D.I.C. Veritas

DIC Veritas, 30.06.2019, Savo Štrbac: Oproštajni govor na sahrani Jovice Vujasinovića

POŠTOVANA PORODICO VUJASINOVIĆ,  ČASNI OCI, DAME I GOSPODO, BRAĆO I SESTRE

Do sada sam na ispraćajima govorio preminulim rođacima, saradnicima i prijateljima sa kojima sam živio, radio ili drugovao. Danas prvi put govorim nad odrom čovjeka kojega nikad u životu nisam vidio i koji je nestao prije nešto više od 27 godina, kada je imao samo 24 godine.

I sve što znam o njemu, doznao sam od njegovog oca Jovana zv. Jovo, kojeg sam upoznao u junu 1991. u Zadru, gdje je tada živio sa suprugom Rozalijom i sinovima Jovicom i Goranom i gdje je imao kuću na sprat sa 4 trosobna stana. Bilo je to desetak mjeseci od početka pobune krajiških Srba protiv secesionističke i proustaške hrvatske vlasti i nešto više od mjesec dana od “kristalne noći”, kada su demolirani i opljačkani svi zadarski lokali, koji su pripadali preduzećima iz Srbije i čiji su vlasnici bili Srbi.

Susret se desio u Okružnom sudu. Doputovao sam preko barikada iz Benkovca da branim Jovu, koji je bio pritvoren pod sumnjom da je pripremao terorizam s ciljem da izazivanjem eksplozija “ugrozi državno ustrojstvo i sigurnost Republike Hrvatske”. A zapravo u pozadini navodnog terorizma bila je bračna razmirica između Jove i njegove supruge Rozalije, zbog čega je intervenisala policija, koja je u njihovoj kući našla nekoliko ćiketa eksploziva, koje je Jovo pripremio za odbranu svoje kuće i porodice od sve agresivnijih komšija. Zaključivši da je u pitanju obična svađa bračnih drugova, istražni sudija je Jovu pustio iz pritvora, nakon čega je otputovao u rodno selo Ivoševce kod Knina, gdje mu je već prebjegao i sin Jovica.

Tada sam doznao da je Jovo  kao dvadesetdvogodišnjak iz kršne Bukovice “trbuhom za hruhom” dospio u Sloveniju i zaposlio se u željezari Štore kod Celja, gdje je upoznao i Rozaliju, koja je tada imala samo 15-ak godina. Rozaliji su ubrzo umrli roditelji, otac Slovenac i majka Hrvatica, pa je  počeo da živi sa njom, preuzevši brigu i o njene dvije mlađe sestre, Blanki i Miri. Tu im se 1968. i rodio sin, kojem po ocu dadoše ime Jovan a zvaše ga Jovica. Godinu dana kasnije, vučen nostalgijom za rodnim krajem, Jovo se vraća u Dalmaciju i sa sobom dovodi cijelu porodicu: ženu, sina i obje svastike. Nastanjuje se u Zadru, zapošljava se u GP “Radnik” iz Benkovca i odmah počima da pravi kuću. Tu im se 1970. rađa i sin Goran.

Svastike su se poudale, jedna za Hrvata, druga za Srbina. Sinovi su rasli. Jovica je bio dobar sin, već u osamnaestoj se oženio i kćerku dobio. Sa Goranom je bilo problema. Kao dječak iz predgrađa rano se odao “lošem društvu”, zbog čega je često imao posla i sa zakonom.

Drugi put sam susreo Jovu u maju 1993. u Kninu, u kancelariji Komisije za razmjene zarobljenika. Priča mi da se više nije vraćao u Zadar, da mu je i sin Goran bio prešao u Krajinu, ali se, nošen svojim nemirnim duhom, ubrzo i vratio u Zadar, gdje mu je i dalje živjela majka. Jovica je ostao u Krajini i postao krajiški policajac. U maju 1992., sa još dvojicom saboraca, išao je u akciju na područje Velike Glave, kojom prilikom su  upali u neprijateljsko minsko polje. Njegovi saborci, iako teško ranjeni,  uspjeli su se izvući, a Jovica nije mogao zbog teških povreda ekstremiteta. I od tada, pa se sve donedavno, punih 27 godina, otac Jovo je tragao za sinom Jovicom, živim ili mrtvim.

U traganju mu je pomagala i jedna pripadnica  Civilne policije UN, koja mu je prvi put rekla da je Jovica živ dospio u šibensku bolnicu, a zatim to demantovala. Misleći da Zadrani imaju informaciju o Jovici, preko UNPRFOROVA telefona zvao je svoj kućni broj, ali mu se niko nije javljao ili su mu spuštali slušalicu. Sa istim ciljem, preko MKCK, pisao je poruke Rozaliji, Goranu i Jovičinoj nevjenčanoj ženi Sanji, ali odgovore nije dobijao.

Molio me da i mi iz Komisije pokušamo riješiti slučaj nestanka njegovog sina. Pošto je hrvatska strana negirala da je Jovica mrtav ili živ stigao na njihovu stranu, zaključili smo da je ostao u minskom polju, koje se nalazilo u “tampon zoni”, u koju je bilo moguće ući samo u dogovoru sa UNPROFOROM i hrvatskom stranom, što je podrazumjevalo i razminirivanje prilaza do te lokacije.

U avgustu 1994. Jovo odlazi u Beograd gdje se sastaje sa sestrom Dušankom, koja je živjela u Zagrebu. Ni ona nije ništa znala o Jovičinoj sudbini. Prenosi mu vijest da je njega, svoga muža, Rozalija proglasila mrtvim u sudskom postupku i da je prodala njihovu kuću.

Skoro istovremeno, Jovo dobija i pismo od sina Gorana, pisano iz zadarskog zatvora, kojim ga obaviještava da je majka prodala kuću a njega izbacila iz kuće i moli oca da mu pomogne jer želi biti sa njim.

Prva akcija za ulazak u minsko polje radi izvlačenja Jovičinih kostiju bila je planirana za septembar te 1994. godine, ali  biva odgođena jer još nisu bili očiććeni prolazi do minskog polja.

Početkom novembra iste godine Jovo se susreće sa jednom Srpkinjom, koja je iz Šibenika došla u Krajinu i koja mu je ispričala da je u, vrijeme kada mu je sin nestao, radila kao medicinska sestra u šibenskoj bolnici, i da je prisustvovala operaciji jednog srpskog vojnika nalik njegovom Jovici i da je operacija uspjela.

Neizvjesnost oko sinovljeve sudbine, Jovo više ne može podnositi, pa krajem novembra,  sa dvojicom izviđača i Jovičnim saborcem Milivojem, koji je uspio da se izvuče iz minskog polja, odlaze u to polje “na svoju odgovornost”, u kojem ne nalaze ništa od ljudskih zemnih ostataka. Ponovo mu se rađa nada da mu je sin živ.

Popovratku iz minskog polja, po prvi put mi je ispričao da ne zna ni gdje su mu je očev grob, koji je 1949. u šibenskoj bolnici umro od žutice,  a njegovo tijelo nije nikada vraćeno porodici. Molio je Boga da mu sin ne doživi sudbinu oca Dušana.

U avgustu 1995. usljed hrvatske operacije pod kodnim nazivom “Oluja”, dolazi do izgona skoro cjelokupnog stanovništva iz zapadnih dijelova Republike Srpske Krajine, od kojih se najviše njih obrelo u Srbiji, a među njima i Jovo. Došao je na područje Loznice jer je tu, nakon što je 1991. izbjegla iz Zadra, živjela njegova svastika Blanka, sa mužem Srbinom, porjeklom iz ovih krajeva.

Krajem 1995. Jovo se telefonom javio u Veritasovu kancelariju u Beogradu i ispričao mi  da ga je uskoro po dolasku u Srbiju nazvao neki inspektor iz Šibenka, koji je broj dobio od njegove majke i sestre Milice, koje su ostale u Ivoševcima, i poručio mu da dođe da preuzme Jovičine posmrtne ostatke, a ako ne dođe u roku od osam dana, da će biti pokopani kao neidentifikovani. Tada nije ni mogao, jer nije imao sa čime, a ni smio da ode, jer je znao da je u odsustvu osuđen na pet godina zatvora zbog onog “pokušaja terorizma”, pa je bio ubijeđen da je u pitanju “navlakuša” kako bi ga strpali u zatvor.

Početkom januara 1999. u Veritasovoj kancelariji u Beogradu pojavio se Jovin sin Goran, koji je u međuvremenu  izdržao zatvorsku kaznu u Lepoglavi i došao kod oca u Srbiju. Išao bi u inostranstvo, pa mu je bila potrebna potvrda o bratovljevu nestanku.

Godinu dana kasnije, pročitah u nekim novinama da je, u izuzetno hladnoj noći, na smjeni drugog i trećeg milenijuma, u Banji Koviljači, u nekoj pucnjavi, ubijen Goran Vujasinović.

Više nisam imao snage da zovem Jovu a ni on se meni nije javljao, sve do januara prošle godine, kada me obaviještava da je krv za DNK dao još 2004. godine, i da ga od tada više niko nije kontaktirao. Provjerom kod Međunarodne komisije za nestala lica, ustanovili smo da nema dovoljno referentnih uzoraka krvi, što je značilo sve da su i ekshumirani Jovičini posmrtni ostaci, da ne bili identifikovani. Trebalo je uzeti uzorke krvi od još nekih bliskih rođaka. A bilo ih je. U Loznici je živjela Jovičina tetka po majci Blanka, od koje sam i dobio Rozalijinu adresu, koja je živjela u Švedskoj. U Zadru je živjela Jovičina ćerka Danijela i majka joj Sanja. Svi su oni bili spremni dati krv kako bi se rješila neizvjesnost oko Jovičine sudbine. Konačno krv su i dali majka i tetka u martu prošle godine.

Tada sam telefonom razgovarao i sa Rozalijom, koja tvrdi da je sina Jovicu, a ne muža, sudskim putem proglasila za umrlog, a do zabune je moglo doći zbog njihovih identičnih imena. Ta njena tvrdnja je i logična pošto u Jovinom izvodu iz matične knjige rođenih piše da je njegov brak sa Rozalijom razveden 1992. u Zadru, pa nije bilo svrhe da ga proglašava umrlim.

Kuću je prodala nakon što ju je, preko vlasnika terena, uspjela uknjižiti na sebe. Nakon što joj je sin Goran kada ga je posjetila u zatvoru, rekao da je ona za njega mrtva, otišla je u Švedsku, gdje se udala ali u međuvremenu i razvela.

U martu prošle godine Jovo posjećuje Veritas i kazuje mi da se prije petnaestak godina susreo u Brčkom sa Milom Županom, Hrvatom iz okolice Benkovca, koji je od Rozalije kupio njihovu kuću u Zadru i koji radi u Švajcarskoj. Mile ga je pitao šta od njega traži da ga ne bi proklinjao zbog kuće u kojoj sada stanuju njegova djeca. Jovo je tražio da mu kupi garsonjeru u Loznici. I Mile mu je dao pare za garsonjeru. Umjesto garsonjere, Jovo je kupio kuću u Lešnici i napravio ovu grobnicu, za sebe i sinove. U njoj se već nalaze Goranovi posmrtni ostaci, a ostale dvije police do danas su bile prazne.

Prošle godine smo, uz pomoć jednog Hrvata, nastavili tragati i za medicinskom dokumentacijom u šibenskoj bolnici, od koje u junu prošle godine Jovo dobija pisani odgovor da ne raspolažu sa dokumentacijom iz spornog perioda. Jovo ponovo gubi nadu da će ikad pronaći Jovičine kosti,  pa se opet jedno vrijeme nije ni javljao nama u Veritas.

I onda, prije dvadesetak dana pozvao nas je i saopštio da su ga pozvali na konačnu identifikaciju Jovičinih posmrtnih ostataka, koja je i obavljena 17. juna ove godine u Zagrebu. Patolozi su ocu rekli da mu je sin živ dovežen u šibensku bolnicu sa višestrukim povredama, od kojih je i umro i da je bio pokopan u zajedničkoj grobnici na Groblju “Sv. Mara”, odakle je ekshumiran još 2012. godine. Juče su posmrtni ostaci, u organizaciji državnih komisija Hrvatske i Srbije, preveženi u Srbiju i, po Jovinoj želji, prenoćili u njegovoj novoj kući u Leštanima, gdje živi sa svojom drugom ženom Sremicom Marom.

Jovo i ja smo u zadnjih 15-ak dana često komunicirali. Izgledao mi je srećniji nego ranije. Neko sa strane bi pomislio da je srećan zato što mu se sin vratio živ. Mi koji radimo sa porodicama nestalih, znamo da su porodice koje pronađu posmrtne ostatke svojih najbližih mnogo srećnije od onih drugih. Srećniji su zato što imaju mjesto na kojem nekom bliskom mogu položiti cvijeće i zapaliti svijeću.  Kod Jove je to još izraženije, s obzirom da ni očeve kosti nikada nije pronašao. Ovih dana više puta mi je ponovio da će sahranom Jovičinih zemnih ostataka ostvariti glavni životni cilj, a poslije sahrane neće mu biti žao da i sam odmah umre i pridruži se svojim sinovima.  Da ih čuva na onom svijetu, kada ih na ovome nije mogao sačuvati.

Od kada me Jovo zamolio da mu ispunim još jednu želju i da govorim na ispraćaju njegovog sina Jovice, često zamišljam  kako bi se život članova njegove porodice odvijao da nije bilo rata. Najvjerovatnije bi i danas svi živjeli u prelijepom gradu Zadru, u velikoj Jovinoj i Rozalijinoj kući od trinaest soba. Danijela bi rasla uz oca Jovicu i majku Sanju, uz još nekog brata ili sestru. I Goran bi se klonio lošeg društva, oženio i djecu izrodio. A Jovo bi kao penzioner, sa unucima i praunucima, odlazio u rodne Ivoševce, posjećivao majčin grob i brinuo o imovini koja  mu je ostala iza predaka…

Ali bi rat. I ovaj, kao i svaki drugi,  unesreći mnogo ljudi. Čuo sam i zapisao  mnogo tužnih priča. Ova porodice Jove Vujasinovića svakako spada u jednu od najtužnijih.

Njegovim sinovima Jovici i Goranu, koji prerano i “preko reda” napustiše ovaj svijet, neka  Bog duše prosti i neka im je  zemlja laka.

 

U Loznici, 29. juna 2019.

Savo Štrbac

 

Povezani tekstovi

facebooktwittergoogle_pluslinkedinmailfacebooktwittergoogle_pluslinkedinmail

Komentari su isključeni.