Dok sam 12. marta o.g. putovao za Holandiju, u Hagu je na popodnevnom zasjedanju Međunarodnog suda pravde (ICJ), u sporu između Hrvatske i Srbije po međusobnim tužbama za genocid, član pravnog tima Srbije, advokat Novak Lukić, predstavljao izjave svjedoka koje je srpska strana izabrala da neposredno svjedoče pred vijećem toga suda, među kojima sam se i ja nalazio. Razlog zbog čega se ranije nisam pojavio u sudnici nalazi se u pravilu toga suda da svjedoci ne mogu biti u sudnici prije njihovog ispitivanja, odnosno predstavljanja njihove pisane izjave te u odluci hrvatske strane da unakrsno ne ispituje nijednog našeg svjedoka.
Narednog dana sam se pojavio u sudnici i pratio suđenje sa galerije predviđene za publiku, odakle je “pucao” pogled na sedamnaestočlano vijeće (na krilima su sjedili hrvatski i srpski ad hok sudije) i na zid iza njih sa reljefima Istine i Pravde prikazanih u likovima lijepih žena i vitraž kroz koji se probijalo vanjsko svjetlo u sudnicu stvarajući divnu koloritni igru sjenki. Govorio je naš agent Saša Obradović skoro puna tri sata. Dokazujući genocidnu namjeru, citirao je izjave mnogih hrvatskih visokih funkcionera među kojima i izjavu F. Tuđmana izgovorenu u Kninu 26. avgusta 1995.: “… i nikada više nema povratka na ono što je bilo, da nam usred Hrvatske šire rak koji je razarao hrvatsko nacionalno biće, koji nije dopuštao da hrvatski narod bude zaista sam svoj na svome, ” uporedivši ga sa skoro identičnom izjavom Pavelćevog ministra spoljnih poslova Mladena Lorkovića od 28. juna 1941., koja je takođe predhodila genocidu nad Srbima i Jevrejima.
I dan kasnije, 14. marta, zastupnici Srbije izlagali su argumentaciju na svoju kontratužbu. Prvi je govorio advokat Vejn Džordaš iznoseći podatke o stradanju Srba u hrvatskoj akciji Oluja. Nabrajao je imena mjesta i vremena događaja kao da je i sam bio u koloni. Iza njega govori profesor Vilijam Šabas, nesporni svjetski broj jedan autoritet za genocid. Ima li razlike između sastanka nacista u februaru 1942. na jezeru Vanzeu, kada je donesena odluka o “konačnom rješenju” jevrejskog pitanja u Njemačkoj i sastanka Tuđmana i njegovih kriminalaca održanog 31. jula 1995. na Brijonima kada je donesena odluka o “konačnom rješenju” srpskog pitanja u Hrvatskoj, pita profesor Šabas i sam odgovara da nema.
Samo zbog ove tvrdnje najboljeg na svijetu poznavaoca krivičnog djela genocida, isplatilo se Srbiji i Srbima doći na glavni pretres pred ICJ. Od danas iskrivljena slika o događajima iz devedesetih prošlog vijeka, barem na prostoru Hrvatske i bivše RSK, neće biti ista. Hrvati će se morati i te kako braniti od ovakvih optužbi.
Tako je i bilo. U nastavku rasprave, 18. 20. i 21. marta, žestoko su napadali sve članove tima Srbije koji su predhodne nedjelje iznosili argumente u korist kontratužbe Srbije: profesore Cimermana i Tamsa, koji su osporavali odgovornost Srbije za događaje u Hrvatskoj prije nastanka SRJ, tj. prije 27.aprila 1992.; advokate Džordaša, Ignjatovića i Lukića, koji su osporavali genocidnu namjeru od strane rukovodstva Srbije; a posebno profesora Šabasa i agenta Obradovića, koji su iznosilii već pomenuta poređenja između četrdesetih i devedesetih godina prošlog vijeka.
Napadali su žestoko i na Veritasove podatke: našli su nekoliko grešaka na spisku od 7.143 imena direktnih i indirektnih žrtava na srpskoj strani, iako sami nisu dostavili spisak svojih žrtava, već se pozivaju na brojku od 12.500 do koje je došao njihov Memorijalno dokumentacijski centar o Domovinskom ratu, uskraćujući nam mogućnost da izvršimo analizu tog spiska i utvrdimo eventualne greške.
Napomenuli su da taj centar vodi istoričar Ante Nazor, očito računajući da je njegovo ime dovoljna garancija da im i ovaj sud povjeruje na riječ. Možda će im i povjerovati kada čuju Nazorove biografske podatke: “dragovoljac” iz 91. na istočno-slavonskom ratištu i podržavalac iz “moralnih razloga” antićiriličnog referenduma, a posebno kada pogledaju fotografiju na kojoj se u februaru ove godine, prilikom posjete Australiji, fotografisao ispod Pavelićeve slike.
Obrušili su se i na moju ekspertsku izjavu, iako su propustili priliku da me unakrsno ispituju i tako, ako nisam u pravu, ućutkaju za sva vremena. Išli su toliko daleko da su me nazvali “sekretarom udruženog zločinačkog poduhvata”, tj. Republike Srpske Krajine. Prikazivali su na velikom ekranu u sudnici moje izjave iz Njujork tajmsa i agencije Frans pres s kraja 1994. i početka 1995. godine, kao i transkript izjave koju sam dao RTRS 7. avgusta 1995. u Banja Luci, na osnovu kojih pokušavaju uvjeriti sud da mi Srbi nismo htjeli živjeti sa Hrvatima u zajedničkoj državi u bilo kom obliku i da smo, u dogovoru sa Beogradom, organizovano odveli narod iz Krajine u egzodus (u prvoj verziji tužbe teretili su SRJ i za genocid nad Srbima).
O zločinima nad Srbima govorili su tek uzgredno – ako su i stradali to je bilo zato što su se našli u “unakrsnoj vatri” između njihove i srpske vojske, a oni koji su, ako su, stradali u izbjegličkim kolonama kroz Republiku Srpsku od raketa ispaljenih iz njihovih borbenih aviona, krivi su sami zato što su se izmješali sa vojskom i oklopnim vozilima.
Hrvatski agent, gospođa Vesna Crnić-Grotić, ni za jotu nije odmakla od službenog stava njene države kojeg svi njeni predstavnici ponovljaju kao papagaji svih poratnih godina u svakoj prilici: Hrvatska je vodila odbrambeni rat protiv agresora koji je, u namjeri da stvori Veliku Srbiju i na trećini teritorije njihove države, počinio genocid nad pripadnicima hrvatskog naroda, a država i narod koji se brani ne može da počini ratni zločin, a kamoli genocid. Na kraju je hrvatski agent “sugerisala” (zaprijetila) da će Srbija, za razliku od Hrvatske, teško ući u EU bez okončanja politike “negiranja” odgovornosti za zlodjela u Hrvatskoj i spremnosti da se suoči sa sopstvenom prošlošću. Sve u svemu, hrvatski agent održala je dobar predizborni politički govor, što je, po mom dubokom uvjerenju, premalo da uvjeri sudije u ono što Hrvati traže svojom tužbom.
Očekujem da će u nastavku glavne rasprave, 28 i 29 marta, naši zastupnici, sa dodatnim argumenatima, pobiti osnovanost hrvatske tužbe i još više potkrijepiti osnovanost naše kontratužbe. Očekujem i da će postaviti pitanje zašto je Hrvatska, uprkos počinjenog ponovljenog genocida nad Srbima u prošlom vijeku u razmaku od samo 50 godina, primljena u evroatlanske integracije.
Beograd, 26. mart, 2014.
Savo Štrbac
Povezani tekstovi
