U subotu, 2. februara ove godine, u Vukovaru je održan protestni skup zbog najave da će u službenoj upotrebi u ovom gradu biti uvedeni srpski jezik i ćirilica. Najava je zapravo oživotvorenje odredbe iz Ustavnog zakona o zažtiti nacionalnih zajednica i manjina, po kojoj svaka nacionalna manjina koja čini više od jedne trećine stanovništva neke lokalne samouprave ima pravo da na njenom pismu i jeziku budu postavljeni javni natpisi i oznake. Pošto je po zadnjem popisu stanovništva u Vukovaru bilo oko 35 odsto Srba, to su se i ispunili ustavnozakonski uslovi za uvođenje i dvojezičnosti u tom gradu, što je tamošnji Srbi zatražili a aktuelna vlada i najavila.
Protest pod nazivom “Za hrvatski Vukovar, ne ćirilici”, organizovali su veterani rata iz 90-ih godina, na kojem se okupilo preko 20.000 protestanata.Veterani su stigli iz cijele Hrvatske, a nosili su transparente “Ovo nije Srbija” i “Nikad ćirilica”.
Od govornika su se mogle čuti i izjave da se u Vukovaru desila “oluja” kao u ostalim djelovima Hrvatske “ne bi vas (Srba) bilo ovdje”. Dan ranije potpisivana je i peticija u organizaciji desničarske stranke “HSP – Ante Starčević” kojom se od Vlade i Sabora traži desetogodišnji moratorij na uvođenje dvojezičnosti u Vukovar a sve “zbog simbolike koju ćirilica predstavlja u tom gradu sa ratnim traumama”. Čulo se i da je organizator skupa dan prije podnio i zahtjev ustavnom sudu za ocjenu ustavnosti pomenutog ustavnog zakona, što bi trebalo dovesti do prolongiranja primjene sporne odredbe bar do odluke suda. Izneseno je i mišljenje da će ćirilca nevidljivi zid koji sada dijeli Hrvate i Srbe pretvoriti u betonski te da krhki suživot koji je izgrađivan svih ovih poratnih godina ne treba kvariti uvođenjem ćirilice.
A da li je to uopšte suživot ako jedna zajednica koja premašuje trećinu ukupnog stanovništva, i uprkos ispunjavanju i ustavnozakonskih predpostavki, ne može ( ne smije) da koristi ni svoje pismo ni jezik?
Ako se jedna od dvije strane koje treba da grade suživot mora odreći svog glavnog identiteskog obilježja, kao što su jezik i pismo, da bi udovoljila frustracijama i traumama druge strane, onda se može govoriti prije o asimilaciji nego o suživotu.
S druge strane i Srbi imaju svoje frustracije i traume iz svih ratova u dvadesetom vijeku, pa tako i iz rata 90-ih, kada su im raznoraznim ustavima i zakonima, što će reći silom vlasti, ukidana svakojaka prava: i na uptrebu jezika i pisma (što je dovelo do ćiriličnog knjigocida 90-ih), i na slobodu ispovijedanja vjere … , sve do ukidanja državne konstitutivnosti. Nepokoravanje tim zabranama najčešće je dovodilo do gubitka života, uglavnom u ritualnim uslovima, ali i do “narodnog otpora” koji je završavao u krvavim ratovima
Dakle, za istinski suživot su potrebni kompromisi i jedne i druge strane.
Što bi značilo prolongiranje uvođenja srpskog jezika i pisma u Vukovaru za narednih 10 godina? Kod tamošnjih Srba stvarao bi se osjećaj ugroženosti i neravnopravnosti sa većinskim narodom a samim tim jačala bi i želja da dobiju ono što im je silom uskraćeno, što neminovno dovodi i do novih konfliktnih situacija između nacionalnih grupa.
Na nedavno objavljenom registru hrvatskih branitelja našlo se preko pola milona ratnih veterana iz rata 90-ih, a ta brojka skoro trostruko premašuje broj Srba u Hrvatskoj sa zadnjeg popisa stanovništva. U tom odnosu i krije se velika opasnost za Srbe koji danas žive u Vukovaru i u drugim dijelovima Hrvatske, što će neke od njih navesti da (ponovo) napuste tu državu, ali će istovremeno odvratiti i neke prognanike iz 90-ih od želje da se vrate u stari zavičaj..Posvoj prilici to i jeste osnovni cilj protestanata na skupu u Vukovaru, što potvrđuje i žal što i na tom području nije sprovedena “oluja”, kao i batinanje sveštenikovog sina po završetku “mirnog” protestnog skupa.
Multietičnost i multikulturalnost su nesporne vrijednosti i bogatstvo civilizovanog svijeta, čemu su nas dodatno zadnjih dvadesetak godina podučavali dušebrižnici iz međunarodne zajednice. Može li (i smije li) Hrvatska sa stavovima i mišljenjima sa vukovarskog skupa u Evropsku uniju i to za samo nekoliko mjeseci?
Beograd. O3.02.2013.
Savo Štrbac
Povezani tekstovi
