Veritas je Tužilaštvu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), 13. juna 2013. godine, uputio inicijativu za podnošenje zahtjeva za preispitivanje pravosnažne presude u predmetu Gotovina i drugi ( “Operacija Oluja” ), sa pisanim podrškama Tužilaštva za ratne zločine i Nacionalnog saveta za saradnju sa MKSJ Republike Srbije.
A samo dan kasnije danski mediji su objavili privatno pismo u kojem sudija MKSJ, Frederik Harhof, izražava veliku zabrinutost zbog “promjene tribunalovog kursa pod pritiskom vojnog establišmenta nekih uticajnih zemalja”, kojima je podlegao predsednik suda Teodor Meron. A u tim su “establišmentima”, poput Sjedinjenih Država i Izraela, sugeriše Harhof, došli do zaključka da je sudska praksa Tribunala u primjeni načela komandne odgovornosti otišla predaleko, što bi moglo da ugrozi i neke druge vojne komandante, a ne samo one sa Balkana.
Nedavne oslobađajuće presude generalima Gotovini, Markaču i Perišiću, kao i šefovima srpske tajne policije Stanišiću i Simatoviću, su sudiju Harhofa, kako je napisao, “bacile u duboke profesionalne i moralne dileme”, s kakvima se nikada ranije nije suočio. No, najgore od svega je sumnja da su neke od njegovih kolega “podlegle kratkovidim političkim pritiscima, što u potpunosti mijenja premise njegovog rada u službi prava i zakona”.
Javnost, piše Harhof, “vjerovatno nikada” neće utvrditi da li su opravdane njegove sumnje da je predsednik Tribunala, američki sudija Teodor Meron, izvršio “masivni pritisak na ostarjelog turskog sudiju” Mehmeta Gineja, da u posljednjem trenutku promjeni svoje mišljenje i pridruži se tjesnoj većini koja je izglasala oslobađajuću presudu Gotovini i Markaču.
Ima li kakve veze između Veritasove inicijative i Harhofog pisma prijateljima i saradnicima?
U užem smislu, osim vremenske koincidencije, nema.
Naime, Veritas svoju inicijativu temelji na novim činjenicama do kojih se došlo po pravosnažnosti presude, a koje se ogledaju u broju od 110 ekshumiranih posmrtnih ostataka Srba sa lokacija „Sveta Mare“ u Šibeniku i “Gradsko groblje” u Zadru, koji su stradali u agresiji hrvatskih oružanih snaga u avgustu 1995. godine (akcija „Oluja“) na zaštićenu zonu UN-a, poznatu kao sektor „Jug“, od kojih je do sada, što preliminarno što konačno, identifikovano 60 lica, prosječne sarosti preko 62 godine, među kojima je najmanje 41 civil i 16 žena.
Veritas smatra da toliki broj ekshumiranih i konačno, odnosno preliminarno identifikovanih posmrtnih ostataka, predstavlja novu činjenicu, koja nije bila poznata Tužilaštvu MKSJ u vrijeme postupka pred Pretresnim i Žalbenim vijećem i koja ni uz dužnu revnost nije mogla biti otkrivena a koja bi, da je bila dokazana, mogla biti odlučujući faktor prilikom donošenja odluka obaju vijeća., što je zakonit razlog za podnošenje zahtjeva za reviziju.
S druge strane sudija Harhof ukazuje na kriminalne radnje unutar samog suda, što bi, ako se potvrde takve sumnje, moglo dovesti do krivičnopravnih, odnosno disciplinskih sankcija nesavjesnim sudijama, prvenstveno sudiji Meronu, koji je, kada je u pitanju predmet Gotovina, istovremeno bio i predsjednik suda i Žalbenog vijeća, a onda kao posljedicu toga i do revizije postup(a)ka po službenoj dužnosti.
To što je napisao sudija Harhof, gledano u širem smislu, i te kako ima veze sa mojim stavovima koje sam iznosio u mnogim javnim istupima i nastupima nakon oslobađajuće presude hrvatskim generalima u predmetu “Oluja”.
Citiraću samo jedan fragment iz mog nastupa “Selektivna pravda MKSJ” na Tematskoj debati Generalne skupštine UN-a “Uloga međunarodnog krivičnog prava na pomirenje “, održane 10. aprila ove godine u Njujorku: “Obarajući „pravilo 200 m“, Žalbeno vijeće je u potpunosti prihvatilo zahtjev vojno-akademskog (američko-britansko-kanadskog) lobija koji se u toku žalbenog postupka žestoko usprotivio tom pravilu, obrazlažući ga kao ograničavajući faktor za upotrebu artiljerije u naseljenim mjestima u sadašnjm i budućim ratovima pred međunarodnim krivičnim pravom. Na taj način je MKSJ, pod uticajem moćnih lobija koji dolaze iz jakih država, zapravo branio pravo na legalno ubijanje civila, potpuno ignorišući pravdu za žtrve”.
Čitajući Harhofovo pismo, priznajem da mi je prva pomisao bila da je i on, direktno ili indirektno, pratio pomenutu sjednicu GS UN-a, i da ga je i pisao pod pritiskom ili utiskom nastupnih govora panelista, od kojih su većina bili veoma kritični na selektivnu pravdu Haškog tribunala.
Inače, debatu je bojkotovao upravo sudija Meron, što je veoma teško zdravorazumski objasniti, s obzirom da je sud kojem predsjedava upravo sud UN-a, a još teže je shvatiti i razumjeti da za taj bojkot nije snosio nikakve posljedice. Međutim, kada se ima na umu da su i Sjedinjene Države bojkotovale pomenutu tebatu, a da je sudija Meron državljanin te države, onda i njegov bojkot kao i ostanak na istoj funkciji postaje razumljiv i dobija pravi smisao – pokazati ko je glavni kapo u svijetu.
Ne znam da li će Tužilaštvo MKSJ-a prihvatiti Veritasovu inicijativu i podnijeti zahtjev nadležnom vijeću za reviziju postupka u predmetu Gotovina i dr., ali sam skoro siguran da će SB morati provesti ispitni postupak radi provjere tačnosti navoda iz Harhofovog pisma. Ne zbog nas sa prostora eks Jugoslavije zbog kojih je i osnovan Haški tribunal, već zbog njih, tj. UN-a. U protivnom ugled UN-a mogao bi pasti će na nivo MKSJ.
Beograd, 15. jun, 2013.
Savo Štrbac
Povezani tekstovi
