U Karlovcu se Mihajla Hrastova doživljavalo i doživljava kao spasioca grada, zbog čega je dobio Nagradu grada Karlovca, pa je bilo realno očekivati da će sva tri njegova suđenja u Karlovcu završiti oslobađajućom presudom, zbog čega mu je suđenje premješteno u Zagreb, ali bez većih procesnih pomaka.
Hrastov je u tom smislu viktimiziran od pravosudnog sustava, što je kao mrcvarenje prepoznao kardinal Josip Bozanić, i s obzirom na svjedočenje preživjelih rezervista da nije sam pucao. Prema nekim pričama, njegova odluka da do kraja odbacuje ostale hipotetične sudionike iz policije u vezi je s navodnim obećanjem lokalnih pravosudnih tijela da zbog toga na koncu neće biti zatvoren.
Vježbao se patriotizam
Da je već na prvom suđenju bio osuđen na zakonom propisanu kaznu, sve bi to, kao što se pokazalo u slučaju Mirka Norca, već odavno za njega bila završena priča. Međutim, na njegovu se slučaju vježbao ne samo lokalpatriotizam, nego i visoki državni patriotizam, pa su oni koji su mu sudili, npr. Vesna Vrbetić, odmah nakon što su ga oslobodili, napredovali do Vrhovnog suda.
Da je slučaj Hrastov bio isključivo stvar samo Hrastova, on bi već odavno završio, a ne bi trajao dvadeset godina, no budući da je postao simbol i kontrasimbol određenih interesnih skupina, od Karlovca do Bruxellesa, on se rasteže do beskraja kao i niz drugih slučajeva hrvatskog sporosuđa. Nakon što je Hrastovu Vrhovni sud nepravomoćno smanjio kaznu na četiri godine, očekuju se žalbe tužitelja i branitelja, ali i reakcija Europske komisije zbog monitoringa Poglavlja 23 o pravosuđu, koje je posebno senzibilizirano prema suđenju za hrvatske ratne zločine.
Da bi se sagledala situacija u Karlovcu u ljeto 1991. i umorstvo 13 rezervista JNA na Koranskom mostu, trebalo bi vratiti kontekst onog vremena.
Tada su JNA i Jugoslavija još imali unutarnji i međunarodni legitimitet, dok su “Zenge” (pripadnici Zbora narodne garde), pa čak i dugim cijevima naoružani policijski specijalci, tretirani kao paravojska. Nakon što su 4. kolovoza 1991. kod Budačke Rijeke, nedaleko Krnjaka, iz zasjede ubijena trojica hrvatskih prometnih policajaca, što je značio casus belli za obrambene snage u Karlovcu, otpočela su noćna miniranja lokala u vlasništvu srpskih građana, odmazde i otimačine.
U samom gradu, koji je imao najveći broj kasarni u bivšoj zemlji, odnos snaga se, unatoč odlasku određenog broja Srba, nije promijenio jer su usred grada postojale kasarne s vojnicima JNA i naoružanjem. Strah od “trojanskog konja” JNA bio je ogroman, pogotovo uz psihološki rat KOS-a da će Karlovac biti svakog časa napadnut i osvojen.
On se pojačavao obostranim provokacijama putem voki-tokija, policijskih snaga pobunjenih Srba i policijskih prometnih snaga Hrvata koje su na značajnim cestovnim prilazima postavljali zapreke i kontrolne točke. Tenzije su rasle iz dana u dan, iz sata u sat, čekao se samo trenutak kome će prvo popustiti živci. To se i dogodilo 21. rujna kada je na Koranskom mostu ubijeno 11 rezervista i dvojica oficira koji su se vozili na večeru u kasarnu Logorište.
Jedna ili više puški
Oni su s kamiona skinuti kod kafića nogometnog stadiona i dovedeni do Koranskog mosta na kojem su ubijeni rafalom policijskog specijalca Mihaila Hrastova, dok su se dvojica uspjela spasiti skokom u Koranu. Zbog tog masakra nije dana uzbuna, što znači da nije postojala opasnost od napada na Karlovac, ljudi su se po običaju šetali uz Koranu, iz smjera sela Mekušja primijećeni tenkovi JNA nikada nisu došli do Koranskog mosta.
Taj punkt ostao je nekoliko dana nebranjen. Premda su još dva leša rezervista dočekala drugi dan, obavljen je očevid, za koji je bila zainteresirana i policija Belgije, međutim, nakon nekoliko dana dokumentacija i slike tog masakra su nestale iz karlovačke policije. Po tezi da se iz jedne puške u tom vremenu pucanja nije moglo ispaliti toliko metaka, Hrastov taj zločin nije mogao učiniti sam.
Nije se radilo ni o četnicima, nego o rezervistima koji su se po važećim zakonima postojeće države morali odazvati pozivu za rezervu. To da se Hrvati nisu odazivali takvim pozivima govori da je bivša država pucala po etničkim šavovima i da je ratni sukob pred vratima.
Građani Karlovca su putem Glasa Petrove gore mogli pratiti sahranu, žalobne, ali i osvetničke govore tadašnjih pobunjeničkih funkcionara, rodbine i prijatelja ubijenih rezervista. Što se dogodilo s Hrastovim koji je na sebe primio izvršenje tog zločina?
Tadašnji ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac sklonio ga je u Sloveniju plašeći se osvete JNA. Još sam 1994., dakle dok je rat još trajao, za Zbornik 3, Domovinski rat u Karlovcu 1991.-1994., procijenio da je ovaj događaj “kasnije poslužio kao obranaški mitologem u pučkoj ‘oralnoj historiji’ jer se njime počeo tumačiti strah velikosrpskog okupatora od ulaska u Karlovac.
Činjenice govore sasvim drugo. Od listopada 1991. pa sve do rujna 1993. agresor je imao podosta izuzetno snažnih tenkovskih i pješačkih pokušaja prodora u grad. U njegovu sprečavanju život je položilo dvjestotinjak hrvatskih vojnika, a nekoliko ih je stotina bilo ranjeno.”
Povezani tekstovi
