D.I.C. Veritas

Slobodna Dalmacija, 15.03.2021, Hrvatska spomenička taština: što su nama Indijanci, a što partizani… Zar netko stvarno misli da i nove generacije neće nastaviti tradiciju rušenja?

Dobrih tjedan dana hrvatska se javnost, ne samo ona specijalizirana kulturna, snebiva nad viješću koja kaže: Amerikanci planiraju ukloniti Meštrovićeve “Indijance”.

U sklopu projekta Chicago Monuments osnovano je posebno povjerenstvo koje će analizirati i eventualno ukloniti problematične spomenike u tom gradu. Na listi spornih našla se čak 41 skulptura, a ovdašnju je javnost uzbunilo što su se na tom popisu, kazat će mnogi nepravedno, našli i “Indijanci” Ivana Meštrovića.

“Indijanci”, ili točnije Strijelac i Kopljanik Ivana Meštrovića koji krase trg Congress Plaza na zapadnom ulazu u Grant Park, na listi su spornih su zbog “romantiziranog i reduciranog prikaza ‘Indijanaca’”.

Nakon što su tijekom kulminacije prosvjeda Black Lives Matter za rasnu jednakost prvo na red došli spomenici Kristoforu Kolumbu, a onda i drugih aktera “slavne” kolonijalističke prošlosti, kao i svi u čije su vrijeme ropstvo i rasna nejednakost bili legalizirani, na udar su došli i svi ostali spomenici, odnosno, djela koji bi nekoga mogli uvrijediti na bilo koji način.

To je, pokazalo se, bio uvod u reviziju svih spomenika u javnom prostoru (da ne kažemo i reviziju čitave povijesti ili barem njezine interpretacije), a politička hiperkorektnost naposljetku je prokazivački uperila svoj prst i u smjeru “Indijanaca” Ivana Meštrovića.

Ono što se na društvenim mrežama može postići jednostavnim pritiskom na tipke “delete” ili “cancel”, u prostoru je ipak nešto zahtjevnija rabota. Nerijetko vam treba i bager ili kakvo drugo vozilo impozantne rušilačke moći, kamion za odvoz u svakom slučaju… Tako da ipak ne ide sve doslovno preko noći. Naposljetku, ono što američki pristup razlikuje od ovdašnjeg, osim u tome što oni, eto, ne koriste eksploziv za demontažu nepodobnih skulptura, sadržano je i u važnoj činjenici da tek slijedi javna rasprava na tu temu.

U toj je činjenici priliku za reakciju očito vidjela i ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek, pa je, kako je kazala, alarmirana sva stručna javnost, kao i Ministarstvo vanjskih i europskih poslova.

Istog je trenutka najavila i slanje detaljne stručne elaboracije u Chicago, dodajući kako Hrvatska, nažalost, ne može učiniti ništa više u zaštiti spomenika u drugoj državi. Ali zato može u svojoj, ali o tome malo kasnije. Ostanimo još malo “preko oceana”.

Kako god, bit će zabadava, makar i na više stotina stranica, objašnjavati umjetničku vrijednost skulptura, kao i Meštrovićev životni i umjetnički background, ako tamošnje odbore netko ne uvjeri da prikaz Indijanaca zapravo svjedoči o doprinosu Indijanaca povijesti SAD-a, a ne prikazuje ih kao nekakve agresivne divljake, odnosno da je autor i sam ponikao u pastoralnoj okolini Otavica kraj Drniša zapravo gajio simpatije prema njima i njihovoj nesputanoj naravi te načinu života. Uostalom, zanimljivo je da njegovi Indijanci nemaju uza se nikakvog oružja, što bi u ovom slučaju trebalo pripomoći argumentaciji “opstanka” skulptura koje s podestom sežu do 11 metara uvis, još otkako su sredinom listopada 1928. i postavljene u središte Chicaga, po narudžbi Zaklade Benjamina Fergusona.

Reagirali su na mogućnost njihovog uklanjanja ovdašnji kustosi, pisci, a splitski je književnik Siniša Vuković uputio javno pismo Toniju Kukoču, igračkoj legendi Chicago Bullsa, koji je i ostao živjeti u tom američkom gradu, da “pokuša utjecati na odluku američkih vlasti o uklanjanju skulptura”. Ne znamo je li Kukoč prekinuo svoju redovnu partiju golfa zbog toga i zainteresirao se za umjetnost – knjige, po vlastitom priznanju, ovaj poznati košarkaš ne čita – ali jedno je sigurno.

Ostali Indijanci na svojoj dosadašnjoj poziciji u Chicagu ili ne, Hrvatska će teško izvući ikakve zaključke iz ovog scenarija koji nam u realnom vremenu ukazuje na naličje u osnovi pozitivnog pokreta čiji je cilj ispravljanje povijesnih nepravdi i razobličavanje “istina” (u)temeljenih na ugnjetavanju čitavih rasa.

Jer, pa nismo valjda tako brzo zaboravili – i sami smo, nema dugo, demonstrirali još veći “revolucionarni” žar za mijenjanjem vlastite povijesti i identiteta.

U Hrvatskoj je, naime, tijekom protekla tri desetljeća uklonjeno, uništeno ili oštećeno približno tri tisuće statua, spomen-ploča, modernističkih plastika, spomenika i drugih obilježja posvećenih antifašističkoj borbi i osnivanju partizanskih jedinica od 1941. do 1945. godine.

Naravno, bez “suđenja” ili bilo kakve stručne, a kamoli javne rasprave koja, rekosmo, Meštrovićeve Indijance ipak čeka. Kad nismo znali što ćemo s prethodnom poviješću koja se nije uklapala u konstruiranje “novog” identiteta, mi smo je – digli u zrak. Jer u formiranju novog kolektivnog identiteta, u ovom slučaju temeljenog na nacionalnoj pripadnosti, a ne na svjetonazorskoj poveznici kao u slučaju (partizanskog) antifašizma, sve prethodno postalo je preko noći – suvišno. Nepodobno i nepoželjno.

Naravno, najveći dio takvih “operacija” uklanjanja tragova bivšeg režima i identiteta odvijao se pod okriljem noći, uz višak ostrašćenosti i dovoljnu dozu eksploziva, ali i uz očito prešutno odobrenje legalno izabranih vlasti koje se nisu pretrgle istragama tko to u kasne sate eksplozijama remeti javni red i mir, ako ništa drugo…

Bilo je tu i tragikomičnih epizoda, gdje su u zrak “letjele” i biste i spomen ploče na kojima nisu bila imena partizana iz neke srpske pokrajine, nego domaći ljudi, Ante, Stipe, Zvone i ostali koji su, vođeni slobodarskim idealima ustali protiv čizme talijanskih i njemačkih okupatora; ali su i oni, eto, naposljetku “platili” za sve postratne komunističke gadarije, bleiburške i druge likvidacije “narodnih neprijatelja” i prokazanih, kao i za represiju ondašnje Partije i režima nad svima koji su tada postali “nepodobni”.

A znamo kako su takvi prolazili u nedemokratskim sistemima, makar se on na kraju ljupko nazivao i “samoupravnim socijalizmom” u kojem su svi bili deklarativno jednaki, osim, naravno, jednakijih i “podobnijih”…

Višedesetljetno tabuiziranje i prešićivanje takvih tema i zločina, kao i istodobno potiskivanje afirmacije nacionalnih identiteta, prihvatljivih vlastima jedino u kontroliranim dozama prikaza različitosti “samoupravljača”, uz istodobno gušenje ljudskih prava i sloboda – na koncu je rezultiralo dobro znanim krvavim raspadom ondašnje države, potom i agresijom ostataka JNA na Hrvatsku, ali i neznanstvenom revizijom povijesti u kojoj se umjesto moći argumenata koristila – moć eksploziva.

Upozorio je na to, jasno, na svoj način i performer Siniša Labrović, napravivši u jednom sinjskom parku performans previjanja rana na miniranom spomeniku partizanima.

U Splitu godinama svjedočimo “ratu” za povijest na primjeru spomen ploče tada golobradim pripadnicima Prvog splitskog partizanskog odreda u gradskoj četvrti Plokite, jer na njemu, zamislite neviđene provokacije, piše: “Poneseni snom, u slobodu s ovog su mjesta 11. kolovoza 1941. krenuli u borbu partizani Prvog splitskog odreda. Rodoljubivi Split ih nikad neće zaboraviti”…

Logika zbog koje svako malo netko išara ili na neki drugi način ošteti taj spomenik ista je ona koja je komunističke vlasti 1947. “inspirirala” da sa središnjeg zagrebačkog trga uklone spomenik banu Josipu Jelačiću. Jer, taj drug Jelačić, je li, ipak nije bio ni u partizanima, a ni u Komunističkoj partiji, i još je uz sve to bio Hrvat. Povijest apsurda će pamtiti nakaradno “presvlačenje” mjesta spomenika udarničkim čekićem na jednoj od tadašnjih radničkih parada…

Tako to biva kad se, umjesto suočavanja s prošlošću, njeguje princip uklanjanja “nepodobnih” dijelova i likova iz prošlosti. Čekićem, bagerom, još bolje, eksplozivom…

A pritom nam u pravilu smeta samo tuđa jednostranost, isključivost i nepravednost. Pa onda takve nepravde ispravljamo – stvarajući nove.

Pouka nigdje. Na argumentima utemeljene rasprave o svemu tome, također nema. Pa ni danas.

I zato, pita li se itko: Što ako za nekih 30, 40 ili više godina netko jednako fanatičan, ali i isključiv i netolerantan prema svemu otprije procijeni da treba ukloniti, premjestiti ili možda dignuti u zrak spomenike, spomen ploče i skulpture podignute diljem Hrvatske proteklih nekoliko godina? Ili, nakon svega navedenog, stvarno vjerujete da je takav nakaradni scenarij potpuno nemoguć?!

Slawomir Mrožek nije živio u Hrvatskoj, nego u Poljskoj, ali je kao dobar poznavatelj rušilačkog dijela ljudske naravi očito znao za slične prevratničke navade. Otud i ona njegova, bolno ironična poruka jednostranom pristupu povijesti: Kad rušite spomenike, ostavite postolja.

Mrožeka, uzgred rečeno, hvale kao jednog od istaknutijih autora “kazališta apsurda”.

Mi se možemo pohvaliti da živimo povijest punu apsurda.

 

PIŠE HRVOJE PRNJAK

 

 

 

Povezani tekstovi

facebooktwittergoogle_pluslinkedinmailfacebooktwittergoogle_pluslinkedinmail

Komentari su isključeni.