Paraonija ili šta?
Predsjednik Dokumentaciono-informacionog centra Veritas Savo Štrbac tvrdi da hrvatske institucije posljednjih godina sve češće procesuiraju državljane Srbije zbog sadržaja koje su ranije objavljivali na društvenim mrežama. Hrvatski zakon za određene prekršaje zaista predviđa kazne do 4.000 eura, ali Štrpčeve tvrdnje o organizovanom “državnom lovu” nisu pravno utvrđena činjenica.
Savo Štrbac, predsjednik Veritasa, iznio je u Politici tvrdnju da se državljani Srbije prilikom ulaska u Hrvatsku suočavaju s postupcima zbog ranijih objava na Facebooku i drugim društvenim mrežama.
Takvu praksu opisao je kao “organizirani državni lov na ljude”.
To je njegova kvalifikacija, a ne zaključak neke sudske, evropske ili druge nezavisne institucije.
Štrbac se pritom pozvao na član 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira Republike Hrvatske.
Ta odredba propisuje da osoba koja na javnom mjestu izvođenjem ili reproduciranjem pjesama i tekstova ili isticanjem simbola, slika i crteža remeti javni red i mir može biti kažnjena novčanom kaznom od 700 do 4.000 eura ili zatvorom do 30 dana.
Kazne su značajno povećane izmjenama zakona koje je Hrvatski sabor usvojio u aprilu 2023, a koje su objavljene 3. maja iste godine.
Prije toga je za isti prekršaj bila propisana kazna od 20 do 150 eura.
Facebook nije uvijek javno mjesto
Najvažniji dio Štrpčeve argumentacije odnosi se na društvene mreže.
On tvrdi da hrvatska policija i sudovi privatni Facebook profil tretiraju kao javno mjesto.
Sudska praksa pokazuje da je stvar složenija.
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u odluci iz oktobra 2023. naveo je da komunikacija između unaprijed određenog broja prijatelja na društvenoj mreži, kojoj nema pristup neograničen i neodređen broj osoba, sama po sebi nema karakter javnog mjesta.
Sud je naglasio da u svakom konkretnom predmetu treba utvrditi kome je objava bila dostupna i kakav je bio njen stvarni domet.
Drugim riječima, nije tačno da je svaka Facebook objava automatski javni prostor u smislu ovog zakona.
Postoje, međutim, predmeti u kojima su sudovi društvene mreže uzeli kao važan dio činjeničnog opisa.
Općinski sud u Zadru je 2025. osudio osobu koja je fotografiju snimljenu na javnoj ulici, na kojoj pokazuje tri podignuta prsta, naknadno objavila na Instagramu i učinila je dostupnom većem broju građana. Sud je takvu kombinaciju radnji tretirao kao prekršaj iz člana 5.
To pokazuje da ne postoji jednostavno pravilo prema kojem je “Facebook javno mjesto”, nego sud procjenjuje javni karakter objave, sadržaj, mjesto nastanka i posljedice.
Štrbac je također naveo da se pjesme i fotografije povezane s Dinarom, Tromeđom ili Krajinom navodno automatski tretiraju kao vrijeđanje nacionalnih osjećaja građana Hrvatske.
Za tako široku tvrdnju nema osnova u samom tekstu zakona.
Član 5. ne zabranjuje određene geografske pojmove niti određenu etničku ili zavičajnu tematiku.
Za postojanje prekršaja potrebno je da konkretno izvođenje, reprodukcija ili isticanje remeti javni red i mir.
Vlada Hrvatske je prilikom povećanja kazni 2023. posebno navela isticanje simbola i pozdrava čiji sadržaj izražava ili podstiče mržnju kao primjer ponašanja na koje se odredbe mogu odnositi.
Šta je sa zastarom
Štrbac je kao drugi problem naveo zastaru.
Prema hrvatskom Prekršajnom zakonu, osnovni rok za prekršajni progon iznosi četiri godine, dok je za određene prekršaje za koje se mora izdati obavezni prekršajni nalog rok tri godine.
Zakon također propisuje da zastara počinje teći danom kada je prekršaj počinjen.
Štrbac tvrdi da se pojedine stare internetske objave tretiraju kao “trajni prekršaj”, pa rok ne počinje teći sve dok je sadržaj dostupan na internetu.
Takvo tumačenje ne proizlazi iz samog člana 13. Prekršajnog zakona.
Da bi se tvrdilo da postoji opća i ustaljena praksa prema kojoj svaka stara objava predstavlja trajni prekršaj, bila bi potrebna konkretna pravosnažna sudska praksa koja to potvrđuje.
U dostupnim izvorima takvu opću potvrdu nisam pronašao.
Zbog toga tvrdnju da su hrvatske institucije na taj način “praktično suspendovale zastaru” treba pripisati Štrpcu, a ne predstavljati kao utvrđeno pravno stanje.
Isto vrijedi i za njegov opis postupanja na granici.
Moguće je da policija na osnovu konkretnih potraga, evidencija ili operativnih podataka izdvoji osobu i provede dalje postupanje, ali tvrdnja da postoji jedinstven sistem usmjeren prema “krajiškim Srbima” kao grupi zahtijevala bi znatno čvršće dokaze.
U dostupnim javnim izvorima nema potvrde da hrvatske institucije imaju politiku automatskog procesuiranja osoba na osnovu njihove nacionalnosti.
Štrbac je na kraju pozvao državljane Srbije koji putuju u Hrvatsku da pregledaju svoje profile na društvenim mrežama i ograniče njihovu dostupnost.
Takav savjet može imati praktičnu dimenziju, ali pravno je preciznije reći da javno dostupna objava može biti predmet procjene policije i suda zavisno od njenog sadržaja i okolnosti, a ne da je svaki emotivni, zavičajni ili politički sadržaj kažnjiv.
Dostupna sudska praksa upravo pokazuje da granica između privatne komunikacije i javnog prostora na društvenim mrežama nije automatska, nego se utvrđuje od slučaja do slučaja.
Izvor: Dnevno.hr / Politika / Narodne novine / Vlada Republike Hrvatske / sudska praksa Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske
