, u junu 2007., odbija tužbeni zahtjev sestre i tetke Milice u cjelosti, uz obrazloženje da u trenutku smrti nije živjela sa bratom i njegovom porodicom te da joj ne pripada ni pravo na nematerijalnu štetu kao nasljednici oca Petra, “jer je novčana naknada za duševne boli subjektivna i osobna kategorija oblika naknade štete”, dok sud nije ni odlučivao o materijalnoj naknadi štete za sahranu, pošto Milica poslije očeve smrti, nije ni postavila takav zahtjev. Naprotiv, sud je Milicu obavezao da državi Hrvatskoj, kao tuženoj strani, zbog toga što je izgubila parnicu, isplati iznos od 114.000 kuna na ime parničnih troškova.

Prvostepenu presudu potvrdio je i Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostepeni sud, pa je država, čim je presuda postala pravosnažna, zatražila prisilnu naplatu parničnih troškova prodajom nekretnina koje je Milica nasljedila od oca Petra. Da joj očevina ne bi otišla u bezcijenje, Milica je prodala stančić u Beogradu i platila trošak. Ali je nastavila da pravdu traži i kroz vanredne pravne lijekove na Vrhovnom i Ustavnom sudu Hrvatske. I opet izgubila. Ali je i dobila novu obavezu da državi Hrvatskoj isplati još 10-ak hiljada eura parničnih troškova. Pošto para više nema, a nema ni hrvatsku penziju, ipak će joj očevina na “sudski doboš”.

I Pela Medaković, Jovankina majka i baka dvojice ubijenih unuka, takođe je tužila RH za naknadu štete. Opštinski sud u Zagrebu, kao prvostepeni sud, u oktobru 2004., presuđuje da je RH dužna Peli platiti iznos od 60.000 kuna na ime duševnih boli i, s obzirom da se kćerka brinula o njoj, mjesečnu rentu u prosječnom iznosu od oko 500 kuna te parnične troškove u iznosu od 13.847 kuna, uz obrazloženje: “kako iz krivičnog spisa proizilazi da je Mudri Jožica kao hrvatski vojnik počinio krivično djelo oružjem, dakle sa opasnom stvari, koje je vlasnik RH, te je stoga i odgovorna za nastalu štetu.”

Međutim, Županijski sud u Zagrebu, po žalbi tužene države, kao drugostepeni sud, preinačuje prvostepenu presudu na način da Pelin tužbeni zahtjev odbija u cjelosti uz obrazloženje: “Po shvaćanju ovoga suda, takva štetna radnja vojne osobe ne može se dovesti u vezu s obavljanjem vojne službe zbog čega tuženik (RH) s pravom ističe kako u konkretnom slučaju za štetu koja je nastupila opisanom radnjom pripadnika hrvatske vojske nema odgovornosti RH”. Po odluci istog suda, Pela je, pošto je izgubila parnicu, dužna protivnoj strani, državi Hrvatskoj, isplatiti 9.787 kuna na ime parničnih troškova.

Ako bi se po pitanju razloga odbijanja Miličinog tužbenog zahtjeva za nematerijalnu štetu moglo naći zakonsko opravdanje u činjenici da nije sa bratom živjela u zajedničkom domaćinstvu i da očevu duševnu bol ne nasljeđuje, smatram da navedeni razlog za neraspravljanje Petrovog zahtjeva za materijalnu štetu (troškove sahrane), kod nesporne činjenice da je poslije njegove smrti Milica kao jedini nasljednik preuzela postupak, nema uporišta u bilo kom zakonu, a, koliko znam, ni u sudskoj praksi van Hrvatske.

Razlog zbog kojih je drugostepeni sud odbio Pelin tužbeni zahtjev može se slobodno uvrstiti u svjetske bedastoće pravosuđa. Naime, stav da se predmetno ubistvo ne može dovesti u vezu sa vojnom službom je van svake pameti i realnog života. Pa sukob devedesetih godina prošlog vijeka u Hrvatskoj i nastao je na vjerskoj i nacionalnoj osnovi i baš po tom kriteriju likvidirani su mnogi ljudi na svim stranama. Po kom kriteriju je moguće razgraničiti štetnu radnju vojnika u ratu koja jeste, od one koja nije “u vezi sa vršenjem vojne službe”? Hrvatski sudovi su taj kriterijum očito pronašli u nacionalnoj pripadnosti žrtava – ako je žrtva Srbin, država ne preuzima odgovornost za počinjenu štetu sopstvenih vojnika. A to znači da se šteta ne može ni naplatiti bez obzira na krivičnu osudu počinioca.

Bez obzira na sve kritike, i izvana i iznutra, na njeno pravosuđe, Hrvatska će, izvjesno je, za godinu dana postati punopravni član EU.

Od Milice sam čuo da je ubica kraće vrijeme bio u zatvoru i da se ubrzo vratio u Daruvar, gdje i danas živi kao ugledan domaćin i “zaslužni učesnik Domovinskog rata”. Kad got je dolazila u rodni grad, a odlazila je često upravo zbog sudskih postupaka, susrela bi i ubicu, koji joj se obavezno “nasmije u brk”.

U Beogradu, 13.06.2012.

 Savo Štrbac

Povezani tekstovi

facebooktwittergoogle_pluslinkedinmailfacebooktwittergoogle_pluslinkedinmail

Komentari su isključeni.