D.I.C. Veritas

RTS, 04.08.2019, Meštani Busija posle “Oluje” sve gradili ispočetka

Akcija hrvatske vojske “Oluja” počela je u zoru 4. avgusta 1995. Za četiri dana, Severna Dalmacija, Lika, Banija i Kordun ostali su bez Srba. Deo onih koji su stigli u Srbiju, dom je našao u naselju nadomak Beograda – u Busijama.

Iako se ne nalazi ni na jednoj geografskoj karti, za Busije su čuli svi. Najveće izbegličko naselje poznato je po teškim sudbinama gotovo pet hiljada ljudi koji su 1995. godine prognani iz svojih domova.

Na traktorima, bicklima, peške, sa po nekom torbom ili bez prtljaga, stigli su na golu ledinu između Batajnice i Ugrinovaca i sve gradili ispočetka. Mira Todorić se i posle 24 godine nerado seća Oluje, ali o njoj govori da se, kaže, nikad ne bi zaboravilo.

“Bilo je svašta. Bilo je gladnih, bilo je žednih, bilo je mrtvih. Gde mi je muž i gde su mi sinovi, to nisam znala, nikako, celim putem nisam znala ništa o njima. Nisam bila jedina koja je očekivala svoje, svi smo bili. Svako je bio bez nekoga svoga. Svako je ostao bez nekoga, puno je ostalo ljudi, žena, familija bez svojih najmilijih koji ni do dana danas nisu pronađeni. Mi se nje ne sećamo po najtežim momentima, ali se sećamo i po tome da smo prošli, da smo preživeli”, kaže Mira Todorić iz Vojnića.

Neke od komšija iz rodnog kraja danas su komšije i u Beogradu. Iz svakog sela, kažu, došlo je bar desetak porodica. Danas je ovde u oko 1.500 domova najviše izbeglih iz Slavonije, Like, sa Banije i Korduna.

“Mi Kordunaši, Dalmatinci, Banijci, svi ljudi odande mi smo ljudi onako sposobni, masom veselog duha pa malo okrenemo i na muziku i na pesmu što se kaže, ali u principu lepo je ovde. Busije su lepo naselje koje tek treba da se razvije. Svi mi mladi ljudi radimo. Karakteristika za naš narod odande je što smo svi vredni radni i imamo sve. Preko noći smo izgubili, ali ovde su nam roditelji i mi sami svojim trudom nadomestili smo to nešto što smo izgubili”, ističe Ana Jasika iz Donje Brusovače.

Sećanje na poginule Krajišnike

Ipak, nisu zaboravili one koje su izgubili – poginulim Krajišnicima podigli su spomenik, na mestu gde im se svake godine odaje pošta. Pamte njih, ali i život koji je ostao iza izbegličke kolone.

“Ja se sećam da sam se igrala sa sestrom na dvorištu. Mi smo bili mali, ja sam imala skoro pet godina. Sećam se da sam imala neke mace i da sam plakala zašto ja njih moram da ostavim, jer nisam bila svesna ni gde idem ni šta će se desiti”, dodaje Ana Jasika.

“Ne može se to usporediti. Ovo i ono tamo. Nikada. Jer ono je drugo nešto bilo. A ovde snalazi se svak na svoj način”, kaže Mile Preočanin iz Knina.

U snalaženju jedni drugima pomažu. Kuće su, kažu, gradili zajedno. A zajedničkim snagama su, sagradili i crkvu, vodovodnu mrežu, uličnu rasvetu. Ipak, nedostaje pomoć države.

“Glavni je problem legalizacija, škola, mesna zajednica, groblje, to nema. Ljudi se sahranjuju što kuda, gde je ko prijavljen bio ranije ono kad smo došli tamo se i sahranjuje, po celoj Srbiji”, navodi Mile Preočanin.

Iako je škola sagrađena i trebalo je da primi prve đake prošlog septembra, njena vrata su još zatvorena. Meštani kažu da nedostaju još struja i kanalizicija.

 

Pripremila Nikolina Rakić

 

 

Povezani tekstovi

facebooktwittergoogle_pluslinkedinmailfacebooktwittergoogle_pluslinkedinmail

Komentari su isključeni.