Za ovaj zločin, pod pritiskom međunarodne zajednice, Okružno tužilaštvo u Karlovcu, u maju 1992. godine, podiglo je optužnicu protiv Mihajla Hrastova, pripadnika “posebne jedinice policije Policijske uprave Karlovac”, zbog krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – protupravnim ubijanjem i ranjavanjem neprijatelja.
Županijski sud u Karlovcu je tri puta (1993., 2002., i 2007. godine) optuženog oslobađao optužbe “zbog postupanja u nužnoj odbrani”, dok ga je Vrhovni sud Hrvatske (VSH), u drugom stepenu, nakon sprovedenog glavnog pretresa, u maju 2009., prvi put proglasio krivim i osudio na kaznu zatvora na 8 godina, koju je isti sud, u trećem stepenu, u novembru 2009., preinačio na 7 godina, a koje je potom Ustavni sud Hrvatske, u decembru 2010., ukinuo zbog proceduralnih razloga.
Na ponovljenom suđenju VSH je Hrastova, 7. septembra 2012., osudio na 4 godine zatvora, iako je za ovo djelo zaprijećena minimalna kazna od 10 godina. Sud je primijenio odredbe o zakonskom ublažavanju kazne uzevši mu kao značajnu olakšavajuću okolnost protek vremena od skoro 22 godine od učina djela, što je uticalo na optuženikov život, porodične i društvene odnose i profesionalnu karijeru, pa i zdravlje, te da je psihijatrijskim vještačenjem utvrđeno da je u vrijeme počinjenja djela bio bitno smanjeno uračunljiv. Protiv ove presude, koja je dostavljena strankama tek krajem jula ove godine, obe stranke su izjavile žalbe, o kojima još nije odlučeno.
Od “priznanja” da je sam likvidirao 13-toricu pripadnika JNA, Hrastov je napredovao u službi i dobijao prizananja: 1995. godine povodom Dana državnosti “za junački čin u ratu” odlikovao ga je tadašnji Vrhovni komadant oružanih snaga i predsjednik RH Franjo Tuđman “Redom Nikole Šubića Zrinskog”; 1996. godine Karlovačka županija, na čijem području se i desio ovaj zločin, dodijelila mu je “posebno prizanje kao jednom od šestorice zaslužnih građana”, a nosilac je i mnogih drugih visokih državnih odličja.
Iako smo navikli od hrvatskih sudova da u suđenjima za ratne zločine koriste dvostruke standarde – jedne daleko strože kada sude Srbima, a druge daleko blaže kada sude pripadnicima sopstvenih oružanih snaga, ova najnovia presuda Hrastovu je sramotna za hrvatsko pravosuđe i ponižavajuća za žrtve i njihove porodice. Suđenja se, zapravo, više bave pronalaženjima olakšavajućih okolnosti za optužene pripadnike sopstvenih oružanih snaga nego posljedicama njihovih (ne)djela.
Izrečena kazna mogla bi se protumačiti i kao nagrada opt. Hrastovu za preuzimanje odgovornosti za inkriminisani događaj, pošto “priznaje” da je sve pripadnike JNA sam likvidirao, doduše, u “nužnoj odbrani”. Naime, iako izvedeni dokazi, kako personalni (iskazi četvorice svjedoka koji su preživjeli masakr na Koranskom mostu) tako i materijalni (nalaz vještaka balističara i tragovi sa lica mjesta) ukazuju da je u likvidaciji rezervnog sastava JNA učestvovalo najmanje tri lica i da je pucano iz najmanje dva različita oružja, VSH, i u prvom i u ponovljenom suđenju, jednostavno zanemaruje ove činjenice, što dovodi u sumnju i pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.
A ni nadležno tužilaštvo se još ne oglašava (a nema naznaka ni da uskoro hoće) po pitanju proširenja optužbe na ostale izvršioce i naredbodavce ovog jednog od prvih ratnih zločina u ratu od 1991. do 1995. nad pripadnicim JNA, u to vrijeme jedine legitimne i regularne vojske u državi SFRJ, u čijem sastavu je u to vrijeme formalno pravno još uvijek bila i Hrvatska.
Opt. Hrastov je ponovljeno suđenje pratio sa slobode, na kojoj se nalazi i nakon objavljivanja najnovije presude. Inače, Hrastov je do sada proveo u zatvoru 26 mjeseci, a ostatak bi trebao odslužiti po pravosnažnosti presude.
Iako posljednja presuda opt. Hrastovu još nije pravosnažna, ovaj proces je već sada u regionu (a vjerovatno i šire) apsolutni rekorder po dužini aktivnog trajanja jednog krivičnog sudskog procesa za ratne zločine .
Pred Opštinskim sudom u Karlovcu vode se i parnični postupci po tužbama preživjelih i porodica likvidiranih pripadnika JNA protiv države Hrvatske za naknadu štete, koji, takođe, čekaju pravosnažnost posljednje krivične presude.
I ovo maratonsko, u većem djelu i farsično, suđenje pokazuje da hrvatska država, iako je u međuvremenu postala članica EU, još nije spremna da se suoči sa tamnijom stranom svoje nedavne prošlosti, a to ne doprinosi ni utvrđivanju istine ni pomirenju, a ponajmanje pravdi za žrtve.
U Beogradu i Banja Luci, 20.09.2013.
P R E D S J E D N I K
Savo Štrbac
Žrtve:
-ubijeni: Jovan Sipić, Božo Kozlina, Nebojša Popović, Milić Savić, Milenko Lukač, Nikola Babić, Slobodan Milovanović, Svetozar Gojković, Miloš Srdić, Zoran Komadina, Mile Babić, Vaso Bižić i Mile Peurača
-ranjeni: Duško Mrkić, Svetozar Šarac, Nebojša Jasnić i Branko Mađarac
Povezani tekstovi
