Kad je sudac Slavko Lozina danas, nekoliko minuta nakon podneva, izgovorio “Oslobađa se optužbe…”, Mirko Žarković (45), bivši milicajac tzv. RSK zaplakao je u sudnici od sreće i olakšanja.
Tročlano sudsko vijeće, osim što ga je nepravomoćno oslobodilo krivnje, ukinulo je i mjere opreza i odredilo da se Žarkoviću, koji je u istražnom zatvoru proveo nešto više od godinu dana i koji je pušten uz jamstvo, mora vratiti jamčevina od 400 tisuća kuna, no tek nakon pravomoćnosti presude.
Spomenimo da Žarković ima australsko, srpsko i hrvatsko državljanstvo te da je sudskim raspravama te izricanju presude nazočio i John Edward Herbert Read, drugi tajnik i konzul u veleposlanstvu Australije u Hrvatskoj.
Žarkovića se optužnicom teretilo za ratni zločin protiv civilnog stanovništva odnosno da je 23. rujna 1991. godine u selu Jagodnja Donja koje je tad bilo pod okupacijom srpskih pobunjenika prijetio oružjem Hrvatici Blaženki Žepini, tada 32-godišnjoj majci četvero maloljetne djece od koje je najmlađe imalo samo 15 mjeseci.
Uz prijetnju oružjem i govoreći joj, tvrdila je optužnica, da njih Žepina više neće biti i da će štrcati krv, prisilio ju je da kroz minsko polje ode do mjesta Vrana gdje su tad bile snage Hrvatske vojske i da se raspita gdje se nalazi tada 15-godišnji dječak srpske nacionalnosti Radomir Tepša koji je nestao prethodnog dana.
Ona je tada, po optužnici, preko minskog polja došla do kontrolnog punkta HV-a i od njih je doznala da je dječak poginuo u minskom polju nakon čega se vratila do predjela Stabanj, gdje ju je dočekao Špiro Žarković (u odnosu na kojeg je postupak razdvojen jer je nedostupan hrvatskom pravosuđu – op.a.) i s “dugim” oružjem u ruci prisilio je da ode s Milošem Blanušem i Draganom Tepšom, tetkom i stricem dječaka, u minsko polje da izvuče dječakovo tijelo do vozila Civilne zaštite.
- Možda je i svojevrsni presedan da se ova naša odluka temelji isključivo na iskazu oštećene. Naime, vrlo je čudnovato, na što je ukazala i obrana, da je oštećena tek u sprnju 2013. godine, nakon 22 godine, potražila liječničku pomoć zbog psihičkih trauma. Nadalje, indikativno je i da je ona u iskazu izričito rekla da su njoj policajci u Zadru prvi spomenuli ime Mirka Žarkovića. Nadalje, iz njenog iskaza proizlazi da nije bilo nikakve fizičke prisile prema njoj da ona ide kroz minsko polje, a i sama je rekla da je prvi put, nakon prijetnji okrivljenog, išla do Vrane glavnim putem koji nije bio miniran. Ako je Žarković i prijetio i rekao joj to što je optužba tvrdila, onda je takvo postupanje nedolično i neetično, no ne može se podvesti pod okrutnost prema civilima po Ženevskoj konvenciji. Niti jedan drugi dokaz, niti verbalni niti materijalni, nemamo – obrazločio je oslobađajuću odluku sudac Lozina.
Žarković je, pak, što je tvrdio i cijelo vrijeme postupka, kazao na kraju suđenja da mu je iskreno žao što se sve ovo događalo njemu i njegovoj obitelji te da s ovim kaznenim djelom nema aposlutno nikakve veze.
Povezani tekstovi
