Protiv zapadnoslavonskih Srba (oko 15.000 žitelja sa oko 4.000 vojnika) krenulo je više od 16.000 pripadnika hrvatskih oružanih snaga, što znači da je agresora bilo više nego stanovnika u ovoj oblasti, a omjer vojnika je bio 4:1 u korist agresora.
Agresor ko agresor, nemilice je tukao po štićenicima UN svim raspoloživim, dozvoljenim i nedozvoljenim, sredstvima. Narod Zapadne Slavonije, pamteći stradanja Srba u Jasenovcu, koji je bio u sastavu ove oblasti, zloglasnom ustaškom logoru iz Drugog svjetskog rata, i u obližnjoj Pakračkoj Poljani, takođe zloglasnom “novoustaškom” logoru iz 1991. godine, krenuo je u egzodus spašavajući gole živote. Na putu prema “mostu spasa” do rijeke Save, sustizale su ih avionske bombe, maljutke iz helikoptera, topovske granate i snajperski meci. Ranjenici su gaženi tenkovskim gusjenicama ili dokrajčivani noževima.
Na evidenciji VERITASA nalaze se imena 283 poginulih i nestalih Srba iz ove akcije i poslije, od čega 57 žena i 9-ero djece starosti do 14 godina. Hrvati su pokupili i pokopali 168 ubijenh Srba najviše pod oznakom “nepoznat”, od kojih su u posljednje tri godine ekshumirali 139 posmrtnih ostataka (28 iz Medara, 34 iz Okučana, 48 iz Vrbovljana, 28 iz Donjeg Rajića i jedan iz Šeovice).
Od ukupnog broja žrtava do sada je rasvijetljena sudbina samo 108 lica, od toga 37 na području Republike Srpske, bilo da su avionskim bombama ili artiljerijskim granatama ubijeni na desnoj obali Save, bilo da su na tu stranu rijeke mrtvi preveženi ili umrli od zadobijenih povreda, dok su ostali (71) identifikovani od marta pretprošle do aprila ove godine.
Civili koji nisu mogli ili nisu željeli napustiti svoja ognjišta, ako su imali sreću da prežive, smješteni su u logore za civile, a za to vrijeme pravoslavne svetinje i srpska imanja su opljačkana, opustošena i uništena. Uskoro su i ovi civili, uz pomoć zaštitinih snaga UN i humanitarnih organizacija, preveženi u Republiku Srpsku i Srbiju, od kojih se za sve ove godine vratilo oko hiljadu i po ljudi, uglavnom starije dobi, dok su se ostali rasuli po cijelom svijetu.
Oko 1.450 pripadnika Srpske Vojske Krajine je zarobljeno, većina na prevaru uz pomoć zaštitnih snaga UN-a. Nakon zarobljavanja hrvatski sudovi su osudili velik broj Srba na dugogodišnje kazne zatvore za svakovrsne ratne zločine, koje su izdržavali u zloglasnom zatvora Lepoglava, a nekoliko desetina zarobljenika prošlo je višegodišnje specijalne torture “konačišta za zarobljenike” Lora u Splitu.
Hrvatski generali: Petar Stipetić, Luka Džanko, Marijan Mareković, Mladen Kruljac i brigadir Galješević, koji su, po nalogu Franje Tuđmana, Gojka Šuška, Janka Bobetka i Imre Agotića, isplanirali i izveli akciju pod zvučnim nazivom “Bljesak”, još su na slobodi, ovjenčani slavom hrvatskih nacionalnih heroja.
Sve navedene činjenice bile su poznate i Haškom tužilaštvu, koje nikada nije otvorilo intenzivnu istragu za ovaj zločin, kao što ni Savjet bezbjednosti nikada nije Hrvatskoj uveo kaznene sankcije zato što je kao članica UN-a izvršila agresiju upravo na zaštićenu zonu organizacije kojoj i sama pripada.
Ali je zato Haško tužilaštvo već 25. jula 1995. godine optužilo Milana Martića, tadašnjeg predsjendika RSK, zbog toga što je 2. i 3. maja 1995. godine „za odmazdu izdao naređenje vojnim organima RSK da granatiraju Zagreb“, uslijed čega je poginulo pet civila, jer se pri tom „nije pridržavao zakona i običaja koji regulišu vođenje rata“, za koje djelo ga je Haški tribunal pravosnažno i osudio na 35 godina zatvora.
U junu 2006. godine hrvatsko tužilaštvo je odbacilo, jedinu do sada u RH podnesenu, krivičnu prijavu za ratne zločine počinjene u ovoj akciji i to protiv generala Mladena Kruljca, u to vrijeme komandanta Treće gardijske brigade HV-a, i vojnika Tomislava Abramovića, koji je po naređenju Kruljca, snajperom usmrtio srpskog civila Miroslava Vučkovića iz Okučana, uz obrazloženje da se “radilo o uobičajenom vojnom postupanju u borbenom djelovanju u ratnim operacijama”.
MUP Republike Srpske u toku 2008. godine podnio je krivične prijave Tužilaštvu BiH – Odeljenju za ratne zločine protiv najviših predstavnika hrvatske vojske i policije za ratne zločine počinjene nad Srbima na području zapadne Slavonije i Republike Srpske za vrijeme akcije “Bljesak”, a predmet je još u fazi istrage.
I Tužilaštvo za ratne zločine Srbije, u martu 2011. godine, otvorilo je predkrivični postupak za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva počinjenog u selu Medari, u kojem je u akciji “Bljesak” izmasakrirano 23 žitelja (samo osam članova porodice Vuković), među kojima je 12 žena i troje djece starosti od osam do jedanaest godina, a predmet je u junu prošle godine proslijeđen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na daljnji postupak.
Na području Zapadne Slavonije od 1991. do 1995. godine, uključujući i akciju “Bljesak”, prema VERITAS-ovim podacima, ukupno je stradalo 1.114 osoba srpske nacionalnosti, među kojima je 48 procenata civila, od čega se 46 procenata još vodi kao nestali.
Uz dužno žaljenje svih ratnih žrtava, već 18 godina postavljamo ista pitanja: ko to i zašto pravi razliku između civilnih žrtava u Zagrebu i Okučanima i po kom kriterijumu međunarodni i nacionalni sudovi procjenjuju ko i kada krši zakone i običaje koji regulišu vođenje rata; zar smo mi Srbi agresori i u državi u kojoj smo bili konstitutivan narod; zar smo mi ratni zločinci i kad nas protjeruju sa naših vjekovnih ognjišta, i kad nam, i dok smo pod zaštitom UN-a, uništavaju istorijske, kulturne i duhovne spomenike; zar se mi Srbi ne želimo vratiti u svoj zavičaj i zar ne želimo sakupiti kosti mrtvih rođaka i dostojno ih sahraniti po našim pravoslavnim običajima?, na koja nam niko ne odgovara.
Sjećanje na žrtve iz akcije “Bljesak” obilježit će, i ovoga Prvog maja, njihovi rođaci, prijatelji, saborci i sunarodnici služenjem parastosa u hramu Svetog Marka u Beogradu i u crkvi Pokrova Presvete Bogorodice u Gradišci, gdje će, po osamnaesti put, sa “mosta spasa”, spustiti vjence u rijeku Savu.
Beograd, 30.04.2013.
P R E D S J E D N I K
Savo Štrbac
Povezani tekstovi
